Nije nam do smijeha 1.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Subota, 12 Siječanj 2019 17:06
Eto, prošlo je i blagdansko vrijeme. Vrijeme mira, radosti,lijepih želja, obiteljskog druženja, ozračja zajedništva i dobrote. Prošlo je i vrijeme velikih očekivanja i želja za boljim sutra. Iako se za sve nas zajedno, ništa bitno nažalost nije i ne će promijeniti. Niti u odnosu na ovu našu nesigurnu sadašnjost niti na crnu i neizvjesnu nam budućnost.
Prošao je i , kako kažu, Međunarodni dan smijeha, 9. siječnja.
A nama više nikako nije do smijeha!!! Uzalud nam i lažne ohrabrujuće poruke vladajućih, uzalud njihova slatkorječivost, uzalud njihovi namješteni osmijesi, veleumne poze i napamet naučene fraze. Uzalud im, i već dosad nebrojeno puta viđena njihova prenemaganja, s prozirnim domoljubnim maskama i neuvjerljivom glumom.
JER, SVE SU IM MASKE PALE!!! KONAČNO.
„Pa, sve je kod nas divno, i sve nam je krasno! A svakim danom, sve više i više napredujemo“, kažu oni.
Jer, kod nas u Hrvatskoj nema sirotinje, nema kopanja po kantama smeća, nema ovršenih, blokiranih, izbačenih iz domova, razočaranih, nezaposlenih. Nema ni onih bez primanja, nema starih, nemoćnih, ostavljenih. Nema ni mladih koji odlaze u potrazi za boljim životom i pravednijim društvom u „kojemu su postupci važniji od izjava, ljudi važniji od funkcija, poniznost važnija od bahatosti, a iskrenost važnija od usiljenih blagdanskih riječi“.
Pa smo, tako,na našu sreću ili nesreću, i ove godine mnogo toga na svojoj koži mogli osjetiti, a onda, iz toga jedva preživljenog, ponešto i naučiti. Pa tako i sve jasnije sagledati.
A, kakva će nam biti 2019., zavist će od svakog od nas pojedinačno, i od svih nas zajedno.
Jer, pozornica je još uvijek ostala ista. Kulise su, doduše, malo uglancane. Iako se statisti stalno mijenjaju… Naravno, prema zaslugama. Jedni ostaju služiti i dalje svoje stare naredbodavce, a drugi odlaze… u ropotarnicu povijesti. Odbačeni od svojih, kao islužene rage, i prezreni kao najveći muljatori, od svoga iznevjerenoga puka. Ali, na našu žalost, oni koji nam ostaju, nastavit će, i nastavljaju i dalje guslati, po EU-briselskim notama i služiti im u udobnim briselskim uredima.
–Baš nam je, moja Lucija, ova 2018. godina, bila dobra godina. Puna uspjeha, mira i blagostanja. Ma, što se smiješ? Ne kažem to ja! Tako kažu neki…A sve smo, draga moja, to dobro imali zahvaljujući našim mudrim i veleumnim elitama i našoj elitnoj vlasti. Sve nam je išlo „kao po loju“. Uostalom, kako su nam naši vrli vlastodršci i obećali, a onda obećano, „vjerodostojno“ i sproveli u djelo.
BLAGO; BLAGO NAMA!!!
Pa, što bi se mi oko svega toga mučili i zamarali!? Tu je naša veleumna vlast koja sve radi po svom- jer je i umnija i pametnija od nas. Pa, po svome ukida referendume, po svome potpisuje konvencije i ugovore, po svome određuje što jest istina a što neistina.
Pa nas još po svome, umno i podijeli.
Na jednoj strani na umne globaliste, a na drugoj na bezumne i neuke populiste.
Kao pravi svjetski veleumnici.
A ne znaju jadni, valjda ne znaju dobro čitati, da populizam u rječniku stranih riječi znači (citiram):„Struja u književnosti koja nastoji prikazati narodni život i njegove probleme“ .
A populizam (lat. populus: narod) u enciklopediji, naziv je za pokrete i ideologije koje polaze od „naroda“ kao osnove svoje legitimnosti i kriterija djelovanja. Dok je populist samo pristaša populizma.
–Ali, draga moja Monika, u ovo naše vrijeme, populizam je dobio i neko potpuno novo značenje. Pa je sada postao „opća poštapalica“ iliti batina kojom se kroti nepodobne i „neuke“ narodne mase koje ,opet, tzv. „uljuđena“ liberalna elita, obično optužuje za populizam kao demagogiju kojom se žele postići politički bodovi. Te je tako populizam antiintelektualizam, manipulativnost, nepreciznost, ideologija, demagogija…
I uvijek je to u pejorativnom značenju.
Ali, „probleme ne možemo riješiti načinima razmišljanja koji su ih i generirali“, rekao je veliki Einstein.
–A što smo to imali dosad ?!???
–Pa, najprije smo imali povećan broj iseljavanje stanovništva, urušavanje i degradiranje institucija, neprincipijelne političke trgovine, rastući ponor između vladajućih u običnog puka, pa Istambulsku konvenciju, pa potpisivanje Marakeškog sporazuma, pa donošenje novog referendumskog zakona, pa malverzacije oko potpisa i izbjegavanje provjere potpisa, te mnoštvo lažnih i napuhanih vijesti s
bespogovornom potporom, svemu i svačemu, navodnih neovisnih medija, koji su nas svaki dan neumorno bombardirali vijestima, ne iz bijeloga svijeta, nego iz samo jednog jedinoga dijela… njihovog regiona.
