Vera Primorac: Laži, laži svugdje oko nas
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Nedjelja, 10 Siječanj 2021 13:01
„Godinama nas „hrane“… preciznije truju vijestima, lošim serijama, nasiljem, krađama, prevarama, silovanjima, zločinima. Zatrovali smo cjelokupno društvo i sad smo na prekretnici, no još uvijek premalo svjesni okolnosti i vremena u kojem smo se našli.
Kuda će nas to odvesti? Ima li spasa?“,
Mladen Barišić
‒ I što reći, moja Lucija, na kraju ove i na početku one koja nam dolazi?
‒ A ništa, moja Monika, ništa ‒ nego : Bože nas sačuvaj, u ovoj koja dolazi. I od onoga što nam dolazi. Ali, svaki, iole pametan čovjek, mogao je naslutiti sve ovo što nam je došlo sada, ali i predvidjeti da nam dolazi vrijeme i neke nove, još veće pošasti
Tko se još ne sjeća srdačnog poziva na dolazak u Europu tzv. izbjeglicama a stvarnim migrantima iz nekih dijelova arapskog svijeta, naše vrle europske političarke Angele Merkel?
-Ma, tko se ne bi sjećao, moja Lucija? Nastala je opća invazija i stampedo emigranata.
A svi mladi, dobro obučeni, s bankovnim karticama, mobitelima… Većinom muškarci i tek poneka žena i dijete.
Sjećamo se i što su sve radili, i što rade i dandanas po Francuskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Italiji, ali i u BiH, točnije u Bihaću i oko Bihaća.
A samo godinu prije, ta je ista Angela Merkel, obznanila kako je u Njemačkoj i u Europi, multikulturalizam mrtav.
Odakle joj najedanput takav drastičan preokret?
‒ Odakle, odakle? E, moja Monika, Dobila naredbu. Nije ti ni ona na vrhu piramide svjetskih moćnika. I ona igra onako kako joj se naredi.
I svi oni ispod nje.
‒ Što li nam se to, moja Lucija, iza brda valja i kakve se sve igre nastavljaju igrati?
A igre su već davno započele…
„Svečano otvorenje tunela sv. Gottharda koji se nalazi nedaleko od CERN-a dogodilo se 1. 06. 2016. Mnoštvo uzvanika, preko 600, svjetskih odličnika i moćnika, došlo je na svečanost. Među uzvanicima nalazili su se: Predsjednik švicarske Vlade, Angela Merkel, Francois Hollande i Matteo Renzi… itd.
…Ono što možemo nazvati strašnim, dugački je i mučni program koji je trebao uveličati svečanost, a svakomu tko ga je pogledao, osim Angele Merkel koja je bila ushićena, i pridruženih joj predsjednika, a vjerojatno i uzvanika, svečani program je izazvao led u žilama. Pa se morbidna igra koja je započela u CERN-u, nastavila i u tunelu sv. Gottharda.
U opskurnom svjetlu, u tunelu, a pakao na zemlji je u pitanju, svečanost otvara starinska kočija s 5 bijelih konja.
Nakon prolaza kočije nastupa gotovo vojna formacija radnika, recimo, naroda, u narančastim radničkim uniformama i stupa kontroliranim korakom. Cijela ta vojska ima lica zombija, bezizražajna i s gestama i koracima koji su plod dresure.
Onda prolazi vagon na kojemu se nalaze isti takvi ljudi, radnici, narod, zombiji koji su osuđeni na giljotinu. Koji kada shvate da im je kraj, pokušavaju pobjeći, ali im to ne uspijeva.
…Nakon toga dolazi drugi, ogromni otvoreni vagon na kojemu se nalazi Bafomet – sotona i demoni. Oni skaču s vagona i počinju divljati, a Bafomet počinje skakati i upravljati sa svima. Kao pravi gospodar.
…Na kraju Bafomet uskrsava i 11 apostola se klanja Bafometu… Tu su još igre sa satom i vremenom u kojem se svi dolaze pokloniti Bafometu, sotoni.
Simboli su brojni, biblijski i asociraju na kraj vremena u kojem ne pobjeđuje Krist, nego sotona“.
Lijepu su nam budućnost, nema što, pripremili!
Jer, bal vampira, postaje naša realnost.
