Sve ima svoje vrijeme 1.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Petak, 17 Travanj 2020 13:05
Zato se često, a najčešće uz naše blagdane, kao i uz ovaj današnji, svjesno vraćam sjećanjima u te dane moga djetinjstva.
Sjećam se, tako, i blagovanja uz svaki Uskrs. I u našoj kući i u kući naših susjeda.
Zajedničkog. Toplog. Ljudskog.
I zato svaki
Pa i najmanji tračak Nade
U svoju dušu odlažem
I u svoj svijet
Ostavljam
Za crne dane
Nedjeljno je jutro. Oduvijek obožavam ovaj dio dana. I svaki put, nanovo, oduševljava me to jutarnje nedjeljno ozračje. Taj mir kojega nitko i ništa ne remeti.
A onda, odjedanput, tišinu mi prekida jeka zvonjave crkvenog zvona koji, unatoč svemu, poziva vjernike na Misu. Jer, danas je Uskrs.
Zato i uživam u njegovom oglašavanju, osluškujem njegov dalekiodjek i prizivam žagor ljudi koji su, ne tako davno, žurili ulicom, u strahu da ne zakasne na slavlje u Hram Božji.
I sve mi to skupa,taj zvuk crkvenog zvona i ta zvonjava, unosi sada neki mir u moju dušu. Snaži me.I vraća mi, unatoč svemu, i Vjeru i Nadu u naše postojanje.
Vraća mi i sjećanja na moje djetinjstvo.I na sva ona naša svetkovanja, naših kršćanskih blagdana. Na moje odlaske na Svetu misu i na moju ruku u majčinoj ruci.
I na onu uzvišenu atmosferu koja ju prati, atmosferu nabijenu nekom čudesnom magijom i nekom sinergijom ovozemaljskog i božanskog. Sinergijom koja unosi u čovjeka imir i blaženstvo.
Zato se često, a najčešće uz naše blagdane, kao i uz ovaj današnji, svjesno vraćam sjećanjima u te dane moga djetinjstva.
Sjećam se, tako, i blagovanja uz svaki Uskrs. I u našoj kući i u kući naših susjeda.
Zajedničkog. Toplog. Ljudskog.
Pa ona predivna sjećanja na odlaske u našu Franjevačku crkvu Sv. Petra i Pavla! Doduše, nisam o njoj ništa znala niti mi je itko išta o njoj pričao.Tek sam kasnije saznala da je sagrađena daleke 1866. godine, jednim dijelom u duhu ranobarokne, a drugim dijelom u duhu neoromantičarske gradnje. Ali, ma kako da je građena i sagrađena, u meni je uvijek izazivala ogromno divljenje i neko neobjašnjivo strahopoštovanje.
Jer, čim uđeš, dočeka te, s tvoje desne strane, velika kamena isklesana posuda-škropionica, u kojoj se nalazi blagoslovljena voda kojom se vjernici križaju, pri ulasku i izlasku iz crkve, dok je s lijeve strane od ulaza, postavljena i krstionica. U pročelju, na samom kraju lađe(prostora za vjernike),grandiozan veliki oltar, ukrašen slikama i kipovima svetaca, i s raspelom u središnjem dijelu.
U lađi crkve postavljene klupe,a sa strane smještene, naravno na određenoj udaljenosti, prelijepe izrezbarene ispovjedaonice.
Uz sam zid, s lijeve strane, na samoj sredini crkvenog prostora- lađe, uzdiže se, polukružno postavljena i propovjedaonica, u koju se dolazilo kružnim stubama, a s koje su svećenici,svake nedjelje, držali propovijedi.
Dok su zidovi, sa svake strane, ukrašeni prekrasnim slikama svetaca te slikama Križnog puta i njegovih četrnaest postaja.
I sve to skupa, odisalo je nekom mistikom i nečim božanskim, pred čime se čovjek osjeća skrušen i ponizan. Malen i beznačajan.
Ali, u duši ispunjen…I blaženstvom i ljepotom.
A kada se, ispod samoga svoda, iznad ulaza u crkvu,još razlije i prekrasna glazba i odjeknu crkvene zborne pjesme, čovjek pomisli da je u raju.
Bože moj dragi, kako ih je lijepo bilo slušati!
Najprije orgulje, pa zbor, pa onda „Do nebesa nek' se ori“, onda „Zdravo djevo“, pa „Ave Maria“.
Odjekuje tako, i unutar crkve i napolju, njihov božanski, kristalno čist i moćan glas.Čini nam se, u tom trenu, kao da glasovi dolaze iz nekoga drugog svijeta.
Kao da pjeva cijeli zbor anđela.
Bilo je to, zaista, svaki put, nanovo, nešto veliko i nešto za pamćenje.
Ali, nema više one predivne Franjevačke crkve Sv. Petra i Pavla. U svom rušilačkom bijesu i mržnji, i u svom bjesomučnom raketiranju, agresorski zlotvori pretvorili su je 9. svibnja 1992. u prah i pepeo. Na njenim ruševinama sagrađena je nova crkva.
Ali, neka mi dragi Bog oprosti, ova nova mi ne će nikada moći zamijeniti onu staru, Franjevačku crkvu.
Ona je imala božansku dušu!!!Takvu je pamtim, takvu ću je i pamtiti. Zauvijek.
