Sve ima svoje vrijeme 2.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Subota, 18 Travanj 2020 13:04
Sredina je mjeseca lipnja i kraj školske godine. Polaže se mala matura. Učionica spremna, učenici u klupama, a profesori- ispitivači, poredani za katedrom. Ozbiljni, daleki. I sa strogim izrazom lica.Pomno pregledavaju dnevnike. A tek, s vremena na vrijeme, bace i pokoji pogled na nas.
Jadne, prestrašene i ukočene od straha.
U grupi je nas petoro. Svi smo iz istoga razreda. Na ispit izlazimo po abecednom redu. Jedno po jedno.
Meni su se od nervoze, dlanovi počeli odmah znojiti. Činilo mi se da sam sve ono što sam bila naučila, od straha već zaboravila.
Tko će izdržati ovo čekanje, Bože moj dragi?!
Jedan, dva, tri… Ostao je još samo jedan. Uskoro sam i ja na redu.
Prozivaju me. Jedva se dižem jer mi noge klecaju. I brada mi se trese. Sam Bog zna hoću li moći izustiti i jednu jedinu riječ.
Prilazim stolu pa iz kutije biram i izvlačim listić sa zadatcima
•Prvi - prepričavanje jednog dijela teksta,
•Drugi- opis jednog lika iz pročitane lektire(po izboru),
•Treće je pitanje iz gramatike-posvojne zamjenice.
Na prva dva zadatka odgovorila sam bez ikakvih problema, ali kada su došle na red zamjenice, meni kao da je nastupila amnezija. Kao da mi sesve iz pamćenja izbrisalo.
Najedanput nisam ništa znala.
Osjećam kako sva drhtim. Profesor me pogledava.
Ja nešto zamuckujem…
„Reci ti nama čije ti je to?“, pita me moj profesor, pokazujući prstom pojas na mojoj suknji.
A ja, sva zbunjena, ni ne sluteći zbog čega me to on pita, bubnem kao iz topa: „Štefičin“.
Štefica je bila moja srednja sestra, u čijoj sam se garderobi, taj dan ja i pojavila.
I tako je, iako je sve na kraju dobro ispalo, ovaj moj odgovor postao među nama, a i među mojim profesorima,nešto kao šaljiva priča iz školskih klupa. Priča koju dandanas i ja, uz smijeh, rado prepričavam.
I prošao je taj, za nas dugi, predugi tjedan do Uskrsa. Stigla je i Uskrsna nedjelja.
Kućanam sva blista. Stol pripremljen, ukrašen i svečano postavljen.
Svi smo se okupili, lijepo obukli i svi sjeli na svoja mjesta. Najprije smo se pomolili, zahvalili Bogu na jelu, piću i svim Božjim darovima, popili bijelu kavu sa cikorijom, a ondaza tren oka, prešli na spremanje i uređivanje… za Misno slavlje u našoj crkvi.
A ja, sva važna, u novoj, ispeglanoj i za mene najljepšoj haljini na svijetu, zajedno sa svim našim susjedima, u veseloj i raspjevanoj povorci, krećem slaviti Isusovo Uskrsnuće, s košaricama hrane koju smo svi nosili na blagoslov. Da bi po povratku, uz svečani doručak, a onda iručak koji je naša mama pripremila dan prije, blagovali i slavili Uskrsnuće Isusa Krista.
Moram, ipak,nešto iskreno priznati! Mene su najviše privlačila predivna, u luku obojana šarena jaja, koja je moja mama uvijek radila s nama djecom, ali i „uskrsno janje“, kako smo zvali kolač koji je naša mama pekla u modli u obliku janjeta koji leži. Ne znam odakle to mojoj mami, ali pretpostavljam da ju je mama kupila u Dubrovniku, a onda donijela sa sobom, kada smo se doselili iz Dubrovnika u Mostar.
„Ma, nema toga što moja mama nije znala raditi i uraditi!“
A tek, kako je moja mama znala postaviti stol? Nije joj nitko u tome bio ravan.
Pa je, onako ukrašen proljetnim cvijećem-ljubičicama i đurđicama, u sredini sa svijećom i gnijezdom od mlade trave i pisanicama, te s „uskrsnim janjetom“ okolo kojega su bile rasute latice s procvalih voćaka, izgledao kao s kakve uskrsne razglednice.
Pravo malo umjetničko djelo.
Onda nam je došao i ponedjeljak, prvi dan nakon Uskrsa, kada smo svi, i susjedi i mi, zajedno slavili, išli na čestitanja, pa u goste rodbini ili prijateljima. Tadasmo dijelili i primali sitne darove-najčešće pisanice, uskrsni kruh, neko pecivo ili kolače.
Bilo je tada i veselja, i igre, i tucanja jaja…
Ali, prohujalo je i to vrijeme. Nestalo je i zajedničkog druženja, i zajedničkih odlazaka na Misu i zajedničkih dječjih igara.
Sve se izgubilo.I sve nestalo…U vremenu.Zauvijek.
Jer, sve se promijenilo.
Sve se izokrenulo.
Na našu sreću, ostala su nam i sjećanja i uspomene. Uspomene i sjećanja na nevinost djetinjstva, na naše radosti, na naše stare prijatelje i naša stara prijateljstva.
–A sada? Gdje smo sada?
–A sada, gdje smo sada-pitaš, moja Monika!?Pa, sada smo u kućnom pritvoru.
Nema ni odlazaka u crkve. Nema ni druženja. Nema ni dječje cike ni vike. Sve utihnulo.
Zabranili i Mise. Zatvorili sve crkve. Zatvorili i nas u četiri zida.
Ali, ne znaju jadni da je CRKVA u svakome od nas. Da je Uskrs, Uskrsli Isus i naš Svevišnji u nama i s nama. Ma gdje mi bili.
No, ni to me ne će pokolebati u mojoj vjeri.Ja, ionako, volim biti sama s Bogom. Volim s Njim sama razgovarati.Moliti mu se… Jadati…
Volim sjediti sama u tišini i zatvoriti oči.Jer, tek tada moj razgovor može i poteći…
Tada Ga molim da nas čuva, da nas prosvijetli,da nam učvrsti Vjeru, da nam povrati Nadu i dadne nam snage da se odupremo ovome zlu koje se na nas sručilo, i koje nas vreba…
Istina, moj odnos s Bogom je poseban. I moja molitva koju Mu upućujem je posebna. Samo moja. I samo Njemu posvećena i samo Njemu upućena.
Ponekad sam i malo na Njega ljuta što je sve ovo dozvolio. I to Mu odmah i kažem. Jer sam sigurna kako će me On i razumjeti i kako će mi oprostiti.
Ponekad mi,dok s Njim razgovaram,poteku i suze… Skupi mi se neka tuga.Zbog svega što nam se sada događa. I zbog svih onih silnih propuštenih godina u kojima su vladale zabrane, a crkve se zaobilazile u širokom luku. Kao što je to i danas.
Ali, ja sam sigurna i čvrsto vjerujem, da će nam dragi Bog i Uskrsli Isus pomoći, i da će nas sačuvati od svakoga zla koji nam prijeti.
Jer, sve ima svoje vrijeme…
I vrijeme rađanja i vrijeme umiranja,
I vrijeme rušenja i vrijeme građenja,
I vrijeme uzimanja i vrijeme vraćanja,
SVE IMA SVOJE VRIJEME!!!
Vera Primorac