BEZ BOGA, BEZ ČOVJEKA.
‒Čini mi se, Lucija, kako si ti o tome već pisala.
‒Jesam, jesam. Ali nitko tada, sve su prilike, nije ni pročitao niti na ovaj tekst, obratio pažnju.. Jer, da nije tako, barem bi netko o ovome nastavio pisati i upozoravati na opasnost koja nam prijeti. Zato ga opet ponavljam. Evo ti snimke otvaranja tunela! Pa pogledaj i mućni malo tom svojom glavom.
‒ Ma, vidim! Ali, kakve veze to ima s nama?
‒E, moja naivna Monika! Osvrni se malo oko sebe!!! Vidiš li ti išta?
Vidiš li ove ljude koji kao zombiji bauljaju u strogo kontroliranim uvjetima?. Svi isto obučeni i svi s istovjetnim maskama na licu. Situacija slična ovoj našoj sadašnjoj
A, već se tada nazirao početak ovoga što nam je već tu, ali i onog što nasjoš čeka . I sve je unaprijed planirano. Onako kako to samo umni znaju. Uvijeno i zamotano u celofana. Da se Vlasi ne dosjete jadu.
Pa smo sada dočekali., što smo dočekali. Sustigla nas je epidemija na svim razinama, tj. era tzv.novo-normalnog.
No ja, kao prosvjetni djelatnik staroga kova, preko svega bih mogla preći (doživljavala sam i gore stvari), ali preko urušavanja našega školstva, naše mladosti i naše budućnosti, ne mogu niti hoću.
Jer, dosad, kao što se i vidi iz urađenoga, u zadnjih desetak godina ničeg nema što je normalno, ništa dobro što bi unaprijedilo naše školstvo i što bi osiguralo našoj djeci bolju budućnost.
Ali je zato postalo normalno, da djevojčice mogu, ako hoće, biti dječaci.
Pa je postalo normalno da dječaci mogu biti djevojčice.
Pa je postalo normalno da nam djeca mogu imati dvojicu tata i dvije mame, odnosno jednog tata-mamu i jednog tata-tatu. Jednu mamu tatu i jednu mamu-mamu. Ali, to više nisu mama i tata. Sada su to „roditelj I“ i „roditelj II“. A dječaci više nisu on-oni, niti su djevojčice one- ona.
Tako sve od vrtića do srednje škole i fakulteta.
U školama se više ne odgaja, nego preodgaja.
U školama više nije autoritet učitelj koji uči djecu svemu dobrom, ljudskom. Učitelj koji formira ljude za buduća vremena.
Jer, učitelj je danas postao izvršitelj naredbi s vrha, administrator za ispunjavanje upitnika i testova, s unaprijed nametnutim i umetnutim formama odgoja. Nešto kao : Kako ćete smiriti, pohvaliti i, ne daj Bože, ukoriti dijete.
A svaki, pa i onaj zadnji početnik-prosvjetar, ima u malom prstu znanje i iz psihologije i iz pedagogije, I poznaje u dušu (ili će upoznati) svako svoje dijete koje uči i odgaja.
I nije ovako tek od jučer! Sve je počelo s jednim našim mudrim ministrom, i za takvu dužnost „kao stvorenim“, drugom Jovanovićem. Još u vrijeme Milanovićeve vladavine, koji su usput rečeno, ukinuli i Vijeće za normiranje hrvatskog standardnog jezika. Pa nam je danas tako kako i jest. Pa nam danas i neki „vrsni profesori“ hrvatskog jezika, predaju hrvatski na srpskom.
Ima li to još igdje na ovome svijetu!???
Nakon Jovanovića, nadali smo se nečem boljem. Na našu „sreću“, došla nam je jedna nova, još sposobnija osoba. Naravno, po izboru našeg vrlog vođe.
Zgodna, dotjerana, lijepo obučena.
Kažu neki i sposobna.
Kažu kako je i vrsna, opće-obrazovana osoba koja poznaje sve razvojne i psihološke faze djeteta ‒ od ranog djetinjstva do rane mladosti, koja sve točke u tzv. reformi, prilagođava učenicima i njihovom uzrastu, koja je prošla sve faze: od učitelja do profesora. I koja je dospjela čak do ministrice.