Pamtim tako ja i našega fra Luku, tadašnjeg svećenika koji je svakim svojim propovijedima oduševljavao sve vjernike, a nakon kojih su, po povratka kući, moja mama i sestre, propovijed uvijek komentirale i prepričavale. No, fra Luka je bio i dobar pastir svoga vjerničkog stada. Jer je svakoga Božića i Uskrsa,donosio poklone i obilazio svoje vjernike. Posebice nas, od kada smo ostali bez naše mame.
Ipak moram priznati, kako su sva ta sjećanja, ostavila duboki trag u meni, trag koji traje i dandanas. Doduše, neki je lijep, neki tužan, a neki manje lijep i ružan.
No, najljepša sjećanja su mi, ipak bilavezana za Božić i za Uskrs.
Jer, Uskrsno doba najljepše je doba godine, kada sesva priroda budi, obnavlja.Kada i Uskrs u našu dušu udahnjuje dah i duh proljeća i navještava nam rađanje nečega novog i ljepšeg.
Zato Uskrs i jest blagdan duhovnog čišćenja,bujanja novog života i blagdan preporoda i obnavljanja.
Svega se, svega sjećam. Kao da je sve bilo jučer. Sjećam se i osjećam mirise propupalih voćaka, mirisa ljubičica… I mirisa proljeća u Mostaru.
Sjećam se i onoga vremena Korizme kada je u našoj kući vladala tišina, širila se pobožnost i kada smo, mi djeca,hodali na prstima, tiho se došaptavajući.Jer smo tada nastojali biti u svemu dobri, i u svemu biti uzorni.
Pa činiti dobro i drugima.
I nije nam bilo lako sve to izdržati. Niti nam je bilo lako držati se cijelo vrijeme maminih uputa i lekcija o pristojnom i lijepom ponašanju.
Zato smo s nestrpljenjem i čekali na dolazak Cvjetnice.Da se malo opustimo. Ispušemo. Jer smo znali da nas djecu, sve skupa čeka berba cvijeća i utrka za svakim pupoljkom.
Istina, nisam baš tada znala puno o pravom značenju ni Cvjetnice, ni Velikog četvrtka, ni Velikog petka, osim da je Isus na taj dan preminuo , te da smo na Veliki petak svi postili i jeli bakalar kojega nam je poslao iz Dubrovnika naš kum Jure, a pripremio naš tata.
No, moram priznati, da mi je Cvjetnica, pored Uskrsa, zbog onoga što nas je čekalo,bila najdraži dio svih ovih blagdanskih dana.
Zato bismo se svi,po prethodnom dogovoru, skupili u rano jutro-jedan dan prije Cvjetnice-na napuštenoj livadi iznad naše kuće. Da bismo,onda, svi zajednoišli u branje svježega cvijeća za naše jutarnje umivanje.
I svatko je od nas, želio nabrati što više različitoga cvijeća. Ali najžešća potraga i potražnja, svakoga od nas, bila je za mirisnim ljubičicama.
Kakvaje frka i utrka tada nastajala, mili moj Bože!? Guranje, cika, vika, dozivanje, utrkivanje...
Pa se, u toj gunguli i naguravanju, nije znalo ni što bereš ni kako slažeš. Zato je, nakon nasumičnoga branja, nastajala selekcija ubranog i izdvajanje cvijeća od trave i od korova.
Ipak, najdraže od svega, nama djevojčicama, bilo je pravljene vijenaca od tratinčica za glavu i za vijenacoko vrata.
I eto, tako, dan po dan, vrijeme nam je brzo prošlo. Stigla je i subota. A u subotu su uvijek bile na redu, posljednje pripreme za Uskrs.
Pripremalo se i jelo i piće. Kao i cijela kuća kojoj se tada dodavao i posljednji „ sjaj i ugođaj“.
Peglala se i svečana odjeća, pa onda stavljala na vješalice. Da se, ne daj Bože, samo odložena, ne bi zgužvala.
A ja cijelu tu cjelcatu noć, od uzbuđenja, nisam mogla ni oka sklopiti. Ustajala bih se u rano jutro, te onda,sva ustreptala od čekanja i iščekivanja, trkom uputila do tete Štefice, mamine velike prijateljice, po svoju „novu“ haljinu koju mi je ona sašila.
Haljina me je tada oduševila. A ja sam ju, sva trepereći od uzbuđenja i ushićenja, držala čvrsto u rukama, vrišteći od sreće i vrteći se u krug oko tete Štefice.
„Moja nova haljina, moja nova haljina!“, kliktalo je moje srce.
A haljina je bila sašivena od samo jednog-jedinog komadića novog platna i dvije okraćale haljine mojih starijih sestara.
Tako je to kod nas išlo. Najprije se napravilo nešto novo za najstariju sestru, a onda se redalo…sa starije na mlađu. Sve dok ne dođe red na mene.
Ali, na moju sreću,jaza to tada još nisam znala.Pa se, eto tako, tradicija idalje nastavljala, sve dok nisam završila osmi razred osnovne škole, tj. išla na polaganje tadašnje male mature.
Ali, stalna smjena generacijske odjeće iliti prepravka starog u novo, bila je, istini za volju, još neko vrijeme na snazi.
Nastavlja se
Vera Primorac
