A s one druge strane 1.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Srijeda, 19 Kolovoz 2020 13:12
Jest da sam već neko vrijeme, kako nas vjera i uči, skrušeno molila da i onim našim susjedima s istočne strane i ovim našim manjincima, Bog prosvijetli pamet,ali iskreno, ničemu dobrom nisam se baš puno nadala. Jer, za otkup njihovih grijeha, za nepriznavanje zločina i izostanak kajanja, zbog sveg zla kojega su i nama i drugima učinili, proći će još dugo, dugo vremena, i trebat će mi za njih dugotrajne i ustrajne molitve.
Ali, nešto se ipak promijenilo. U samo jednom trenu.
Promijenila se i retorika, i obraćanje, i poruke.
Nema više Hrvata fašista, nema ustaša, nema ustaških zmija, nema žute trake, nema…
Nema ni „paljbe“ po Hrvatskoj i Hrvatima. Nema ni tužakanja i optuživanja Hrvata po bijelom svijetu.
A nema više ni Pupijevih prosvjeda. Ni suza, ni pačeničke face, ni dugih, dugih psiholoških stanki, ni optuživanja.
Nestalo je svega. Sve se, sve se promijenilo.
Za tristo šezdeset stupnjeva.
Pa se sada, umjesto optužbi i mržnje, sipaju kao iz rukava, riječi pune ljubavi i poruka prijateljstva…
I priželjkuje mir.
MIR, MIR DO NEBA!!!
Pa, ljudi moji dragi, je li ovo moguće?
Ne, ne, ne mogu još vjerovati!? Ali, eto, čudo, se dogodilo. Možda me je Bog, ipak čuo i uslišio! Možda!!!
–Što ti misliš, Monika, o tome? Misliš li da tako stvarno misle ili je to samo neka nova, dobro isplanirana predstava, za neko novo, nastupajuće vrijeme?
–Što mislim, pitaš!? Mislim, draga moja, kako se nešto čudno događa, ovih zadnjih dana. Svi nešto kao priznaju, i svi kao govore istinu i samo istinu. Čak i istinu o Domovinskoj ratu.
Ali, sve nešto uvijeno. Pa se vrte oko te iste istine, kao mačka oko vrele kaše.
Sve se nešto bojim kako su se ta priznanja i pomirba skuhali uBruxelles-u. A, ako je to tako, jao si ga nama!
Jer, tko ih ne zna, moja Monika, skupo bi ih platio.
Pa, okreni se malo oko sebe!
Sve ti je to dobro izrežirana i dugo pripremana predstava. Samo se, naizgled, naš Pupi, naše manjinsko bogatstvo, naš veliki etno-biznismen, vratio konačno u topli zagrljaj naše i „njegove“ domovine Hrvatske.
„I riječju, i djelom“.
– A propustom!?
– E, za propuste, neka nam dragi Bog pomogne.
No, vratimo se na Oluju. Svake nam se godine, već dvadeset i pet godina, ponavlja isto.
Isti scenarij, isti istrenirani glumci, ista retorika. I iste ili slične pripreme za taj dan. Pripreme koje traju i ne prestaju. I koje su počele već davno, davno prije.
A, ove godine, točnije 5. kolovoza, sve je započelo sa Anjom RaškovićŠimpraga i njenim sjećanjem na te dane kada je, zajedno s roditeljima, a po naređenju njihovih tadašnjih vođa, napustila Knin.
„Posljednjih dana svi pričaju o Oluji. Baš svi. Bez obzira koliko o tome doista znaju i jesu li proživjeli te ratne strahote ili su ih tek promatrali. Bez obzira iz kojeg su ih kuta i s koje su ih pripadnosti doživjeli.
Svake godine, u ove dane, dijete progovori u meni. Sjećanje djevojčice iz kolone. Tog 4. avgusta, hiljadu devesto devedeset i pete, imala sam tačnoosam godina. Najednom i nebo je promijenilo boju. Sparina je otežavala i disanje i nije slutilo na dobro.
S ruksakom kupljenim za drugi razred osnovne škole, bila sam spremna za put. Put koji nije imao ime, put koji je vodio tko zna gdje.
