Nije nam do smijeha 2.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Nedjelja, 13 Siječanj 2019 17:09
Hoćemo li ikada, Bože moj dragi, dočekati nekog novog Tuđmana? Da nam vrati vjeru, ponos i nadu? U neko bolje sutra…
Hoćemo li se konačno probuditi, dignuti svoj glas i skinuti ovaj teret s pleća?
Zar taj mrzitelj svega hrvatskog, zar taj glavni tužitelj Hrvata po bijelom svijetu, zar taj “ministar informisanja” u tzv. Republici Srpskoj Krajini; zar taj bliski suradnik osuđenih ratnih zločinaca Milana Babića i Milana Martića, zar onaj isti Štrbac koji je 1994. s Carlom del Ponte, bivšom glavnom tužiteljicom pri Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, koji je i surađivao pri sastavljanju optužnice protiv hrvatskih generala Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača, a koji je optužnicu protiv generala Ante Gotovine nazvao- „početkom kraja države Hrvatske“ koja bi slijedom “dokaza o svom kriminalnom karakteru, morala nestati!”
Pa, i nakon pada te okupatorske tvorevine, Savo Štrbac i njegov Veritas, nije prestajao ratovati i rovariti protiv Hrvatske. I to navodnim “istraživanjem ratnih zločina” nad Srbima , dizanjem različitih optužnica protiv Hrvata i potraživanjem, navodne naknade štete, za tzv. potjerane Srbe.
I eto, taj i takav Savo Štrbac, prima hrvatsku mirovinu!
Kakav paradoks! Kakva ironija?
“U Hrvatskoj sam ostvario staž od 18 godina, jest da sam od toga 15 godina bio sudac i tri godine rukovoditelj pa sam imao dobru plaću. U Srbiji sam ostvario staž od 16 godina, bio advokat i plaćao poreze i doprinose, ali tri i pol puta mi je veća hrvatska nego srpska penzija. To su relacije. Nije ni u Hrvatskoj sve tako crno”, izjavio je predsjednik Veritasa.
„Nije ni u Hrvatskoj sve tako crno”, kaže Savo Štrbac.
A meni se od gađenja i bijesa, zacrnilo pred očima. Od gađenja i prezira prema svima onima koji su pristali na ucjene i omogućili sve ovo, dosad nigdje niti viđeno niti zapisano.
I dok drugovi dijele nemilice kune našim dojučerašnjim agresorima, dotle nemaju bijednih 197.102,38 kn (što je ravno njihovim godišnjim pojedinačnim primanjima), za otkup rodne kuće A.G. Matoša u Tovarniku.
Kakva tuga!?
I kakva sramota!???
No, važno je slijediti briselske trendove.
“Hrvatska već vidje dosta raznih čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda!”, A.G. Matoš.
Hoće li se ikada prekinuti, ljudi moji dragi, ovaj niz naših problema i promašenih politika? Hoće li nam ikada krenuti nabolje?
Hoćemo li ikada, Bože moj dragi, dočekati nekog novog Tuđmana? Da nam vrati vjeru, ponos i nadu? U neko bolje sutra…
Hoćemo li se konačno probuditi, dignuti svoj glas i skinuti ovaj teret s pleća?
„Pa eto, svi se bune, lijevo i desno od nas, samo se ovdje šuti. Bit će da nam je onda dobro. Ne samo dobro, očito nam je sjajno. Pa zašto bismo se onda uopće bunili, mi smo avangarda svekolike uljudbe čovječanstva. A tako nam je upravo stoga što smo izabrali najbolju vlast na svijetu, onu koja je toliko pametnija od nas da nam ukida nezdrave referendume, koje smo mi, glup i neuk narod, posve krivo shvatili i potpisali. Vlast koja je toliko pametnija od naroda, da i ne treba pitati taj glup narod treba li ili ne treba potpisivati nekakve vrhunske uljudbene norme, odredbe, konvencije i kompakte. Vlast koja je toliko plemenita, pametna, uljuđena i sposobna da zapravo sama može živjeti na ovim prostorima, bez nepotrebnog i glupog naroda, koji joj je samo na teret i smetnju, pa je onda logično da taj narod treba iseliti, a ono što ostane dokraja zaglupiti i zatući, da se ne pokuša pobuniti, kad za to nema nikakvog razloga. Eto, sretna nam i vesela još jedna godina!“, komentar jednog čitatelja.
