Krikovi iz zamagljene prošlosti 2.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Ponedjeljak, 03 Kolovoz 2020 13:05
‒Znalo se, znalo, moja gospođo Lucija, ali se krilo i šutjelo. Čede su samo promijenili kape, pa umjesto kokarda, stavili partizanske. I našili zvijezde petokrake. Čula sam, a kasnije i saznala, za te , ko falan (tobože), partizane. A za nekoliko njih, točno znam… i kako se zovu, i gdje rade, i što rade.
Jedan takav četnik, a kasnije navodni partizan, imao je i utisnutu zvijezdu petokraku, koju su mu drugovi, ko govečetu, žigosali na čelo, nakon što su ga zarobili za vrijeme bitke na Neretvi.
Ali, snašao se on i postao drug. Imao i visoki položaj. I tako postao pravi- pravcatipartizan i prekaljeni borac. Drug i osloboditelj.
I od tada su svugdje, ti navodni partizani, vodili glavnu riječ. Pa javna je tajna kako je to bilo i što se radilo… Pričalo se o tome puno. Onako potiho. Da niko ne čuje.
***
‒ Eto, tako vam je to bilo, drage moje!
Sva im je trulež i ljudski šljam isplivao na površinu. Isto kao i sada.
I laži, i prijevare, i obmane, i iskrivljavanje svega i svačega što se tada stvarno i događalo. Isto kao i sada.
‒ Ma, nismo ni mi, drugovi naši dragi, baš tako naivni, niti smo pasli zelenu travu, ali smo zato zbog vašeg terora, bili prisiljeni začepiti usta. A da zametnemo svaki trag i ne privlačimo ničiju pažnju, moja nena i ja, sve do 74. bili smo, ko falan, Srbi.
Valjalo je sačuvat glavu!
I nismo bili jedini. Bilo ih je još dosta. Niko o tome nije smio ni prozborit. Svi su to krili ko zmija noge i šutili. Moja binena, kada bi se god u našoj kući povela priča o smrti mojih roditelja, uvijek govorila:
„Ničija nije do zore gorila! Pa neće ni njihova. “
Sinkomoj, nastavljala binena, ne kažu zalud naši stari:
„Zaklela se zemlja raju da se tajne svedoznaju“.
Ispričat ću ti ja, sigurna budi, obećavala je ona tako svaki put, ispričat sve o tome, jednoga dana, kada za to dođe vrijeme“.
‒Jadna moja nena! Tolike godine sve skrivala. I svojubol, i svoj jad, i tugu.
I svoj strah…
‒ E moja Fatima, moja Fatima! Još mi ništa ni ne znamo! Koliko li su nam samo još napričali laži i istina pokopali? Bez znakovlja, bez obilježja.
Zamagljivali, skrivali, lagali…i bacali nam prašinu u oči. A mi ništa, ni kod zdravih očiju, nismo vidjeli. Kˈo kakvi slijepci!
Koliko smo, samo tako, njihovih laži i prijevara, ni ne znajući, gutali iprihvaćali?
‒ Zna li itko od vas za Boričevac? Pa, sigurna sam, sto posto, da za to mjesto nikada niste ni čuli. To vam je jedno malo selo na granici Hrvatske i B-H. Moj je otac tamo rođen. Njegovi su izbjegli na vrijeme pa je tako on ostao živ. Da nisu otišli, sam Bog zna što bi s njima bilo – započe svoju priču Ružica, moja susjeda i prijateljica, pridržavajući Fatimu ispod ruke i vodeći ju do njezinog mjesta u podrumu.
–Moja Fatima, uvijek imajoš gore od gorega. Boričevac su, nastavlja Ružica, 27.7. 1941. godine napali četnici - i u potpunosti spalili. Zatim su, nedaleko Drvara, pogubili i hodočasnike koji su se vraćali vlakom, s proslave blagdana Svete Ane.
Mučeničku smrt nije izbjegao ni njihov svećenik.
Najprije su se nad njim iživljavali…Stavljali mu samar i svi ga redom jahali.
Potom ga ubili, a onda nataknuli i nabili na kolac. Pa onda pekli…
I sve je to morala gledati njegova majka i župljani, koje su nakon toga poubijali. Uz prethodno zvjerskomučenje.
A iznad Brotnja, sela nedaleko Boričevca, bacali su u jame živu djecu, žene i starce. Tako je pobijena i jedna cijela obitelj.
Čak trideset sedam članova. I svi bačeni u jednu, kako su je zvali, Dabinu jamu. Eto, tako su nas, naši dragi susjedi, i ostala pridružena im horda, i onda kao i sada, tamanili.
