Navik živi ki živi pošteno - Posvećeno generalu Slobodanu Praljku
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Subota, 08 Prosinac 2018 16:50
"Možete zgaziti cvijeće, ali ne možete zaustaviti proljeće!"
Jer, sjeme je već posijano…
Ima tome mjesec-dva, ne sjećam se više točno koliko, kako sam sasvim slučajno otvorila na youtubu video s razgovorom jednog političkog komentatora na federalnoj TV BiH,.
I, moram priznati, kako sam se zainteresirala i počela gledati, iz čiste znatiželje. Jer je tema bila jako, jako interesantna. A bila je o suočavanju Bošnjaka s njihovom prošlošću.
„Trebamo se suočiti s našom prošlošću i kazniti sve zločine i zločince. Vidite kako su to uradili Hrvati! Nakon osude Praljka i šestorke, o tome se pričalo tri dana…i prestalo“, kaže on.
–E, pa, niti jest tako i niti će biti tako, dragi naši susjedi!!!
Jer, ovaj narod više ništa ne zaboravlja. I više ništa ne oprašta.
–Imaš potpuno pravo! Zar se može nekoga tko je bio tako veliki čovjek, prešutjeti?
Zaboraviti. I prekrižiti…
Zar možemo prešutjeti, a prešućujući generala Praljka, odustati i od sebe samih?
Zar možemo izgubiti vjeru i u pravdu i u pravednost?
–E, moja Monika, moja Monika! Baš si naivna! Uvijek bila i ostala.
A, zar možemo očekivati ikakvu pravdu, od onih koji kroje nepravdu?
Zar možemo apelirati na savjest i moral onih, koji su bez savjesti i morala?
Pa, haška je „pravda“ počela nepravdom i završila nepravdom.
A mi, onako naivni kakvi i jesmo, očekivali smo, i očekujemo nažalost i dalje, i pravdu i pravednost.
Ali, suci, Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujemo vašu presudu!
„29. je travnja 1992. Krizni štab općine Mostar, a kasnije i krizni stožeri općina Čapljine i Širokog Brijega, svu vlast i obranu tih općina povjerili su Hrvatskom vijeću obrane.
I Predsjedništvo BiH, na čelu s Alijom Izetbegovićem, složilo se da se obrana Mostara, sukladno odluci Kriznog stožera Mostara, povjeri HVO-u.
‒ O čemu, onda, pričaju ovi iz Haaga? O kakvom to „udruženom zločinačkom pothvatu“ lupetaju?
Pa, tko bi normalan davao, kao što se to tada dalo, obranu svoje zemlje u ruke takvim udruženim zločincima?
UDRUŽENI ZLOČINAČKI POTHVAT!!!???
Kakva sramotna laž?!
A mi, onako naivno, po našem dobrom starom običaju, očekivali smo i pravdu i pravednost.
Baš smo, baš smo prave naivne budale!!!
‒Pa, jesu li ti „mudraci sijedih glava“, moja Lucija, čuli za pet stotina izbjeglica, pretežito iz Bosne, smještenih u hotelima duž cijele naše obale? Jesu li znali da je i za njihovu djecu organizirana i škola na bosanskom jeziku?Jesu li imali uvid u popis svih ranjenika… njih deset tisuća, liječenih ovdje kod nas u Hrvatskoj?
Pa o obučavanju njihovih policajaca i pilota,
Pa o obučavanju i opremi čitavih postrojbi,
Pa o stalnoj im dopremi naoružanja,
Pa, o otvaranju i logističkih centara u Zagrebu, Rijeci, Splitu, Samoboru,
Pa o oslobađanje Mostara i doline Neretve od velikosrpskog agresora, četnika i bivše JNA, kada su agresori bili do nogu potučeni, isključivom zaslugom Hrvata… HVO, HV i HOS.
Jer, muslimanska vojska nije raspolagala ni oružjem, ni obučenim ljudstvom, niti iskusnim časnicima, koji bi se na hercegovačkim ratištima, mogli suprotstaviti tehnički nadmoćnijem neprijatelju. Taj zadatak na sebe su preuzele postrojbe Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i HOS-a.
U svim tim borbama Armija BiH nije sudjelovala. Ali, odmah nakon oslobađanja grada, hrvatsko vodstvo dopustilo je ulazak i razmještanje muslimanskih postrojbi koje su došle sa sjevera, iz smjera Jablanice. Iako njihov dolazak u Mostar, nije više imao svrhe. Jer je cijeli taj prostor bio već oslobođen.
MOSTAR!
Oslobođen, ali sravnjen.
