A s one druge strane 2.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Četvrtak, 20 Kolovoz 2020 13:12
„Gde ima i jedan Srbin, tu je i Srbija“!, urlaju četničke horde.
Slijeva se rijeka oklopnih vozila, navodne narodne armije, rezervista i srpske paravojne vojske. Dok tutnji prema Hrvatskoj…
Hrvatska u krvi do koljena.
Kolju. Siluju. Ruše i pale…
Ubijaju nemilice…
Mile kolone izbjeglica. U rukama im samo jedna jedina vrećica. Odlaze… Zauvijek. I ostavljaju smrvljen grad. Svoj grad. Nestao u mržnji i pepelu.
I mile kolone… Mile-e-e-ee… U dugoj povorci. Znanih i neznanih žrtava.
A druge strane, jedna druga kolona. Bradatih, prljavih i moralnih nakaza koje ulaze, kako oni kažu, u srpski „oslobođeni grad“, pjevajući:
„Slobodane, šalji nam salate, biće mesa,
klaćemo Hrvate“!
Gledam… Vukovar sravnjen. U gomili ničega. Spaljen i razoren. Još uvijek u plamenu. Sablastan. Samo kuće strše.
Kao skeleti. Leševi ljudi po putu… Gomila do gomile…
Lokve krvi… Ljudska osakaćena tijela.
I nove kolone boli i očaja.I stoka koja napuštena luta …
A u gomili, u toj koloni, u toj nepreglednoj gomili jada…, u tom paklu mržnje i zla…, djevojčica u plavom kaputiću. Prelijepih plavih očiju. Izgubljena pogleda, zamagljenog od suza.
U očima nevjerica, očaj i nerazumijevanje.
Pogled koji optužuje. Nijemo.
Pogled pun boli i beznađa.
I pitanja bez odgovora.
I još jedno prekinuto djetinjstvo? Još jedan razoren i uništen dom. I još jedna neizvjesna sudbina.
Vukovar gori. Nasrću. Ubijaju mu dušu.
…..Ništa se više ne prepoznaje. Kolone naših mile…
U tišini. Nijemi od bola. Jeziva tišina. Sve redom trpaju u kamione. Kolona kamiona kreće...
Napuštaju LJUDI grad. Ali ga ne ostavljaju zauvijek“,
(ulomak iz zbirke „Nebo iznad Vukovara“, Vera Primorac)
„Tada je šestogodišnja Željka postala simbol patnje zbog brutalnosti i zvjerstava koje su JNA, četnici, srpski dragovoljci, i sva ta gamad izašla iz utrobe zemlje, počinili u hrvatskom gradu heroju. Njena priča iz vukovarskih podruma u kojima je do okupacije grada proživjela par mjeseci odiše tugom. Ona je tada bila malena i bespomoćna, a pred njom se, kao i njezinim životnim i traumatičnim iskustvom, čovjek sada osjeća sitan i prolazan.
Čime je to dijete zaslužilo da umjesto igranja lego kockicama mora prkositi smrti?
Nemoguće je zamisliti što se zbivalo u njenoj glavi kad je iz jednog od zadnjih vukovarskih skloništa, zbog predaje okupatoru, konačno izašla na svježi zrak i na svjetlo dana.
Vjerojatno je naivno mislila kako će se nakon svega tog zla malo poigrati sa svojim vršnjacima, a dočekale su je bradate spodobe, sve srpski junak do srpskog junaka, kukavice i zlotvori koji su pred očima punim boli tog djeteta, njenoga Acu, njenoga zaštitnika, rafalom sasjekli na pola. Acu, dobrog duha skloništa. Vukovarca. Branitelja. Mučenika. Žrtve.“, piše novinar Robert Frank.
…Aco je pao, nastavlja priču Željka, na samo metar od mene. Prethodno su mu skinuli bijelu majicu i smeđu kožnu jaknu. Uspio im je samo kratko reći da nikome ništa nažao nije napravio. No, pomoći mu nije bilo jer je Nada, naša susjeda iz skloništa, koja je s mojom mamom dijelila zadnja zrnca kave, kratko rekla četnicima:
"On je ustaša iz Njemačke".
