Bože, čuvaj Hrvatsku 2.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Nedjelja, 28 Listopad 2018 16:53
“A vrlo je izvjesno kako će u narednih 10 do 15 godina Srbi u Vukovaru i postati većina. To i jest vrlo vješto osmišljeni plan što ga već dulje vremena provode Pupovac i Stanimirović u dogovoru s vlastima iz Beograda”, tvrdi B.M., 54- godišnji Vukovarac. Probudite se, ljudi moji dragi! Otvorite oči!!! Poduzmite vi nešto kada ne će oni koji bi to i morali. Oni koji bi nam trebali SLUŽITI
BITKA ZA VUKOVAR JOŠ TRAJE…
…Eto, što da Vam kažem? Kriva sam. Kriva sam što sam kao Hrvatica rođena u krivo vrijeme i na krivom mjestu. Proživjela sam u svoje 33 godine što nitko živ ne bi smio proživjeti. Nikada. I ja ću se rukama i nogama boriti da moja djeca to ne dožive.
Neki događaji se kroz povijest ponavljaju. Mislim da je to zato što mi nikako da se opametimo.
Moja baka rođena je u Hercegovini. Pred očima su joj ubili mamu i mlađu sestru. Njih, djecu, bacili su u Neretvu... Spasili su se.
Ipak, ona cijeli život govori da u svakom žitu ima kukolja i da se nikoga ne treba cijeniti po imenu i porijeklu, nego samo i isključivo po tome, koliko je tko čovjek.
Moj pokojni djed, naprotiv, cijeli život nam je govorio „Nikad djeco ne vjerujte trofaznima.“ Kao djetetu to mi je bilo smiješno. Nikad nisam znala o čemu priča. I o kome. I umro je s tim riječima i s tom misli. Samo što sam ja na bolan način saznala što je mislio.
Ja sam rođena u Vukovaru. Moji roditelji me nikada nisu učili da gledam tko je Srbin a tko Hrvat. Svi smo mi bili isti.
Moja mama je uvijek govorila: „Danas je nama Uskrs...ali ne morate to svima govoriti. Jer nije svim vašim prijateljima Uskrs...nekoga možete povrijediti...“ I ja sam to uzimala zdravo za gotovo. Mene i brata su prijatelji ispitivali „kako se krstimo?“ a ja nisam znala zašto me to pitaju... Zar je to bitno? A njima je bilo bitno. I oni su jako dobro znali zašto to pitaju.
Onda je došla devedeseta. Po gradu su niknule slike Franje Tuđmana. A istovremeno, pojavile su se i grupice ljudi s nekim, meni dotad nepoznatim, simbolima. Danas znam da su to bile kokarde. Nije mi ništa bilo jasno.
Svi naši prijatelji i poznanici bili su ushićeni zbog nečeg novog što se tada rađalo. Ja sam bila dijete. Nisam bila ushićena. Bilo mi je bitno uzeti loptu i igrati se sa prijateljima. Sa mojom Slađanom, sa mojim Srđanom, Daliborom, Banetom, Igorom...
A onda je došla i 91. Ja se sjećam samo neke čudne i napete atmosfere. Neke napetosti u zraku. Tišine. Sjećam se da je jedne noći gorio Vuteks. Mama je plakala. A meni nije bilo jasno zašto plače. Radila je tamo godinama. Mučila se. Radila noćne, praznike, blagdane, vikende... Često je i plakala od muke. Liječila je ranjave ruke.
I zašto sad plače?
„Neka gori!“, mislila sam ja tada. Barem više neće morati tamo ići.
A ona je plakala zbog onoga što nas sve skupa čeka…
A onda su i nas poslali na more zajedno s ostalom djecom. Tomislav Ivčić je pjevao Stop The War...
Nakon tri tjedna na moru vratili su nas kući. Na ulasku u grad rekli su nam da zatvorimo zastore na prozorima, sagnemo glave i da nitko ništa ne priča. A bili smo djeca. I djeca ko djeca, virili smo kroz zastore. Vani su bile nepregledne kolone tenkova i vojske s uzdignuta tri prsta.
Meni još uvijek ništa nije bilo jasno.
Na kolodvoru nas nitko nije dočekao. Brat i ja smo pješke išli kući kroz pusti grad. Mame i tate nije bilo. Bili su kod bake u Lovasu i skoro izgubili glavu na povratku. Jer se upravo tad dogodilo prvo raketiranje.
A svi moji prijatelji napustili su grad. Zašto? Nisam imala pojma. Ali, mi smo ostali. Jer to je naš grad. I bili smo spremni. I stalno obučeni. Obučeni smo i spavali.
