Svako ružno pače, misli da je labud 2.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Ponedjeljak, 15 Srpanj 2019 17:03
„Kažete da je bila veća kupovna moć, ali kako, kad se i Vi i ja sjećamo nestašica u 80-tim, reda za banane, za kavu, za ulje, par-nepar. .. Nije to baš tako bilo!“, reagira voditelj.
‒ A znaš li ti,moja Monika, da sam ja prvi put prešla granicu tek 79., i unatoč bajkama i mitovima drugarice Peović i njoj sličnih, otišla u Trst na Ponte Rosu kupiti deterdžent, kavu, ulje, šečer, brašno, a za svoje dijete teksas hlače i jaknu, čokoladu i banane.
Ma, nema zbora, bilo nam je lijepo!?
„Imali smo socijalizam nekoliko puta bolji, nego što je ovo danas“.
Imali smo, imali…komu ništa, komu sve.
‒ Novokomponirani su to mitovi, drugarice Peović! Ti i takvi mitovi su od Jugoslavije, onakve kakva je stvarno bila, iskonstruirali radnički raj, u kome su svi imali posao i plaću, besplatne stanove, dobro živjeli. Industrija je u njoj cvjetala, i život nam je bilo kao u bajci.
„Na svijetu je bilo jedno carstvo, u kojemu je carovalo drugarstvo".
Jugoslavija je izvozila, gradila tvornice, bolnice, škole, auto ceste, pruge. Svi su bili srednja klasa. Svima je bilo dobro. Potom je došao Tuđman, sve nam oteo, privatizirao, opljačkao, i danas nemamo ništa svoje, nemamo industriju, nemamo svoje banke, goli smo i bosi.
‒ Jel' de , svi bismo zato trebali, opet, idilično živjeli u nekom novom bratstvu i jedinstvu.
I svi bismo se, onda, voljeli.
I pazili i mazili.
S ovim bi se, sigurna sam, složio i Dačić, predstavnik naših „bratskih“ istočnih susjeda i njihov sadašnji ministar „inostranih poslova“, koji kaže:
„Srbija drži da su sve zemlje u regiji prijateljske i da imaju iste probleme te da se nijedna ne bi trebala radovati neuspjesima neke druge, uz sugestiju da se države regije trebaju uzajamno podržavati.
Neko će reći da je to nova Jugoslavija, ali ja ne pričam o tome, govorim da imamo zajedničke interese i da bi bilo bolje da o tome javno govorimo, nego da u raznim čekaonicama svi isto mislimo, a niko ne smije reći".
„Dobar bre ovaj Dačić, keve mi!!!
Ali, u tom zemaljskom raju, smetala bi im jedino Kolinda Grabar Kitarović. Kao što i sada smeta drugarici Peović.
„Jeste li se Vi pokliznuli, odnosno došli na klizak teren, u situaciji kada ste kritizirali K.G.Kitarović što joj kćerka ide studirati u inozemstvo?“, pita voditelj.
„Mislim da nismo. Ono što je izuzetno važno primijetiti u ovoj situaciji, a pokušavali su nas kritizirati da, eto govorimo o nečijoj kćerci, to nije bila naša namjera. Ono što je bila naša namjera je da Predsjednica treba dijeliti sudbinu svojeg naroda. Svoju kćerku, niti u srednjoškolsko obrazovanje, nije uputila u hrvatsku školu“.
‒ Nema se što reći niti dodati! Prava-pravcata „socijalistička demokracija“, a na način i prema željama antifa drugova i bratskih nam susjeda i njihovih bratskih drugova i drugarica!!!
„Imali smo socijalizam nekoliko puta bolji, nego što je danas“, ponavlja drugarica Peović.
‒ E, ćerce moja, ćerce moja! Ma gdje ti sve to nauči!? I to sve po pravilima struke i nauke.
Ali, na žalost antifa drugova, istina je malo drugačija!!!
„1946. komunisti su izdali proglas kojim je oduzeta zemlja i ostala imovina svim "narodnim neprijateljima". Tim zakonom oduzeto je 711.000 objekata, kuća, stanova, poslovnih lokala, hotela, velike zemljišne posjede, mala gospodarstva, industrijska poduzeća, obrtničke radnje i brodogradilišta. Najprije su opljačkali “suradnike fašizma”, “kapitaliste”, “sitnu buržoaziju” i “kulake”, pa “neprijatelje naroda”, “klerofašiste”, a kad više nisu imali što pljačkati, pomeli bi seljacima metlom i žito s tavana. A svi koji bi se pobunili protiv pljačke, bili su skraćeni za glavu ili su završavali na Golom otoku.
