Opet nam prodaju maglu 1.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Subota, 07 Travanj 2018 19:03
Njih ne zanimaju žene niti nasilje. Njih samo i isključivo zanima novac. Već su osnovali zaklade, organizirali se, premrežili i u niskom startu spremni čekaju ratifikaciju kako bi novcem koji će im dolaziti mogli nastaviti svoje “progresivne” ljevičarske diverzije u društvu, a koje veze nemaju s provedbom konvencije i zaštitom od nasilja
„Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ja ne bojim,
jer si Ti sa mnom“, Psalm 23. (Davidov)
U moru raznoraznih antifa slavlja, proslava i protesta, prije nekog vremena imali smo i jedan koji je premašio sva, i njihova i naša, očekivanja. Bila je to protestna povorka uz Dan žena. I bilo je tu svega i svačega, a najmanje onoga što bi svaki normalan čovjek i očekivao: Dostojanstvenost.
A bio je to, ustvari, još jedan u nizu, skup primitivizma, bahatosti, nekulture i gluposti. Skup nekih bizarnih likova, nabijenih mržnjom, likova koje je najbolje zaobići u širokom luku. I s njima ne kontaktirati niti polemizirati.
„Marš iz moje maternice“, „Smrt fašizmu sloboda pobačaju…“, viču i urliču.
–Zar itko normalan, može biti toliko emocionalno osakaćen i urlikati nešto takvo?
Stvarno, stvarno su za žaliti. Zar su toliko frustrirani, toliko nesretni i toliko nezadovoljni sami sa sobom i sa svojim ispraznim životom? A ako je to tako, a tako i jest, onda im nije lako. I stvarno su za žaliti!!!
–A sjećaš li se ti, Lucija, one prošlogodišnje povorke „za život“ ? Jesi li promatrala onu djecu, one ljude i one žene, i njihove obitelji? Jesi li vidjela one mnogobrojne nazočne trudnice? Jesi li primijetila tu njihovu produhovljenost, tu blagost? Pa, onaj preobražaj i mekoću… u svemu. I u pogledu, i u pokretu, i u ponašanju.
Pa, ono blaženstvo kojim, svaka od njih, odiše i koje širi oko sebe. A tek koliko sreće, zbog ostvarene životne želje, isijava iz njihove nutrine i sjaji u njihovom pogledu?!
U svakom trenu. Dok čekaju Novi Život…
Bože dragi, Bože dragi! Kakvo blaženstvo? Kakva radost? Kakva sreća? Kakav osjećaj!!!???
A kakva je, tek, sreća osjećati svaki pokret, svaki trzaj toga malenoga bića? I osluškivati svaki otkucaj njegovoga srca. Pa, onda, blaženo slušati kako skladno kucaju zajedno. Istim ritmom i istom ljubavlju. U njenoj božanskoj utrobi.
Pjevati, milovati, osjećati… I biti sretna, presretna. I lebdjeti životom… A nositi u sebi još jedan život.
Odisati mirom. I biti smirena. Pa ti ni čekanje ni iščekivanje, ne pada teško. Jer, dolazi nešto novo! Dolazi vrijeme topline i blizine djetinje nevinosti. I blaženstvo dodira i zagrljaja.
I rađa se nešto veliko! Rađa se novi život.
Rađa se ČOVJEK!!!
Rađaju se LJUDI!!!
A neke kažu:“ Marš iz moje maternice!“
Kakva monstruozna poruka!?
Kakvo nečovještvo!?
Kakvo siromaštvo duha?
Zar itko živ, ljudi moji dragi, može biti toliko sebičan, toliko zaveden, toliko nezreo da svjesno sam sebi uskraćuje nešto što nam je, po prirodnom i Božjem zakonu darovano?
Ali, oni su zgroženi, „uvređeni i povređeni“, ovim našim, kako oni kažu, hrvatskim primitivizmom. I zato bi nas, najradije, potjerali sve zajedno… Jedne iz Hrvatske, a druge bi s marš…maršem, potjerali iz sebe, iz svoje nutrine.
A kao kruna svega, kao kruna njihovog neznanja, njihove gluposti, njihovog primitivizma i prostakluka, slijedi i miroljubiva, a nadasve, odgojna parola za buduće generacije i budući odgoj i obrazovanje :
„Što je za ručak? Jedi go-na!“
I što reći, nego: Bože im oprosti, jer ne znaju niti što govore niti što čine!