Mama je svaki dan plakala. Mučno je to bilo i gledati i slušati. Onda se jedan dan oglasila sirena – za zračnu opasnost. Ljudi su govorili da je to – to. Da su avioni krenuli na Vukovar.
Prvi zračni napad ja Vam riječima ne mogu opisati. Taj strah...te zvukove...taj tutanj…tu grmljavinu...
I onda su uslijedila tri mjeseca u podrumu.
Mogu se sjetiti, barem tri puta, kada sam skoro poginula...Ali, iskreno, ne želim ih se prisjećati. Sjećam se i krikova neke žene koji su dopirali s ulice. Toliko granata je padalo da nitko nije mogao otići po nju. Kažu da je umrla. Ja nekako želim vjerovati da ju je netko spasio.
A svaki dan nam stižu neke loše vijesti. Te, poginuo ovaj, te poginuo onaj... Smrt je postala naša svakodnevica... Otupjeli smo. Postalo nam je sve svejedno.
Ali, nadali smo se, molili...vjerovali…
17.11. probudio me majčin vrisak. To je zvuk koji nikada dok sam živa neću zaboraviti. Drhtala sam u skloništu i znala sam da se nešto strašno dogodilo. Nakon par minuta straha, strepnje i neizvjesnosti – saznajem o čemu se radi. Moj tata je ranjen iz snajpera pred vratima našega skloništa. Donosio nam je hranu i lijekove. Mama govori kako će biti sve OK. Ali, izdaju je suze i došaptavanje s našom susjedom, inače medicinskom sestrom. Slutim, jer razabirem iz njihovog razgovora, kako neće biti sve baš tako OK.
Tata je ipak preživio. Bio je u komi, pa je kao teški ranjenik, kojega je preuzeo Međunarodni Crveni križ, izbjegao Ovčaru. Ostala su mu kao uspomena manjak crijeva i opaki PTSP. A njegov brat, a moj stric, poginuo je isti dan kada je i on bio ranjen i iza sebe ostavio troje malodobne djece.
Zato ne mogu, ni dandanas, odslušati do kraja Škorinog „Matu“ a da se ne rasplačem.
„Te su mu zime brata ubili...spalili selo...konje odveli...“
Sljedeći dan grad službeno pada. U sklonište upadaju vojnici zakrvavljenih očiju, s dugim bradama i kokardama na glavi.
Viču... Galame…I pjevaju…
„Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate“.
O, Bože, Bože!!!... Dalje ne mogu pisati. Nešto me steglo u prsima. I ne mogu disati.
***
Prošli smo i Velepromet, i vojarnu, i Rumu, i Bosnu... Napokon smo u Hrvatskoj.
I sva ta moja sjećanja, te moje traume, ostala su dugo, dugo u mojoj glavi blokirana. Ali, nekoliko godina nakon mirne reintegracije,
bila sam kod mojih na godišnjem i išla sam s njima po neki građevni materijal u jedno veliko skladište. A kada smo došli tamo, počela sam se sva tresti i plakati.
I, odjedanput, sve mi se vraća.
OVO JE VELEPROMET!!!
Kriknula bih, ali mi glas ne izlazi iz grla.
To je Velepromet koji je bio blokiran u mojoj podsvijesti. A onda mi se u sekundi sve vratilo. Imala sam osjećaj da će mi srce stati. Da ću umrijeti od tuge. Od sjećanja na kolonu muškaraca koje su tukli...od krikova žena…djece... muškaraca...
Od pucnjeva koji su svako malo odzvanjali...od pjesama o klanju Hrvata...od rafalnog pucanja po skladištu iznad naših glava...od svega... Od susreta s dojučerašnjim susjedima koji nam *ebu mater... i siluju, i mrcvare, i kolju sve redom.
Od KRIKOVA I OD VRISKE…
Zar je zlo poprimilo ljudski lik? Zar se doslovno moglo i to opipati? Osjetiti. Čuti.
I vidjeti na svakom koraku.
Eto, prošlo je, Bogu dragom hvala! Ostali smo živi. Ostao nam je tek goli život. I vrećice s kojima smo počeli graditi novi život iz ničega.
Ali, moje djetinjstvo bilo je izgubljeno. I tamo je i završilo. Odrasla sam preko noći i preko volje.
„Rat je za mene završio. I ja sam ga izgubila.“
I dok su u Zagrebu-samo 300 kilometara dalje -djeca išla u školu, ljudi su išli na posao, sjedili na klupama ispred zgrada, šetali... A ja, kao da sam pala s Marsa. Kao da me je netko probudio iz duge kome.