I presudila mu je. Moj dobri duh, moj zaštitnik Aco, poginuo je na licu mjesta. U trenutku mu se ugasio život. A samo je s Nadom, koji sat prije, istom onom koja ga je bez razloga prozvala ustašom i potpisala mu smrtnu presudu, u skloništu popušio zadnju cigaretu koju su imali. Tada nije znao da mu je to i doslovno zadnja cigareta u životu, iako je slutio da će situacija poći po zlu. Ta noć 18. studenog 1991. kad je pao Vukovar ostat će mi u trajnom sjećanju. Spavali smo u nekoj maloj prostoriji u skloništu, na gajbama koje smo poslagali da glume krevet. Ujutro smo morali izaći iz skloništa. Mi smo zadnji izlazili: mama i nas petero djece, teta sa svoje dvoje djece, tetak, pokojna krsna kuma koja me držala za ruke, a s nama Aco i Nada koja ga je svojim riječima, samo par minuta nakon toga i ubila. Kod tog izlaska imam u pamćenju sliku grada koji je bio porušen. Do nas, na metar, dva udaljeni, stajali su bradati ljudi, prljavi, četnici. Danima prije toga, tjednima i mjesecima, granate su padale po nama. Buka je bila nepodnošljiva, stalno se dizala prašina. Sve se treslo. Zvučat će suludo, ali to je bilo i najsretnije razdoblje mojeg djetinjstva.
Jer, mama i nas petero, četiri sestre i brat, u skloništu smo imali svoje zaštitnike, naše dečke, branitelje koje smo doživljavali kao heroje, osloboditelje.
…Teško je to sve opisivo. Iako sam bila mala i imala tek šest godina kad je Vukovar pao i kad su mi ubili Acu, puno se toga sjećam, imam u glavi previše slika. Ne želim svjesno o tome razmišljati, ali prati me podsvijest. U ovo doba godine ne mogu spavati, krećem se u krugu branitelja i svi imamo iste ili slične misli. Kod mene to stanje potraje i do kraja godine. Netko će reći da su od pada Vukovara prošle godine i godine, desetljeća, ali ja tako ne osjećam. Meni su to godine muke. Ne mogu se praviti da se to zlo nije dogodilo.
…Tu u našem dvorištu su zarobljenike vezali i mučili. Ovdje su ubili i maminog bratića.
Od pada Vukovara prošle su godine i godine, desetljeća. Ali ja i dalje živim u '91. To je moje pravo i ta mi sjećanja nitko ne može oduzeti – kaže Željka Jurić, ona nekadašnja djevojčica u plavom kaputiću iz duge, duge vukovarske kolone protjeranih Vukovaraca.
Pokazuje Željka i ostatke mučilišta koji ostaju kao trajna uspomena na nečovječnost. Iz obitelji njenog supruga četvorica braće borila su se u Vukovaru. Njegova majka je nakon pada Vukovara zarobljena. Osobno ju je tukao Veselin Šljivančanin.
„Riječima protiv boli“, borila se i bori se ona i dandanas. Napisala je knjigu pjesama "Hrvatskim generalima", a prva njena tiskana knjiga nosi naslov "Moja rijeka suza", neraskidivo je vezana za Vukovar.
„Najpotresnija, najizražajnija, najnevinija i najbolnija pjesma Željke Jurić, Uspomena na Acu, djevojčice u plavom kaputiću, posvećena je Aleksandru Labu Aci, njenom ratnom, vukovarskom zaštitniku, a napisana 19. studenog 2002“.
Pismo Aci
Dragi Aco, danas je 11 godina kako te nema. Oni zli okrutni ljudi ugasili su tvoj mladi život.
Da, Aco, prošlo je toliko vremena...
Tvoj mladenački osmijeh još uvijek spava u mom srcu.
Ljudi kažu: bila si mala, ne možeš se sjećati ničega.
Neka oni samo tako misle. Samo ja znam što mi je u srcu i duši...
Devet je sati ujutro.
Otvaraju se željezna vrata skloništa, polagano, ali u strahu, svi izlazimo iz njega i stajemo u kolonu...
Vani stoje bradati vojnici puni mržnje, bez osjećaja i bez imalo savjesti i viču: »Brže!«
Nebo je sivo, staze su pune ruševina i cigli, tišina je... Samo se čuju jecanje, plač i koraci...
Dragi Aco, sad mi je jedina želja da nađem tvoje kosti i pokopam te kako treba.
Kad bih bar mogla naći zlikovce koji su te ubili...
Vera Primorac