Samo je Župa Boričevac prije 75 godina brojila 2.000 hrvatskih mještana, no nakon ljeta 1941. hrvatski živalj je doslovce nestao. Pobijen… Najmlađa je žrtva imala tri, a najstarija osamdeset i dvije godine.
Selo posve uništeno, spaljeno i zauvijek izbrisano s lica zemlje.
Jer, tko nije izbjegao teško je izvukao živu glavu. Samo je u Drvaru, kamo su neki ljudi pobjegli, ubijeno više od 300 Hrvata, a u Bosanskom Grahovu oko šezdesetak. I unatoč njihovoj zločinačkoj zavjeri šutnje, sve se saznalo.
A mi smo, što je Bogu plakati, taj dan slavili kao Dan ustanka naroda Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
***
I eto, takvi su, i nakon svega što su činili i učinili, imali sve moguće i nemoguće privilegije. Ali, sve to njihovo tajno, ipak je imalo i javnog odjeka. Među običnim, malim ljudima. Samo se o svemu pričalo potajice. A na nekakav način, to nam je bilo kao nekiispušniventil.
Izmišljali su sevicevi, pričale i prepričavale priče o njima. Da nam duši budelakše.
Ali sve u strogoj tajnosti. Nisi smio nigdje javno niti izgovoriti, a kamoli ispričati naglas. Za svaku se takvu izgovorenu riječ, išlo na robiju ili na Goli otok.
Skrati jezik ili će ti bit skraćen!!!
(Ulomci iz još neobjavljenog romana Vere Primorac „Nitko mi nebo ukrasti ne će“)
A ŠTO SE TO SADA, U SRBU SLAVI!?
27. je srpnja 2020. Proslava 79. obljetnice Dana ustanka naroda Like u Srbu, koju je u nedjelju organiziralo Srpsko narodno vijeće u suradnji sa Savezom antifašističkih boraca i antifašista RH, protekla je mirno i bez incidenata. Na proslavi se okupilo 60-ak sudionika, među kojima je bio i bivši predsjednik Stipe Mesić te Milorad Pupovac.
GLAS NARODA
Što se to slavilo od 1945. do 1990., kao Dan ustanka naroda Hrvatske i Dan ustanka naroda BiH, a „slavlje“ se obnavljalo svake godine, uz pokroviteljstvo i sudioništvo osoba iz javnog i političkog života današnje RH?
A što se zapravo tada dogodilo na području Like i jugozapadne Bosne rasvjetljava nam, služeći se podatcima iz različitih povijesnih izvora i svjedočanstava, Ante Beljo.
Jer, kad se svjetlost probije kroz tamu,istina zablista…
ZVJERSKA UBOJSTVA NEVINIH HRVATA
Obljetnica četničkog zločina pod krinkom antifašizma
•26. srpnja 1941.
Oštrelj (Bosanski Petrovac) – nakon blagdana Svete Ane izvršen napad srpskih ustanika na vlak s ženama i djecom''.
•27. srpnja 2013. BLAGDAN SV. ANE: Boričevac - Dan sjećanja, molitve i novih nada' i Pokop žrtava iz 1941. u Borićevcu
ČETNIČKA POBUNA 27. SRPNJA 1941.
•27. srpnja 2017.
Danas u 10 sati u Borićevcu pokop posmrtnih ostataka mještana sela Ivezića koji su 1941. bačeni u Dabinu j jamu. Posmrtni ostaci 28 mještana, među njima većina maloljetnici, žrtve su komunističkog bezumlja.
Etničko čišćenje Hrvata iz Udbinskog dekanata prešućivano je i ignorirano skoro pola stoljeća…
•Boričevac- otkriven spomenik i žrtvama iz obitelji Ivezić.
U ličkom selu Boričevac jučer je, pokraj crkve Rođenja Blažene Djevice Marije, otkriven spomenik u spomen na civilne žrtve iz obitelji Ivezić, koje su ubili ustanici iz Srba 1941. godine bacivši ih u jamu u šumi na Dabinom vrhu pokraj Brotnje, sela koje se nalazi u sastavu Općine Gračac.
Ostaci nevino pogubljenih žrtava,pronađeni na Dabinu Vrhu.
P.S.
Dragi Hrvati, 'judi moji, evo vam pa sami googlajte ove naslove, jer kad stavin linkove sve izbrišu, L. Horvat.
PA, ŠTO SE TO I SADA U SRBU SLAVI,
DRAGI MOJI HRVATI???
Vera Primorac
