Svako ružno pače, misli da je labud 1.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Nedjelja, 14 Srpanj 2019 17:00
Taman kada sam se ponadala kako će nakon EU parlamentarnih izbora nastupiti bar nekakvo zatišje, kada se ono počeše, već sada, rojiti kandidati za nove, predsjedničke.
A kandidati!? Sve bolji od boljeg. I sve pametniji od pametnijeg.
Sve je počelo, ima podosta vremena, izjavom jednoga bivšeg umirovljenog političara koji nikako ne želi otići u zaborav. Pa, svako malo iskoči, ne ću reći iz paštete, ali s malog ekrana neke od mnogobrojnih naših TV postaja ili s naslovnica nekih naših tiskovina. Upinje se on jadan, iz svih petnih žila, da ne padne u zaborav.
I koristi svaku prigodu da se o njemu i njegovim mudrosnicama raspreda u nedogled.
Sastali se, tako, i u jednom kafiću na jednu čašicu razgovora, dvojica dokonih prijatelja.
‒ Vidiš, što ti je politika. Kada te uhvati u svoju mrežu, ne pušta te lako.
‒ O čemu ti to sada?
‒ Stipe ti opet počinje igrati!
‒ Kako to misliš?
‒ Opet je u svom elementu‒odgovori onaj prvi.
‒ Ma, kakvom sad elementu? ‒ začuđeno će drugi.
‒ Igra… Igra već sada. Za svoga kandidata na budućim predsjedničkim izborima,.
‒ A tko mu je kandidat?
‒ Glavom i bradom naš Stjepan!
“Znate, ni ja se još nisam odlučio. Postoje tu razne mogućnosti. Mene obilaze mnoge grupe, mnogi pojedinci, pošto bih ja imao formalno pravo se kandidirati, ali slušajte, ne znam još. Razmišljam, više sam trenutno bliže tome da neću, nego da hoću. Obilaze me ljudi koji predstavljaju autoritete u ovoj zemlji.
… Mogu se kandidirati jer sam prvi put izabran u polupredsjedničkom sustavu ”, zaključuje Mesić.
I odmah je počeo, kao i ostali kandidati, čast izuzetcima, davati ocjene i procjene, naravno prema svome nahođenju, o drugim kandidatima.
I dok jedne hvali, druge kudi. Nadajući se, valjda, da će mu neka od strjelica, pogoditi ravno u cilj.
Pa, tako, reda-radi „hvali“ i Miroslava Škoru, pa iskreno hvali Milanovića i tvrdi da je on bio uspješan političar i da je naučio iz svojih pogrešaka.
Hvalio je svojevremeno i Daliju Orešković, ali nikada, nikada hvalio nije Kolindu Grabar Kitarović koja je za njega“slučajna predsjednica”.
”Njezina izmještanja Ureda po županijama nemaju nikakva smisla. Shvatio bih da otputuje na nekoliko dana u Dubrovnik ili neki drugi grad, ali ovo što radi isključivo je dio njezine izborne kampanje. Osim toga, nije trebala podržati referendum Narod odlučuje, koji ima neka solidna rješenja, ali u suštini je retrogradan”, naveo je Mesić.
Kritika je to, ljudi moji dragi, „s punim pravom“, od prave osobe. Osobe po djelu prepoznate i na djelu provjerene.
Moš' misliti!
Baš su ove naše antife potkovane svim i svačim. U znanju im nema premca. Barataju ti oni i podatcima i činjenicama. Jer, gdje se god zagrebe, ti naši vrli antifa znalci, imaju spremne i odgovore i prigovore. A tu su i najgrlatiji, i uvijek prvi, i uvijek spremni za boj.
Pa, pogledajte samo Stazića! Pogledajte Grbina, Marasa, Bauka, Mrak Taritaš, Beusa, Vesnu Pusić!
Pa Jakovinu, Klasnića, Markovinu, Radu Borić, Zorana Pusića…
Svi pršte od znanja.
A toliko te naše antife imaju umnih glava, da im, uopće, nije nikakav problem imati ni nekoliko kandidata za predsjedničke izbore. Cijela ih je galerija. I onih bivših političara i ovih sadašnjih. I onih sa srednjom školom, i onih sa završenim pravnim fakultetom, pa onih s fakulteta tzv. političkih znanosti, i onih sa filozofskog fakulteta.
I svi su oni vrsni u svome poslu. I svi su „majstori svojega zanata“.
Pa smo tako, u našoj relativno kratkoj ovovjekoj povijesti naše državnosti, imali uspješnu i moćnu plejadu njihovih perjanica. Od Račana, Mesića, Josipovića do Milanovića koji je uz golemu buku i pobjedničke fanfare, a nakon svih političkih gubitaka i promašaja, opet dotutnjao među nas, kao kandidat za predsjednika
„s karakterom“.