Ali, Zagreb je postao moj grad. Moj voljeni grad. I uvijek će ostati. Brzo sam se prilagodila... Našla divne prijatelje... Završila školu... Upoznala muža... A Zagreb je mene prihvatio i ja sam njega prigrlila svim srcem i zavoljela ga više nego ijedan drugi grad ikad.
Prošlo je skoro 20 godina... Ja sam, opet, ovaj put trudna i s mužem...došla natrag u Vukovar. Tu sam rodila i jedno i drugo svoje dijete. Tu živim i radim. Preživljavam. Kao i svi.
I nakon svega... spremna sam oprostiti. Ali ne i zaboraviti. Jer, za mene je rat završio tek 16.11.2012., kada su oslobođeni naši generali. Ali , izgleda kako za neke još uvijek traje. Ili ga još uvijek priželjkuju. Zato se ne želim previše opustiti. Jer opuštenost mojih roditelja, i opuštenost njihovih roditelja, i dovela je do ovoga što smo nedavno sv mi prošli.
Ne mrzim nikoga. Ali, iskreno...više cijenim Srbe koji su, kad je bila mirna reintegracija rekli:
„Ne želimo živjeti pod šahovnicom, ne želimo hrvatske dokumente. Mrzimo vas, mrzili smo vas i uvijek ćemo vas mrziti. I idemo u Srbiju.“ Njih cijenim i poštujem.
Jer, ako nešto ne voliš, ne želiš ni živjeti s tim.
No, ne cijenim ovu drugu dvoličnu masu... Ostali su tu, uzeli državljanstvo, dokumente... Žive i rade. A ne poštuju. I mrze.
E, takvih mi je dosta!!!
I još ću Vam nešto reći – ne traže ćirilicu, ne mute i ne stvaraju kaos normalni, mali ljudi, poput mene... To traže i rade Srbi iz Gradskog poglavarstva. A sve na štetu „malih“ Srba. Ta, više od 10 000 tisuća Srba su branili Hrvatsku. Oni je vole, oni su je branili i oni će je i u buduće braniti.
A ovi „veliki“ će se pokupiti u svoju čuvanu kućerinu ili otići će na vikend u Srbiju... A ovi mali a VELIKI, ostat će tu. Na vjetrometini. Jer, ne traže oni ćirilicu. Pa ni ne koriste je. Neki je ni ne znaju ni čitati ni pisati. Ne zbijaju se oni ni u etnički geto. Ali ih , njihove vođe tamo guraju i traže neku, samo njima znanu pravdu.
Uh... Odužila sam. Ne znam zašto sam sve ovo baš Vama napisala. Ali, imala sam potrebu nekome se izjadati...A Vi mi djelujete kao prava osoba koja će cijeniti anonimnost i koja me neće iznevjeriti. Nadam se da sam u pravu.
*
…Silovao me čovjek kojeg znam iz djetinjstva. Nakon par dana došla su još trojica i rekli mi da moram izabrati s kim ću od njih trojice spavati. Ostala sam zgranuta što mi se događa. Vrištala sam i plakala. Gospođa mi je stavila ruku na usta da šutim. Znam da ima još žena koje su prošle isto što i ja. Ali šute. Vrijeme je da progovorimo. Imala sam 22 godine. Danas sam ogorčena, pokušala sam i samoubojstvo. Loše mi je, pijem lijekove. Vratila sam se u Vukovar. Svoje silovatelje susrećem u gradu.
Kako živjeti i kako preživjeti kada svakodnevno susrećeš svoje silovatelje koji ti se cere u lice, likujući.
„Majku li vam vašu, bit će te vi manji od makova zrna!“, misle oni u sebi i nadaju se kako će, za veoma kratko vrijeme zagospodariti ovim , kako oni kažu, srpskim Vukovarom i Banijom.
“A vrlo je izvjesno kako će u narednih 10 do 15 godina Srbi u Vukovaru i postati većina. To i jest vrlo vješto osmišljeni plan što ga već dulje vremena provode Pupovac i Stanimirović u dogovoru s vlastima iz Beograda”, tvrdi B.M., 54- godišnji Vukovarac.
Probudite se, ljudi moji dragi! Otvorite oči!!! Poduzmite vi nešto kada ne će oni koji bi to i morali. Oni koji bi nam trebali SLUŽITI.
Probudite seeeeeeee!!!
Zar se može zaboraviti? Zar se smije zaboraviti? Zar se smije ne kazniti???
Vukovar 1991. još postoji.
Još svjedoči.
Kao što svjedoči i Vukovar 2018.
I nema razlike. Patnja je ista. Šutnja je ista.
ALI, JOŠ STOJI GRAD…
JOŠ STOJI VUKOVAR!!!
Vera Primorac