Zbog nacionalizacije i kolektivizacije, usprkos velikim ratnim odštetama od njemačke, gospodarstvo je postajalo sve slabije i slabije, te se 1957. godine Jugoslavija počinje zaduživati za potrebe uvoza. Ratne reparacije i zapadni krediti više nisu bili dovoljni za prehranu stanovništva, pa se partija odlučuje na izvoz ljudi kako bi oni svojim donacijama hranili članove obitelji, a time i čitavu Jugoslaviju. Zbog toga dolazi do liberalizacije prelaska granice kako bi ljudi mogli otići raditi u druge države. Od sredine1960-ih preko milijun ljudi je u nekoliko godina otišlo na Zapad tražeći posao, što je značajno smanjilo nezaposlenost. Usprkos tome, nezaposlenost je u Jugoslaviji iznosila između 9-13%, da bi do 1980-ih narasla na 15-16%. Ali o tome se moralo šutjeti jer je svaka neoprezna izjava, bila karta za Goli otok.
Polovinom 1968. godine oko 400.000 stanovnika Jugoslavije, a najviše Hrvata, radilo je izvan zemlje.
Većina poduzeća je proizvodila gubitke koji su pokrivani tiskanim novcem i devizama koji su slali "gastarbajteri".
Godine 1975. tečaj njemačke marke je iznosio 1 marka - 7 dinara. Do 1981. inflacija je promijenila tečaj na jedna
njemačka marka za 18 dinara. Do 15. 12. 1989. inflacija se ubrzala te je za 1 njemačku marku trebalo dati 70.000 dinara na crno.
...Od 1974. do 1980. godine SFRJ je godišnje trošila 15% više nego što je proizvodila, a prosječna iskorištenost dnevnog radnog vremena bila je 4 sata i 32 minuta. Dakle, država je već bila prilično “raštimovana“.
Ali, tzv. partijska elita, obogaćena najviše inflacijsko-kreditnom pljačkom, često je putovala na zapad, te opljačkano trošila na luksuznu robu, ljetovanja u posebnim polu-tajnim vojnim odmaralištima, gradnju vila po Jadranskoj obali i nacionalnim parkovima, i na slanja djece na školovanje i studiranje po najboljim svjetskim sveučilištima.
„Imali smo socijalizam nekoliko puta bolji, nego što je ovo danas“.
„A što kažete za kandidaturu Zorana Milanovića?“
„Milanović je odličan kandidat“, smatra drugarica Peović. „Ali, on (misli na Milanovića) se odvojio od ljevice na prvom ukazivanju!“
‒ Hoće li se od ove dotične išta pametno čuti i „ukazati“?
Eureka! Ima nešto… Konačno-ooooooo!!!
„Što mislite o uvođenju eura u RH?“, pita ju jedan novinar.
„Uvođenje eura, bez obzira što je naš bankarski sustav već visoko euriziran, značit će daljnje smanjenje mogućnosti za autonomnu i demokratski utemeljenu ekonomsku politiku. Možemo očekivati daljnje osiromašenje, internu devalvaciju, odnosno smanjenje cijene rada i radničkih prava, uz rezanje javne potrošnje, socijalnih transfera, javnih investicija“.
„Na prvom ukazivanju“, reče kandidatkinja Radničke fronte koja pretendira biti naša nova Predsjednicu.
Ukazala nam se i ona. A ukazivali su se dosad i mnogi, njoj slični.
Mnogi su se tako i prije ukazivali… pa s ukazanjem ubrzo i prestali.
Ukazao se sada i Pernar.
I on bi želio biti predsjednik.
Ukazao se i Orepić.
I, zamislite, molim vas, ukazao se i Jović, Pupijev kandidat.
Ukazala nam se, opet, i Dalija Orešković.
I ona želi biti predsjednica.
“Odluku sam donijela u jeku izbijanja ovih korupcijskih afera u izvršnoj vlasti. Činjenica da na društvenu nepravdu, koju korupcija stvara, koja je ušla u sve pore države i društva, niti jedan od do sada istaknutih kandidata ne nudi prihvatljiva rješenja i prihvatljiv odgovor. Kandidaturu ističem zbog toga što se čini, u ovom trenu, da su sve institucije, koje bi trebalo sudjelovati u borbi protiv korupcije, ili potopljene ili na najboljem putu da ih se u potpunosti eutanizira, kao što je to slučaj s Povjerenstvom za odlučivanje o sukobu interesa. Zbog svega toga, smatram da je izuzetno važno progovarati o onim temama za koje sam sigurna da na način na koji ću ja to iznositi i govoriti, neće progovarati niti jedan drugi kandidat”, kazala je Dalija Orešković za Dnevnik Nove TV.
" Vidjela žaba da se konji kuju pa i ona digla nogu.".
„Sve je to, što bi rekla jedna naša ministrica “škola za život”. Nadati se samo da birači ne će još jednom ponavljati razred”, zaključuje Nino Raspudić.
PA, NEKA NAM BOG POMOGNE!!!
Vera Primorac