Pa, onda, uz kandidata s karakterom, dobili smo i jednu novu antifa nadu.
Mladu, učenu, obrazovanu, rječitu.
I blagoglagoljivu.
Riječi joj teku lako i tečno. Milina jedna!!!
Razumljive i onome najnepismenijem ognjištarcu i marginalcu.
Jer, to su riječi koje su u stalnoj uporabi i lako su pamtljive i prepoznatljive. Ponavljaju se iz generacije u generaciju antifati drugova.
A moto svih njih je:
Puno izreći, a ništa ne reći.
‒ Pa, moja Lucija, reci napokon jasno i glasno: Njihov je izričaj pun olinjalih fraza i frazetina, a toliko puta već izrečenih, da su se sve već izlizale i potrošile.
‒ Nije, valjda, takva i ova kandidatkinja tzv. Radničke fronte? Pa, drugarica je završila filozofski (hrvatski jezik i književnost), predaje i na fakultetu. A je li samo magistrirala ili je i doktorirala, ne znam točno.
Ali, barata ta frazama. I frazira li, frazira.
‒ E, tu je, nema sumnje, sigurno položila onaj istinski i pravi antifa doktorat.
Gledam ju tako na HTV1. Parira ona vješto na svaku riječ voditelja, te „dominira“ u konverzaciji i, svakom svojom riječju, opravdava svoju kandidaturu.
Pa, ljudi moji, nije šala biti profesor na fakultetu, obrazovati naš novi naraštaj, širiti im vidike, oštriti um i razvijati logičko razmišljanje iliti po narodski, učiti ih misliti svojom glavom.
Moram priznati kako me je dotična drugarica odmah oduševila svojim nastupom. I već sam pomislila: Ova će biti, sigurna sam, uspješan predsjednički kandidat.
A kada ono ‒ ne hladan ‒ nego ledeni tuš.
„Imali smo socijalizam nekoliko puta bolji, nego što je ovo danas“, kaže Katarina Peović, bivša glazbenica koja je svirala u mnogim poznatim bendovima, a koja se nakon visoke naobrazbe otisnula i u političke vode, i postala sadašnja kandidatkinja Radničke fronte za mjesto predsjednicu Republike Hrvatske.
„Imali smo socijalizam nekoliko puta bolji, nego što je ovo danas“, kaže ona.
„Užasno je to važno …“, veli naša profesorka.
„Užasno, užasno!!!“, kažem i ja.
‒ Kako, moja Lucija, pojam „užasno“, može ići uz nešto što je jako važno?
Iskreno, ništa ne shvaćam.
‒ E, da je samo to, moja Monika, bilo bi dobro.
„Imali smo socijalizam nekoliko puta bolji, nego što je ovo danas“, tvrdi kandidatkinja za predsjednicu Republike Hrvatske, ljeta Gospodnjeg 2019.
„Možemo li se zadržati samo na ovome?
Recite, u kojim segmentima?“. pita ju voditelj emisije u kojoj je dotična gost.
„Možemo! Nismo imali 30 000 iseljenih, imali smo 27 % veću kupovnu moć u odnosu prije trideset-četrdeset godina,
imali smo društvene stanove (jedna trećina ljudi je živjela u društvenim stanovima), imali smo razvoj iz ruralne u visoko industrijsku zemlju, za samo par desetljeća“.
„Imali smo socijalizam nekoliko puta bolji, nego što je ovo danas“.
‒ Pa, o čemu, ženo Božja, ti pričaš? O kakvom to ti demokratskom socijalizmu trabunjaš?
U kojem vremenu živiš? Stalno presipaš iz šupljeg u prazno, iz praznog u šuplje.
„To je za sada, samo teorija, ali za 60 godina, to će postati stvarnost“, dodaje naša umna profesorka.
‒ Za 60 godina. Možda! Možda tu i ima nešto! Možda.
‒ Možda samo u njenim snovima, moja Monika.
‒ A možda je naša profesorica bila samo na usavršavanju kod Soroša, pa nam podastire, sve tamo naučeno.
‒ Zar nisi, već dosad, primijetila kako sve antife vrte jednu te istu priču. Kako su nametljivi i izričiti. Često i nekulturni. I kako na svako pitanje koje im ne paše, skaču na sve četiri, i napadaju ili odgovaraju ponavljanjem onoga jednom već izrečenoga.
Kaže, tako, i mudra Peovička, prosipajući utopijske floskule i nudeći nam „kule babilonske“, kako bismo u socijalističkoj demokraciji živjeli kao u raju.
I sve bi bilo po našoj mjeri. I svi bismo bili isti. I svi bismo imali isto.
Blago, blago nama!
‒ A je li to baš tako, moja Lucija!? Jer, nešto mi je tu smućkano, promućkano i ustajalo. A loš se zadah širi na sve strane.
Nastavlja se....
Vera Primorac
