Vera Primorac: Još Hrvatska ni propala! 1.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Nedjelja, 31 Siječanj 2021 12:00
Kap po kap dobrote
“U svakom zlu ima i nečeg dobroga”.
Taman što sam završila tekst o Božiću, danas i nekada davno, te o božićnom blagovanju u krugu svoje obitelji, zatim sjela da nešto gricnem, kada na TV vijest o potresu u Sisku, Glini i Petrinji.
Nešto me, momentalno, steglo u srcu te sav onaj moj ushit, radost i nadanja koja sam osjetila tijekom Božića i božićnih blagdana, nestadoše u trenu. Odmah obilazim stan i, s njegove vanjske strane, skidam ukrase i lampice. A nekakva mi jeza, prostruji cijelim tijelom.
„Bože, Bože moj! Zar nije bilo dosta onoga jada u Zagrebu??? Zar nije bilo dosta uništenih i, bez igdje išta, raseljenih ljudi?“, ponavljam bez prestanka.
U šoku i s nevjericom gledam porušene kuće, ulice pune komada opeke opale sa zgrada, gomile urušenih potpornih zidova, ogoljelih krovova koji strše, polomljene drvne građe…
Bože, Bože moj, zar opet? Zar opet???
A meni se, opet, vraćaju slike srušenog i do temelja spaljenog Vukovara, Tovarnika, Gospića, Ravna, Mostara… Vraćaju mi se i slike ljudi koji bezglavo trče i bauljaju ranjeni i obliveni krvlju.
Ne, ne!!! Ne, opet!
Stislo me nešto u grlu i guši. Odmahujem glavom, gutam suze što mi naviru i stalno ponavljam kao u bunilu:
Ne! Ne! Ne, opet!!!
Grad srušen, a većina stanovnika napustila njegov središnji i najugroženiji dio, dok oni koji su ostali, još su uvijek, kao i svi mi u šoku.
•Strašno smo osjetili potres. Šok, šok, šok i samo šok. I jučer šok i jutros šok. I to je to. Nemam riječi, smrznuti smo. Ne znam što bih rekla. Sad smo izašli, u susjednoj smo ulici. Ima dosta srušenih kuća. Izašli smo po kruh. Vidim da je centar strašan i doznajemo samo ružne stvari.
•U autu smo bili cijelu noć. Čekali jutro. S jutrom su došli novi potresi, imaš osjećaj sve jači i jači. Ovo je 1991. i tri puta više. Vratili smo se puni entuzijazma, krenuli raditi. Evo i mirovina je stigla, s nadom u mirniju starost. Kako sačuvati živu glavu? Ne znam. Ako znate recept, voljela bih ga čuti.
•Ljudi su u panici skakali s krovova, na kojima su popravljali jučerašnja oštećenja. Iz smrskanog automobila vatrogasci su izvukli dijete i muškarca. Najmanje je pedesetak ozlijeđenih, neki i teže, zatrpane su i prometnice, a na vlastitu odgovornost se vozi napuknutim i nesigurnim mostom na ulazu u grad.
Bože, Bože, zar nije dosta?
„Zar nije dosta suza i plača,
teških i neprospavanih noći?
Zar nismo dugo bili ispod mača
pa ne možemo mirno ni u san poći?!
Zar nije dosta ovakvih strahota?
Zar nije dosta, volio bih znati?
Zar nije dosta izgubljenih života,
te i dandanas naša zemlja pati“,Velimir Velo Raspudić.
A onda, cijela se Hrvatska digla na noge. Stiže pomoć sa svih strana. Takvoga jedinstva hrvatskog naroda nije bilo još od velikosrpske agresije i Domovinskog obrambenog rata, ali i pobjede naših momaka, naših vice šampiona na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji.
Na žalost, trebala nam se dogoditi, nakon Zagreba, još jedna tragedija kakva nam se dogodila i sada, da bismo opet bili „jedan kao svi, a svi kao jedan“.
„Ovo je dan čovjekoljubivosti. Pruži nekome ruku pomirnicu i ruku dobrote, pruži nekome čašicu ili komadić jela, podaj nekome bar komadić svojih osjećaja, srca i dobrote… Tako ćemo domovinu učiniti sretnijom, punijom blagostanja, mira i slobode”, dr. Tomislav Ivančić.
No, unatoč svemu, među onima koji su uvijek tu kada treba pomoći u ovako teškim momentima, bili su i ovaj put, naši hrvatski navijači. I nema više rivalstva. Nema više prebrojavanja ni odakle je tko niti što je tko. Svi su kao jedan, a jedan kao svi.