–E, moja Monika! U tom i jest problem! I u tome što govore i u tome što rade. Nažalost, to njihovo pravo lice. To je pravo lice promicatelja tzv. ljudskih prava i njihove borbe za ženska prava! To su njihove parole. To je njihov vokabular. To je i prava slika njih samih, njihove kulture i njihovog tzv. europeizma. A to je i slika s njihovog ovogodišnjeg prosvjeda , i mnoštva sličnih prosvjeda tijekom cijele godine. Slika je to njihovog pravog lica i pravog naličja.
Nema što, slika je to za povijest. I za pamćenje. Naročito!!!
–A što veliš kakva je, tek to, uzor-slika za mlade? A posebice za njihov odgoj koji nam sada nameću.
- Vjerojatno će to, moja Monika, koristiti u tzv. kurikularnom programu kao očigledno sredstvo na satu obrade: Građanska kultura, kultura ponašanja i nametanje nekulture.
–Jer, ovo su oni pravi. Onakvi kakvi i jesu. A maska, koju su stavljali i koju su povremeno i koristili, ma kako im, nekada davno i bila snošljiva, sada se potpuno izlizala. I gadljiva je.
Bože, Bože dragi, kakav jad i bijeda!? I duhovna i moralna. A tek ona umna!?
No, o tome ne treba ni zboriti. Dovoljno je samo pročitati neke umotvorine njihovih dičnih trbuhozborki, pa da normalan čovjek zanijemi.
„Marš iz moje maternice“, napisa jedna takva.
I nikom ništa.
–Pa o kakvim to onda oni, ženskim pravima lupetaju?
–O ženskim sigurno ne. Jer da je tomu tako, onda ne bi ništa nametale, nego bi ostavile svakoj ženi ponaosob da same odluče što žele, kada žele i kako žele živjeti.
Gledam ih s nevjericom, onako nabrijane, dok zapjenjene od bijesa i mržnje, urliču i viču. I ne mogu ostati ravnodušna.
Toliko se, čini mi se, u svakoj od njih skupilo nekog pritajenog bijesa i mržnje, nekog nezadovoljstva prema svima nama koji ne dijele njihova uvjerenja (ako su to stvarna njihova uvjerenja, a ne isforsirana zbog silnih obećanih dobitaka), da ih čovjek teško može ozbiljno shvatiti i razumjeti.
–Nemoj tako, Lucija! A toliko se one jadne bore „za sve one ugrožene i zlostavljane“, da je čovjeku toplo oko srca. Eto, ja imam osjećaj, gledajući ih onako dok protestiraju. kako će, u svom tom silnom borbenom žaru, svakog trena izgubiti svijest, od siline nakupljenih emocija. Zar ne vidiš kako su od silnoga rada, velikih briga, nesanice i nagomilanih problema, jadnice jadne i posivjele. Pa su nekako i uspaničene ( a sam Bog zna zbog čega), da ih čovjek, na kraju, mora i žaliti.
‒Tu je nešto drugo u pitanju. Nešto duboko u njima. Pa, pogledaj ih dobro!!! Očito su, moja Monika, nesretne, frustrirane i prazne. Jer su uskraćene, za sve ono (osim novca), što svaka normalna ženska osoba želi i treba.
Voljeti i biti voljena.
Imati svoju obitelj.
Davati onima koje voliš.
Primati od onih koji te vole.
Slaviti život!!!
„Ma kakav vas je spopao život!? Bit će love, bit će love. Bit će lova, sve do krova!!! A onda ćemo, muško- ženske mrke, omastiti brke. I gdje će nam tada biti kraj!?“ , nadaju se potajice one.
„Pitala me novinarka jednog BiH tjednika što me još u konvenciji smeta osim definicije rodnih uloga.
Ona: Meni se čini da je u pitanju novac.
Ja: Apsolutno da.
Ona: Zašto vas smeta što će ga neke udruge dobiti? Je li to jal?
Ja: Ne, više od jala. To je ogorčenje.
Ona: Zašto?
Ja: Zato što su to neradničke krpelji bez zvanja i zanimanja koji žive od ljudskih prava, a ne za ljudska prava. Neki su od njih ljudska prava, osamdesetih štitili, kao članovi Saveza komunista.
Njih ne zanimaju žene niti nasilje. Njih samo i isključivo zanima novac. Već su osnovali zaklade, organizirali se, premrežili i u niskom startu spremni čekaju ratifikaciju kako bi novcem koji će im dolaziti mogli nastaviti svoje “progresivne” ljevičarske diverzije u društvu, a koje veze nemaju s provedbom konvencije i zaštitom od nasilja.