I nema vijesti, nema portala, osim par časnih iznimki, nema dnevnika na bilo kojem TV kanalu, a da nas iz minute u minutu, nisu izvješćivali o događajima ili iz Banja Luke ili iz Beograda.
Vrištale su tako vijesti o Cecama, Vučiću i vučićima, o Karleušama, te o velikom prijateljstvu nekih naših športaša i srpskih sportaša, te o srpskim „fudbalerima“, te kako Srbija oplakuje smrt naših glumačkih veličina(a usput se svakako spomene i smrt nekog od srpskih preminulih u isto vrijeme (bratstvo jedinstvo i u smrti), pa onda o regionalnim ligama.
Ali, od liga ne bi ništa. Problem je bio u tome kome bi išao novac, tj. gdje bi se slijevao novac?
„Kako, bre, gdje? Pa, naravno, kao u ona stara vremena, u našu Jugu, našu Veliku Srbiju.
Čoče, ogolilo se i teško se živi zadnjih godina bez rata. Bilo bi nam, baš dobro, da smo opet zajedno“, misle naši dobri i prijateljski susjedi.
Pa se, onda, redaju i priče i bajke o raju u državi „nebeskog naroda“, te o njihovoj dragoj i nikad prežaljenoj Jugi, te o tome tko nam je vratio, ali ne i tko nam je nešto uzeo . Tako nam opet nude svoje istine o Istri i Dalmaciji i pišu kako su nam, sve ono što su Talijani uzeli, vratili naši uzoriti i hrabri partizani. I tako, iz dana u dan, nastavljaju redati mitove, bajke i legende. Ali, na našu sreću, davno prošlih dana i godina.
„O, kako nam je tada bilo lepo i dobro“, viču drugovi.
“Vraga je bilo dobro u Jugoslaviji. Nije bilo dobro! Da je bilo dobro, ta se država ne bi raspala”, reče nešto mudro i Milanović.
A da nam je bilo lijepo, da nam je bilo dobro, da je postojalo bratstvo i jedinstvo, nikad se ne bi dogodio ni Vukovar, ni Škabrnja, ni Saborsko, ni Gospić, ni Knin, ni Dubrovnik, ni Tovarnik, ni Slunja, ni Voćin …
Iako postoje još uvijek neki, unatoč krvavom ratu, unatoč svim lažima i svim istinama do kojih smo mi došli, koji bi nas opet utrpali u onaj isti stari balkanski lonac.
–Pa što je tim ljudima? Ne znam, niti sam igdje pročitala ili čula, kako postoji i jedan jedini narod koji ima tzv. elitu koja boluje od ovakve bolesti.
–To ti je, draga moja, po onoj staroj: „u se, na se i poda se“
–A Vukovar, a Škabrnja, a Saborsko, Gospić, Knin, Dubrovnik, Tovarnik, Slunja i Voćin???
–E, pa, moja Monika, to će drugovi spretno i u potaji, skriti pod tepih. Tako to, draga moja, radi drugovi!
Pa je tako, unatoč svemu, i naš mudri i domoljubni Krešimir Beljak istaknuo na božićnom domjenku SNV, da i dalje vjeruje u bratstvo i jedinstvo hrvatskog i srpskog naroda. Mo'š misliti!
–Nešto stvarno s tim likom nije u redu! Jer, čovjeku kojemu, nakon svega što smo preživjeli i doživjeli, i dandanas nešto ovako može pasti na pamet, nisu sve na broju.
–Uspaničili se, moja Monika! Jer, nešto se mijenja. I oko nas. I diljem svijeta.
A, njima vrijeme izmiče. Zato se žurno i drugarski, radi na tome. Pa se, i šakom i kapom dijeli novac.
Rasipajući ga na sve strane. Čak i mrziteljima Hrvatske.
• Tako sam saznala, pa potpuno šokirana ostala bez riječi, da se Srbi koji mogu dokazati da su imali pretke u Hrvatskoj, mogu i naseliti u Hrvatskoj. Naravno, sa svim ponuđenim privilegijama i olakšicama. Nešto slično kao i 45. kada se u Istru listom doseljavao JNA kadar i ženio domaće cure, šireći tako bratstvo i jedinstvo.
–Pa čemu sve to? Ta, oni mrze i Hrvatsku i Hrvate! A što ti onda misliš, koji su to razlozi zbog kojih se Srbi motiviraju za useljavanje kod svojih „vekovnih neprijatelja“?
–Vekovni, vekovni, moja Monika. Zapisani i u JAZU i u SANU.
Zato „trulež izdaje i veleizdaje zaudara iz svih pora naše razapete domovine“.
Pročitah opet negdje ( i malo je nedostajalo da me srce ne prekine), kako i Mustač i Perković primaju mirovine od 11.000 tisuća kuna.
JEDANAEST TISUĆA KUNA!!!???
Sve šok za šokom.
Sve izdaja za izdajom…
„Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
K'o lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome,
žbir u uzama!"
–A meni, moja Lucija, nitko ne uplati ništa u mirovinski, sve od 90. Pa, umjesto pune mirovine, imam mirovinu za samo 31 godinu radnog staža, koliko je bilo uplaćivano.
–E, moja Monika, moja Monika! Da si bila u vojsci JNA, da si korisnik tzv. boračke mirovine ili da si bila u tzv. srpskoj krajini ili da si bila neki njen „funkcioner“, živjela bi ti k'o u bajci.
–Odakle ti sad to?
–E, odakle, odakle? I gledala isječak s Youtuba i pročitala u nekim našim novinama dio intervjua Save Štrpca, kojega je dao nekom srpskom TV kanalu.
I prekrižila se i lijevom i desnom rukom.
Nastavlja se...
Vera Primorac