Od Knina, preko Srbije, Petrovačke ceste do Banja Luke, a odatle bez stajanja prema Srbiji.
Kolona je bila duga. Zvuk traktora i plač, okruživali su me.
Posljednje komade kruva ispod peke, podijelila sam s rodbinom. Moja ga je baka pekla. A taj miris me je pratio. Na granici Srbije htjeli su nas poslati u Niš. Molili smo ih da nas puste u Beograd. Tamo smo imali daljnju rodbinu.
Ne znam. Možda su dječje suze presudile. Pustili su nas do Novog Beograda. Tada sam odrasla. Za tu jednu noć.
Želja za rodnim krajem bila je jača, Tako četiri godine. I onda smo, napokon, došli u Knin. U ljeto 99. godine. Opet na svoj kamen, kraj svoje rijeke, među svoje ljude. Znala sam da su i moji vršnjaci, Hrvati s druge strane, prošli patnju, strah, i morali ići putem gdje nije bio njihov dom. Ali sam, isto tako znala, da će ta ista djeca, s jedne i s druge strane, jednom sjesti za taj isti stol i ne dozvolit da se više ni jednom djetetu ukrade pravo na djetinjstvo, pravo na sreću.
Mali čovjek uvijek bude taj koji pati. Taj kojeg se ne pita ništa.
Gledajući svojeg oca i svoju majku, i njihove žuljevite i hrapave ruke koje su danonoćno radile u polju kako bi svoju djecu izveli na pravi put. Znala sam da je puno važnije biti čovjek. Nego samo Hrvat ili samo Srbin. I ustrajati na trnovitom putu koji je pred svakom od nas. Djevojčica prošlost nije zaboravila. Učila je iz nje, ali budućnost, budućnost im je bila bliža. I važnija. I svima nama treba biti.
Danas, 25 godina poslije, ova djevojčica stoji pred vama.
Imam samo jednu želju. Gradimo društvo slobode! Gradimo zajedničku budućnost!“, tako je završila svoj govor u Saboru Anja Šimpraga.
I eto, to je njezina strana njezine priče i njezine istine.
Nažalost, u ovoj njezinoj istini, ispuštena je sva ona druga strana istine.
I nigdje ni jedne jedine riječi ni tko je agresor, ni tko je napadao, ni tko je ubijao, silovao, rušio, palio.
Ni tko je za sve kriv.
Nigdje ni jedne riječi. Niti objašnjenja.
Niti isprike za sve zločine učinjene od strane njenih sunarodnjaka.
Jer, za njih su svi isti. Svi su činili zločine. I s jedne i s druge strane.
Čak je i OLUJA za njih zločinačka.
Oni su protjerani.
Oni su zlostavljani.
Oni su ubijani nevini.
Oni su svi samo žrtve.
Ali, niti su protjerani. Niti su zlostavljani, niti su morali bježati, niti su žrtve.
Žrtve njihovih zločina i njihove agresije su napadnuti Hrvati. Napadnuti i od Srbije, i od JNA, i od četnika, i od pobunjenih Srba iz Hrvatske koji su, na njihovu žalost, kao i toliko puta dosad, iskorišteni od srbijanske politike i od politike političara Srba iz Hrvatske, od kojih je i stiglo naređenje „za bežaniju“.
Eto, to je PRAVA istina!!!
A, ISTINA JE SAMO JEDNA.
4. je kolovoz 1995. Duga, kilometarska kolona auta, kola, traktora i kamiona, natovarenih svim i svačim… od pokućstva, garderobe, posteljine do električnih kućanskih aparata, mili cestom prema Srbiji.
Kolona ljudi, djece, žena...
Cijelih obitelji.
Jer, naređenje je stiglo… Napuštajte sve!!!
Dolaze Hrvati.
I bježanija je započela. A tijek bježanije je već dugo pripreman. Čak i uvježban.
„Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!? Oni ga nisu branili, jer po svim izveštajima koje smo dobili od policajaca, građana i ostalih, čim je prestala artiljerijska priprema u sedam uveče, oni su naredili - bežaniju! Prema tome, tu nije bilo nikakvog otpora niti je bilo borbenog dodira sa hrvatskim snagama. (...) Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, čak bez stvorenog kontakta sa hrvatskom vojskom na najvećem delu fronta. Da smo istog tog dana napravili idiotsku glupost da im pomognemo, ko bi to stigao do Knina do večeri da im pomogne?! Pa, tamo ne bi moglo da se stigne od njihovih kolona kojima su zakrčili sve putove u bežaniji zajedno sa stanovništvom. (...) Pitanje je ko je, zaista, doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, kada su imali sve uslove da se brane, izazvala je egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?!“, rekao je tada Slobodan Milošević.
–Je li za ovo znala naša Anja? Jesu li joj roditelji o ovome išta pričali ili su joj glavu punili srbijanskim lažima i mitovima?
Tko to zna?
Očito, nitko ništa ne zna.
Ali, ništa joj ne zamjeram. Bila je dijete. I upijala je samo ono što su joj drugi servirali.
Nažalost, i ja sam bila izbjeglica. I znam zašto smo mi bježali,
i znam tko je za to bio kriv, i znam kako je sve počelo.
I ja sam sa sobom vodila svoje dijete.
A moje je dijete, tijekom agresije, živjelo puna tri mjeseca pod granatama. Jedno vrijeme i u podrumu.
Pa se moje se dijete, moja djevojčica, od straha sakrivalapod stol, a po noći budila iz sna vrišteći, pri svakom fijuku bombe koju nam je „bratski“ upućivao Perišić, srbijanski general JNA, sijući smrt po mom rodnom gradu Mostaru.
Istina, nisam ja bila jedina izbjeglica. Bilo nas je na stotine i stotine tisuća izbjeglih. I u Hrvatskoj i po bijelom svijetu. I znam kako je to. I mogu svakoga razumjeti . I nikoga, unaprijed ne želim osuđivati.
Ali mi je čudno, to moram priznati, kako je jedna tako mlada osoba, bez ikakve rezerve i bez ikakve provjere, mogla pristupiti jednoj takvoj stranci koju je osnovao osuđeni ratni zločinac, Goran Hadžić, a ne spomenuti, ni jednom jedinom riječi, u svojemu obraćanju u Saboru, sve zlo koje su Hrvati doživjeli od njenih sunarodnjaka?
S kakvim to, onda, pravom ona može govoriti o budućnosti, ako nam nije, zbog njihovog zataškavanja, rasvijetljena ni bliska prošlost?
–Sve ti ga je to, draga noja, u stilu poruka i naših antifa: „Ostavimo prošlost i okrenimo se budućnosti!“Tako će, misle oni, zaborav i vrijeme prekriti sve njihove zločine iz prošlosti. I one iz II. svjetskog rata i poraća, i ove sadašnje iz Domovinskog rata.
Jesam za suživot. Priznajem.Ali, za suživot čistih ruku. Za suživot sa svima onima koji vole ovu zemlju, sa svima koji su je branili i sa svima koji žele mir i slobodnu nam Domovinu.
Ali nisam, niti ću ikada biti, za nametnuti nam suživot. Po volji i želji naših vrlih vođa i nekih bjelosvjetskih emisara i protuha.
Jer, ja želim istinu i samo istinu. Ma kakva da jest.
O svemu. I o svima.
I nitko mi ne treba puštati nikakve probne balone. Ni bacati prašinu u oči.
Niti držati srceparajuće govore.
Dosta je ovaj narod patio i trpio. A mi, ovakvi kakvi i jesmo, svima smo velikodušno otvarali vrata.
Možda je, baš zato, i vrijeme za konačnu i pravu inventuru.
MOŽDA JE VRIJEME ZA SVOĐENJE SVIH RAČUNA.
Pa kom opanci, kom obojci.
Ali, opet kažem:
Istinu hoću! Istinu tražim! Istinu mi morate dati!!!
MOŽDA JE, BAŠ ZATO, I VRIJEME ZA:
Iskopavanje svih jama i grobišta.
Da se sve sazna. Da sesvaka žrtva zna.
Imenom i prezimenom.
Istinu hoćemo!
Istinu tražimo!
Istinu nam morate dati!!!
Nastavlja se....
Vera Primorac