Oslobođen, ali spaljen i porušen…
Oslobođen, ali od samoga sebe.
A Srbija se izvukla od većine optužbi. Nema ni genocida, ni etničkog čišćenja, ni silovanja, ni klanja, ni rušenja, ni paljenja.
„Sravnit ću vas sa zemljom! Neće od vas ostat ni kamen na kamenu. Čujete li vi mene!?
Ni kamen-n-n-n… na kamenu-uuuu!!!, urla i vrišti general Perišić, dok razgovara s voditeljem programa na Radio Mostaru.
I Muslimani –Bošnjaci su se izvukli od optužbi.
Jedini optuženi su Hrvati.
Najprije su 92. optuženi za rušenje Starog mosta kojeg su, baš pod zapovjedništvom Slobodana Praljka, a pod paljbom i pod kišom poslanih projektila, Hrvati tj. bojovnici HVO-e, zaštitili daskama i vrećama pijeska.
Stari most je srušen 9. studenog 1993. godine. Ubrzo je u javnost izašla snimka rušenja mosta, a većina svjetskih medija za rušenje optužila postrojbe HVO-a.
„ Čuvajmo se da otrov vlastitog jezika,
ne ubije nas same“, Platon
General Slobodan Praljak i njegovi suradnici, godinama su dokazivali da HVO nije srušio most. Ekspertni timovi dokazivali su da nije pao zbog udara topničke granate nego od eksplozija mina postavljenih unutar samog mosta.
Pa, nakon toga, nakon što im nije dokazana nikakva krivnja, nakon što su pravi krivci razotkriveni, na leđa su im natovarili još i „podjelu Bosne“ i „udruženi zločinački pothvat“
Hrvatske i HVO u BiH, s ciljem etničkog čišćenja, između 6. i 11. mjeseca 1993. i pripajanja teritorija RH.
Sjećam se dobro i toga dana te daleke 93. godine kada su Muslimani u Mostaru dobili, upravo zahvaljujući Slobodanu Praljku, 19 kamiona humanitarne pomoći preko Herceg Bosne.
I listam sve, jednu po jednu, stranicu mojih sjećanja.
A slike mi se nižu …sve jedna za drugom.
Humanitarni konvoj koji je krenuo iz Metkovića, preko Međugorja, ušao je u Mostar , negdje oko dvadeset sati.
A osam, od dvadeset i sedam kamiona iz konvoja, ostavljeno je za hrvatsko pučanstvo, a devetnaest preostalih, uputilo se u istočni dio Mostara za muslimanski živalj, gdje su se sklonile muslimanske izbjeglice
Problem s konvojem nastao je u Čitluku, gdje ga je masa svijeta, pretežito izbjeglih Hrvata iz svih dijelova BiH, zadržala i nije dopustila prolaz.
„Nema prolaza, nema prolaza!“, viču okupljeni ljudi. „Nema prolaza dok se ne izvuku ranjenici iz središnje Bosne“.
Uzalud su bila uvjeravanja i Mate Granića i ostalih govornika. Okupljeni ne odustaju sve dok se ne ispune njihovi uvjeti za propuštanje.
A onda, na jedan od tenkova skače, a tko drugi, nego general Praljak.
I čovjek i ljudina.
I veliki domoljub, i veliki ratnik.
I filozof i intelektualac.
I častan i ponosan.
Pa, onako visok, uspravan, moćno autoritativan, vičući zapovijeda: „Kreći!!!“ Kreći, jer „mi moramo spasiti svoje ljude. Mi moramo spasiti od gladi i opkoljene Hrvate u Žepču, Vitezu, Varešu.
Kreći!!! I nema razgovora.
Gospodo, to je sve. Vojnici, maknite ovo ovdje!
Haj'mo!!! Konvoj prolazi. Kreći!!!
I, eto, tako smo, mi k'o mi, pustili i taj konvoj.
Pa je tako taj konvoj, u jeku najžešćih sukoba između Hrvata i Muslimana, prošao bez ikakvih problema.
Zahvaljujući generalu Praljku.
Generalu Praljku, osuđenom bez ikakvih dokaza. Osuđenom političkom odlukom vrlih haaških sudaca. Na Haaškom političkom sudištu.
Na sudištu na kojemu je Pravda izgubila proces. Nepravedno osuđena i zauvijek izgubljena.
A mi?