A pored svega, pored svih naših problema, još i migranti, i tiskovine koje nas stalno bombardiraju bajkama o jadnim i ugroženim izbjeglicama.
I svi su u bijegu, kažu, pred ratom, zločinima i razaranjima…
–Ima ih sigurno takvih. Ne želim griješiti dušu. Ali, ne vjerujem ni u jednu jedinu napisanu riječ naših vrlih novinara-čast izuzetcima-niti vjerujem njihovim srceparajućim pričama.
Jer, i sama sam bila izbjeglica, tijekom našeg Domovinskog rata. I sama sam išla u nepoznato, s kuferom u jednoj i s malim djetetom u drugoj ruci. Bez ikakvih primanja, bez svoga krova nad glavom. Tek s jednokratnom malom pomoći za mene i moje dijete. I niti sam tražila više, niti sam nametala nešto svoje, niti sam željela mijenjati nešto njihovo. Cijenila sam sve što su nam pružali. Jer nisu morali. Poštovala sam njihovu zemlju, njihove običaje, njihovu kulturu, njihove zakone i tradiciju.
Doduše, svi smo mi, tadašnje izbjeglice, pripadala istom kulturnom krugu, tradiciji i vjeri- većinom.
Ponekad mi se činilo, kada bih se našla u masi ljudi, da sam u svom rodnom gradu. Slična lica. Slično obučeni. Sa sličnim nazorima, ponašanjem, odnosom u društvu i u obitelji.
I s istim brigama i radostima.
Tek bi me, ponekad dok hodam ulicama, iz moga sanjarenja prenuo poneki glas i govor na stranom jeziku, koji bi do mene dopirao. Na moju sreću, meni poznatom. Ali, unatoč miru i trenutnoj sigurnosti, strah i strepnja zbog naših dragih koje smo ostavili, i naših bojovnika koji su goloruki, s križem oko vrata, spremno krenuli braniti svoj dom i domovinu, nije nas nikada napuštala. Sa strepnjom smo pratili sva zbivanja i sa strahom čekali svaku vijest s ratišta.
–Vidiš, moja Lucija! Zato ja ni ne mogu prihvatiti sve ono što nam se servira. Niti što nam se nameće. A posebice nekakvu krivnju. Zašto bismo mi, bilo kome dokazivali, svoju humanost i toleranciju? Mi Hrvati smo pokazali i tko smo i što smo kada je trebalo i kada smo primili kao izbjeglice, više od pola milijuna Muslimana, tijekom našeg Domovinskog rata i agresije Srbije, JNA i četnika na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
–E, moja Lucija! Mi smo ti bili oni pravi i istinski prognanici i izbjeglice. Jer smo bježali od klanja, ubijanja, silovanja, razaranja…
A sada, dok gledam one silne kolone koje dolaze, ne vidim u njima sebe…
Ne prepoznajem svoj jad, bol i patnju.
Gledam ih tako! Svi mladi. Svi puni snage. Opremljeni svim i svačim. Dobro obučeni. Puni eura. U svakom džepu po mobitel . S bankovnim karticama. I dižu ga bez ikakvih problema. Ne strahuju, kao što strahujemo danas ovdje mi, za svaku kunu koju potrošimo.
Pa se pitam, dok ih tako gledam, od čega su i zašto oni bježali? Što nisu ostali braniti svoj dom, svoju domovinu, svoju obitelj?