O, kakva je je to bila radnica, tj. djelatnica!? Razletjela se ta na sve strane…Sve u želji da osuvremeni naše društvo i naše školstvo.
Pa je uvela u nastavu seksualni odgoj;
Pa je nabavila i tablete u „izvrsnom“ stanju;
Pa je ubacila u programe hrvatskog jezika i književnosti svoje preferirane tzv. književne autore, a izbacila one, po njoj nepodobne; Pa je izbacila skoro sve teme iz Domovinskog rata koje bi „vrijeđale osjećaje nekih bukača i narikača o ugroženosti“; Pa je u vrtiće unijela lutkice…tatu u haljini, a mamu u hlačama. I dala djeci mogućnost izabrati što bi htjeli biti: On ili Ona; Pa je knjižnice popunila izvrsnim edukativnim slikovnicama koje će pripomoći pravilnom seksualnom odgoju. Sve u duhu novo-normalnog.
Pa je razvlastila roditelje od odgoja vlastite djece…
Pa je oduzela i Ustavno pravo roditelja na odgoj u normalnim uvjetima i u normalnoj obitelji…
„U tradicionalnom je društvu obitelj, kroz cijelu povijest, bila temeljna jedinica društva“.
„O čemu to vi lupetate? Kakvo tradicionalno društvo? Kakva tradicija? Kakva obitelj?“, povikaše antifa drugovi. Svi u jedan glas.
“Postanite pojedinci. Ženite se kim hoćete, ne pitajući roditelje za dopuštenje. Bavite se kojim god poslom želite… Živite gdje god hoćete, čak ako zbog toga i ne možete svaki tjedan na obiteljski ručak. Više ne ovisite ni o svom rodu ni o svojoj obitelji. Umjesto njih, od sada ćemo se o vama brinuti mi, država i tržište. Mi ćemo se pobrinuti da dobijete hranu, krov nad glavom, naobrazbu, zdravstvenu i socijalnu skrb i, dakako, posao. Mi ćemo vam pribaviti mirovinu, osiguranje i zaštitu”, dr. Yuval Noah Harari, doktorirao je na Oxfordskome sveučilištu i predaj svjetsku povijest na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalmu. Napisao “Sapiens – kratka povijest čovječanstva”.
I sve je ovo bogatstvo izbora došlo i do nas, uz svesrdnu pomoć naših na vlasti, a po naputcima „naših“ iz Eu, i sve pod geslom: Kako upropastiti hrvatsku budućnost, upropaštavajući hrvatsku mladost.
No, najveću podršku u svemu, imali su vladajući u našim tiskovinama i medijima koji su nas o svemu izvješćivali. Iz minute u minutu. Ali, uz zamračivanje svega što nije u interesu onih na vlasti i onih privilegiranih.
Pa su tako vijesti koje su bile i koje nam se i sada podastiru, puno ograničenije.
-A, zašto, moja Lucija?
-Pa, nije teško niti komplicirano zaključiti. Mediji ne samo da posežu za određenim temama(zavisi kakve su naputke dobili), već imaju moć učiniti i vjerojatnima, ponavljajući ih iz dana u dan. Pa, ako nam je to naš jedini izvor saznanja, ako se stalno podastire laž kao istina, na kraju postaje, naravno od nekih, i prihvaćeno kao takva.
Ali, nisu se naša „vrla novinarska pera“ samo na tome zaustavljali. Pisali su oni i o Jeleni Veljači, o Severini, o Nives, o Maji, ali i o ugroženosti migranata, o sukobima koje su izazivali tamo neki fašisti, o jadnim manjincima, o vječno ugroženom njihovom predstavniku, o tzv. govoru mržnje (Bože mi oprosti, kao da smo u komunizmu), o tzv. uspjesima vladajućih, o svađama i neuspjesima oporbenih, o aferama, o krađama, o malverzacijama, o privatizacijama – naravno onih drugih…itd. itd…
A najviše o našem Pupiju.
I dok su našim tzv. estradnim zvijezdama i zvjezdicama otkrivali svaki odjevni milimetar do u detalje, dotle su našeg Pupija prikrivali. Isto do u detalje.