Fućka se njima za nasilje kad je zabavnije proganjati fašiste (i ) vjernike. Ako ih se sada ojača, nikada ih se više nećemo osloboditi“, komentirao je potpredsjednik HHO-a Igor Peternel.
„I ja sam za to da se ratificira, ali Istambulska nevjesta“, kaže jedan slušatelj jedne lokalne TV postaje.
„ A koju epizodu?“, upita ga, smijući se grohotom, voditeljica.
–Ali, iskreno, nije nam baš vrijeme za smijeh!!
Ratifikacija Istambulske konvencije, draga moja Monika, gubitak je državnog suvereniteta RH!
Pa će nam uskoro slijediti i u vrtićima, umjesto Pepeljuge i predivnih bajki braće Grimm, neka druga i drugačija literatura. Nešto kao “Kralj i kralj” ili “Gay-djeca i gay obitelj”. Pa će se i neki princ zaljubiti u nekog princa, a djevojka-princeza će maštati o udaji za neku princezu. Jer su kreatori takve literature već u ofanzivi. I dobro su potkoženi. Našim novcem. I ne odustaju ti oni tako lako, draga moja! Vidiš da nas stalno tlače, napadaju, viču i urliču.
‒Imaš pravo! Zato i ne polemiziraju, nego vode agresivni monolog. Upadaju u riječ, prijete, unose se u lice, napadaju… I svi kao jedan. A jedan kao svi. Iste geste, iste fraze, isti napadi … A nisu jadni ni svjesni, kako tako samo pokazuju svoju nemoć.
„Vi biste onda kažnjavali i ove sudionike u studiju?“, upitao je nedavno u jednoj emisiji, voditelj na HTV, na što je dobio potvrdan odgovor.
Slušam ih tako, malo češće, u zadnje vrijeme. Jer, stalno su neke debate o rodnoj ideologiji, o Istambulskoj konvenciji. A, tema se tiče i dotiče sve nas zajedno. I dok jedni, smireno i argumentirano, objašnjavaju svoja stajališta, dotle drugi lamentiraju o navodnoj zaštiti žena, o novcu kojega će dobiti za njihovu zaštitu i o tome kako će se od toga graditi skloništa samo za ugrožene žene i djecu, a koji se ne će, kako oni tvrde, slijevati u njihove džepove.
‒A tko su nam pa oni i što su nam oni, pa da nam oni određuju što ćemo mi raditi i što graditi s našim novcem?
Zar i oni, kao i naš predsjednik Vlade, misle kako mi ne znamo čitati? Jest da su promotorice Soroševih načrtanija sve to dobro savladale na njegovim tečajevima širom svijeta i izvrsno ponavljaju sve već naučene fraze, ali i mi, ne samo da znamo čitati, nego smo naučili čitati i između redova. Pa smo tako naučili i kako ih, sve redom, pročitati.
–E,moja Lucija, moja Lucija! Da pukneš i od smijeha i od jada, dok ih slušaš. Jer, kada slušaš jednu, odslušao si sve! Kaže jedna od njih kako će se one o svemu brinuti i pobrinuti. Malo morgen!
Brinut će se one kao što su se i dosad brinule… samo o svome džepu. I sve u stilu: „U se, na se, i poda se“.
–Mora se, mora. Moraju braniti, draga moja, njihove prošle, ali i ove sadašnje novostečene pozicije u hrvatskom društvu. I svoj, sada još više napunjen, džep i novčanik. I svoje tajne i debele račune. Negdje na nekom mjestu, u nekoj tajnoj zemlji ili na nekom tajnom otoku. A sve to, iz našeg džepa i s naših tankih radničkih i trudbeničkih računa.
–Ma, nemoj tako , moja Lucija! Rade oni, rade. I svoj prostor omeđuju „žilet jezikom i žilet djelom“. I stvaraju utvrde. Za sebe i za svoje istomišljenike. Ali, i za svoje naredbodavce.
–A za općeljudski probitak?! A za napredak hrvatskog društva i hrvatske države?!
NIŠTA! Nula-a-a-aaaaaaa…
„Ma, lako ćemo mi to srediti! Sve po kratkom postupku. Kao u naša dobra stara vremena“, obećavaju „solidarno“ drugovi.
A tko su ti,
Odakle su ti,
Čiji su ti,
Od koga su ti, UHLJEBI na našim jaslama?
NITKO NIŠTA NE ZNA…
Jer, zamračeno i zamagljeno nam je znanje.
Nastavlja se
Vera Primorac