“Lopate, rukavice i ostalo kaj može pomoći ponesite”, poručili su Bad Blue Boysi koji su u utorak zamolili sve svoje članove da onaj tko može, ponese i vodu. I krenuli su put Petrinje i ostalih potresom pogođenih područja. Nisu tražili niti pohvale, niti nagrade, niti su sa sobom dovodili TV ekipe.
Ali su nas, opet, oduševili.
Pa su odmah, nakon što su spakirali robu u dva šlepera, prema Petrinji krenula i tri busa pripadnika Torcide, tj. navijača Hajduka. Krenuli su i Funcuti, Kohorta, Tornado, Demoni, Ultrasi, Armada i grupa navijača iz Hercegovine. I svi prikupili toplu odjeću, obuću, deke, konzerviranu hranu, vodu, higijenske potrepštine… Jer, kad se naše ruke slože, sve se može. Pa i zapjevati.
I zaori se u Petrinji „Lijepa li si!“… Iz grla svih ovih mladih ljudi koji lopatama raščišćavaju ruševine i pomažu ljudima. Da nam svima i pjesmom, vrate i snagu, i vjeru, i nadu.
„Oj, Zagoro, lijepa li si
Slavonijo, zlatna ti si
Herceg-Bosno srce ponosno
Dalmacijo, more moje
Jedna duša a nas dvoje
Pozdrav Liko, Velebita diko
Ajde Istro i Zagorje
Podignimo sve tri boje
Zagrlimo se pred svima
Neka vide da nas ima.“
„SISAK, PETRINJA I GLINA POD OPSADOM SU DOBRIH LJUDI.“
‒ A gdje li su sada, moja Lucija, one silne udruge, borci i borkinje za ljudska prava? Gdje su Babe, gdje Veljača, gdje Gong, LGBD udruge,?
‒ Isparile. Skrile se u mišje rupe i čeke…
‒ Ma, nemoj tako, Lucija! I oni su se solidarno organizirali, u ekipu „Solidarna“. Još otvorili i broj žiro računa. Nadaju se kako će im na račun leći gomila kuna, a onda će ih oni, onakvi kakvi i jesu, drugarski i solidarno razdijeliti.
‒ Pa, normalno! To su sve časni, radišni radnici i zagovornici ljudskih i radničkih prava: Dražen Lalić, Vesna Teršelič, Tin Gazivoda, Nadežda Čačinovič, Urša-Neda Raukar, Vili Matula, Gordan Bosanac, Nenad Zakošek, Sanja Sarnavka, Marina Škrabalo…
‒ Jaki su mi to zaštitnici ljudskih i radničkih prava. Nisu im dosta svi oni silni milijuni koje država, tj. mi dajemo, nego bi sada i još nešto pride…
Ali, kao što je i bilo za očekivati, uključili su se i hrvatski branitelji, koje je preko Facebooka pozvao bivši pripadnik HOS-a, Damir Markuš, i krenuli prema Petrinji.
Tu je očekivano i hrvatska vojska koja je odmah počela s raščišćavanjem ruševina i pomaganjem stradalnicima. Stigli su i vatrogasci iz 17 županija i HGSS-ovci iz cijele Hrvatske. Ukupno 470 vatrogasaca sa 65 vatrogasnih, 59 transportnih (kombi) vozila te 11 potražnih pasa.
Nažalost, razoran potres odnio je i prve žrtve. U Petrinji je sedam ljudi poginulo, desetci ozlijeđeno, a oko devet tisuća ih je ostalo bez krova nad glavom.
I dok gledam svu ovu našu mladost, dok vidim s koliko ljubavi i požrtvovanja priskaču svugdje gdje treba, i dok osjećam to njihovo zajedništvo, sigurna sam kako za nas ima budućnosti. Jer smo opet jedno, jer nas je i sada, kao i toliko puta dosad, ponovo ujedinila ova naša nova nesreća.
Kad se naše ruke slože, sve se može. Sve se može. Uvijek je tako bilo i tako će uvijek i biti:
Porušenu Petrinju, Sisak i Glinu, obišli su i predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, predsjednik Sabora Gordan Jandroković, predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković i neki članovi Vlade.
Ali, zahvaljujući dobrim ljudima, pomoć Petrinji, Sisku i Glini, stiže sa svih strana. Od jutra do večeri, bez prestanka, prema Banovini odlaze autobusi, kamioni i šleperi, puni svega onoga što u ovome trenutku ljudi najviše i trebaju.
Nastavlja se....
Vera Primorac