Mladi. Zdravi. U naponu snage.
Pa naši su i golobradi mladići bosi, goli i nenaoružani, išli braniti ovaj naš komadić „svete nam zemlje“, koji su nam, srpski agresori htjeli oteti.
A mi smo se, samo žene i djeca, sklanjali i bježali u zemlje koje su najbliže našem domu i domovini. Da se tako što brže, kada sve prestane, možemo i vratiti na svoja stara ognjišta. I biti svoji na svome.
I nije mi, vjeruj ti meni, moja Monika, ni na kraj pameti bilo da tražim azil ili da ostanem tamo zauvijek. Tuga je tamo za rodnim ognjištem golema. A još veća čežnja koja boli i guši.
Jer, duboki su i čvrsti ti korijeni koji nas vežu za naš dom. Za naš zavičaj. Za našu domaju.
–A oni?
Oni svjesno odlaze i prelaze tisuće i tisuće kilometara. Desetine i desetine granica…
I mora. Mnogi i stradaju. Ali, i dalje naviru...
Što ih to ovdje mami? Što im je obećano? Što se iza svega krije?
Znamo svi sve.
Znamo dobro i tko ih je pozvao.
Naslućujemo i tko ih je uputio.
Znamo i tko ih financira.
I u svijetu. I ovdje kod nas.
Znamo i tko su pravi realizatori toga mračnog projekta…ljudi iz sjene.
Prelaze tako oni i dalje, tisuće i tisuće kilometara. Desetine i desetine granica… Mnogi i stradaju. Ali, i dalje naviru...
–A zašto i ne bi!? Pa i naša im država plaća i stan i sve njihove troškove.
Ako žele posao, i to im se pronađe. Ni jezik im više nije upitan.
Sve se mijenja. Sve im se prilagođava. Pa i zakoni.
Djecu mogu upisati i u vjerske škole. A uskoro će im se početi graditi i islamski centri i nove džamije. Na mjestima gdje su nekada stajale crkve. Kao i nekada davno prije.
Francuska je za to očiti primjer.
–Istina je, potrebitima treba pomoći. Jer i mi smo bili izbjeglice. Treba pomoći jer smo i vjernici.
Istina je. Treba pomoći. Ali, samo onima koji su ratom ugroženi, a ne onima koji će sutra ugroziti nas.
–A što s nama? Tko se o nama brine? Što je s našom sirotinjom?
Što s našim nezaposlenima?
–A što je s mirovinama naših umirovljenika?
–E moja Monika? Popapali ih umirovljenici iz tzv. srpske krajine, njihovi „funkcioneri“, umirovljeni jugo- oficiri, pa i oni silni borci iz onoga rata i njihovi sinovi, unuci, praunuci, braća, sestre, stričevi i tetke…
A zna se jako dobro kako su se dobivale partizanske mirovine. Nabaviš dva svjedoka koji kažu da si bio u partizanima… i to je to! Ali, naši vrli političari, to ne kane ukinuti. Jer i sami pripadaju istom tom miljeu.
A što je u svemu tome najtragičnije, lustracija nije provedena. Niti će biti provedena. Barem, još neko vrijeme,
LUSTACIJA, LUSTRACIJA NAM TREBA!!!
I eto, gdje leže uzroci svih naših postojećih nevolja i problema.
–Pa, mogu li se naći i čuti, igdje više u Europi i svijetu danas, ikakve riječi Nade?
–Na svu sreću, mogu. Promijenio se i govor, i mentalitet nekih današnjih rukovodećih političara. Bude se i Ljudi. Budi se i Zapad.
A države, kao što su Poljska, Češka, Mađarska, Austrija, Slovačka, Bugarska, Švicarska, Australija, Estonija, Izrael, Latvija, Italija, Brazil i Sjedinjene Američke Države, bude nam NADU.
BIT ĆE, BIT ĆE BOLJE!!!
Vera Primorac