‒ E, moja Lucija! Novinari su nekada znali otkrivati i pronalaziti priče ‒ istraživati. Sada ih češće vole zataškavati. Tako im je jednostavnije i isplativije.
Jer, ignoriranje problema, daleko je učinkovitije od konstruktivne kritike. Sve prema onoj staroj: "Ono što ne znaš ne će te ni ubiti".. Ali neznanje ne znači uvijek ni mir ni blagostanje. A, najčešće ono što ne znamo, može nam se naplatiti i vratiti. Kao bumerang. Neznanje je, u isto vrijeme, i nemogućnost i nemoć u djelovanju, Nažalost.
No, nažalost, nije tako samo kod nas, To i takvo ludilo zahvatilo je cijeli svijet. Pa i one najveće. Od Amerike do Europe.
‒ E, da je samo to, moja Monika! Snašla nas je i nova, još gora pošast, tj. COVID.
‒ Zbog koga i radi čega???
‒ Proizvedena ili uvezena, to sad više nije ni bitno. Jer, ona je tu, među nama. I odnosi žrtve…
Hodaju ljudi-maske. Zakrabuljeni.
Bez kontakata.
Bez dodira.
Bez zagrljaja.
Izgubljeni…
Izolirani.
Dok svi zajedno, bauljamo od jedne do druge obavijesti.
Danas jedna, sutra druga.
Danas jedno upozorenje, sutra drugo.
Danas jedna preporuka, sutra druga.
A tiskovine nas, Stožer i TV, bombardiraju vijestima o bolesnim, o umrlim. I o cijeloj koloni mogućih kandidatima za onaj svijet.
Zombiji, naprijed marš! Ostali stoj! Jeste li spremni za kućni pritvor, tj. izolaciju.? A onda i vakcinaciju.
Nema ni svetkovanja, ni druženja, ni Božića, ni Misa.
Pred vratima smo beznađa. A možda smo, već sada, i pred vratima pakla koji nas vreba.
U kojem smo krugu? Jesmo li u prvom, drugom, trećem, četvrtom ili posljednjem?
„Svi vi koji ulazite, ostavite svaku nadu!“, piše pred ulazom u posljednji krug Danteovog pakla.
Ima li za nas ikakve nade nakon svega?Jesmo li i mi već tamo negdje ili smo, stvarno, „narod nade“, kako nas je nekada nazvao naš dobri papa Ivan Pavao II.
IMA LI NADE???
Ima; ima!!! Nadu, Radost, Vjeru u nas i u naš narod, donijeli su nam, i ovaj put, naši športaši. Najprije pobjeda muške rukometne reprezentacije, koja je u siječnju 2020. osvojila srebrnu medalju na Europskom prvenstvu, potom je i šesti put trofej za momčad godine.
Onda pobjeda Filipa Zubčića u veleslalomu kojeg su skijaši 05.12.2020 vozili u Santa Caterini u Italiji.
Ovo je Zubčićev najbolji rezultat ove sezone i druga pobjeda u Svjetskom kupu. Prošle je sezone pobijedio u veleslalomu u Naebi u Japanu, a osim toga stigao je i do dva druga mjesta (Hintestoder, Adelboen).
A kao šečer na kraju, na EU rukometnom prvenstvu, treće mjesto i brončana medalja. Prvi put u povijesti ženskog hrvatskog rukometa.
Pa su se, tako, naše rukometne kraljice, kraljevski postrojile i, završile na pobjedničkom postolju. Konačno!!!
Gledala sam sve prijenose. I navijala, i nervirala se, i vjerovala. Vjerovala u naše cure i dečke i njihovu pobjedu. Jer, nisu samo oni pobijedili. Pobijedila je, i s njima se veselila, i cijela Hrvatska.
Gledam ih, kao i uvijek dosad, na dodjeli medalja. Odzvanja naša, Lijepa naša. Pjevaju svi… Pjevaju na povratku kući i „Moja domovina“ i „Lijepa li si“. Pjevam i ja. I smijem se i plačem od radosti.
A suza mi suzu tjera.
Bože, Bože dragi, koliko su nam, evo i i sada, donijeli radosti!
Vjerujem i nadam se kako su naši pobjednici i pobjednice svjesni toga.
Jer, bilo je to u pravo vrijeme, i u pravi trenutak.
Vera Primorac