A, mi, ovakvi kakvi i jesmo, i kakvim nas je Bog stvorio, ne samo što smo propustili taj konvoj, nego smo i pomagali i omogućili slobodnu BiH, i zbrinuli više od pola milijuna izbjeglica iz BiH, i liječili njihove ranjenike, i financirali nastupe njihovih športaša na međunarodnim nastupima, i spasili 1995. od srpskog etničkog čišćenja preko 100.000 Muslimana u Bihaćkoj enklavi, i naoružali njihovu vojsku…
„U najtežim vremenima u Bosni i Hercegovini bi bilo i gore i teže da nije bilo Republike Hrvatske koja je prihvatila izbjeglice, pomagala im, a i dijelovi zemlje oslobođeni su na temelju sporazuma Izetbegović-Tuđman, istaknuo je u Zagrebu predsjednik SDA Sulejman Tihić nakon sastanka izaslanstva njegove stranke s izaslanstvom HDZ-a.
Zato, ne mogu niti hoću, niti želim ikada zaboraviti žrtvu generala Praljka.
Zato, ne mogu, niti hoću, niti želim zaboraviti ni zločinačku presudu tzv. Haškog suda pravde.
Zato, ne mogu, niti hoću, niti želim zaboraviti ni reakcije mnogih naših Juda, nakon Haške neutemeljene presude.
Osuđen je general Praljak. I osuđeni smo i svi mi, za neučinjeno zlodjelo. A oni zločinci, oni s one druge strane, slobodni su ili su oslobođeni.
Nema ni genocida, ni etničkog čišćenja, ni silovanja, ni klanja, ni rušenja i paljenja.
Perišić sada slobodno šeće Srbijom.
Slobodno šetaju i Šljivančanin, i Šešelj, i Vasiljković, i Miroslav Radić, i Milan Milutinović …
I još kažu: Hrvati su dijelili BiH.
–Da su je dijelili i podijelili bi je, moja Lucija!
A dijelili su je neki drugi!
Dijelili su je Srbi vojnim putem.
Dijelili su je i bjelosvjetski emisari.
Dijelio ju je i Alija.
Svi su je cijelo vrijeme dijelili…
Ali, jednima se u Haagu sudilo što su je, navodno dijelili, a drugi su nagrađeni jer su je stvarno podijelili.
I što, uopće, sada reći o sudu koji je oslobodio Šešelja po svim točkama optužnice, a osudio generala Praljka?
Kako im vjerovati?
Kako se osjećati sigurnim?
Čemu se, nakon svega, nadati?
Jest, Slobodan Praljak je popio otrov. Ali, popio je otrov za sve nas. Da ga mi ne bismo morali ispijati i u narednim desetljećima…
Pa je žrtvovao sebe, da bi nas trgnuo iz letargije.
I otrovao sebe, da bi izliječio nas Hrvate.
Zauvijek nas je napustio general Slobodan Praljak i svojim činom, odaslao „najsnažniji krik i vapaj za istinom i pravdom kojeg sam ikad čuo. Ali kojega Hrvatska i svijet nisu htjeli čuti…”, piše pater Ike.
Ali, ako čovjek nema zašto umrijeti, onda nema zašto ni živjeti.
A, navik živi ki živi pošteno!!!
„Vrijeme je da se Hrvatska vrati Hrvatima, vrijeme je jasno poručiti navodnim euroatlantskim integracijama da ih preziremo, da nismo dio toga nakaradnoga svijeta, da nam nisu pomogli obraniti svoju slobodu, da su činili sve da ne dođemo do nje, i da je vrijeme – biti svoj na svome, usprkos tome globalnom cirkusu.
(…)Ne može državni vrh s vragom tikve saditi i očekivati da se hrvatskom narodu neće razbijati o glave.
Upravo tome svjedočimo.
Takvoj Europi se samo bolesni umovi mogu klanjati“, Marko Ljubić.
„Ako me u Haagu osude, poručio je tada general Praljak, znajte da nijednoga dana neću biti ratni zločinac-jer ja to nisam!“
Očekivali smo pravdu.
Dobili smo laž i nepravdu.
Godišnjica je smrti generala Praljka.
Je li sve bilo uzalud?
Je li nas ovaj njegov čin probudio, trgnuo, ojačao? Dao vjere i snage.
Ili smo se, kao i toliko puta prije, sakrili u mišje rupe i pobjegli u šutnju, te u strahu za osobni komoditet, stavili flastere na usta i zanijemili.
Jesmo li, čuli njegovu poruku?
Jesmo li išta iz nje naučili?
Koliko li ćemo još, Bože moj dragi, nepravde morati otrpjeti!?
Koliko tuge zatomiti?
Koliko krikova ugušiti?
Oh, Bože. Bože moj, pomozi Ti nama i sačuvaj nas od svakoga zla!!! Amen.
Vera Primorac
