Vera Primorac: Kad mirotvorci marširaju 2.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Ponedjeljak, 13 Rujan 2021 12:03
Ipak, moram priznati, svima nam je čudna popustljivost našeg vrlog Plenkija i svih tzv. domoljubnih saborskih zastupnika koji na sve ovo pristaju. A još me više čudi šutnja nekih naših braniteljskih udruga. Doduše, bunili su se protiv tih Pupovčevih ideja mnogobrojni branitelji, a posebice oni koji su ratovali pod zastavom HOS-a.
I sve, sve ih razumijem. I jedne i druge. Ljudi su razočarani. Razočarani su zbog svega što nam se događa. Razočarani su zbog nepravde, korupcije, nepotizma.
Pa, i mene često, moram biti iskrena, kao i sve nas koji volimo ovu Lijepu našu, kada vidimo što su nam od nje zlotvori učinili, uhvati malodušnost. I to je ljudski i to je razumljivo. Ali, onda se sjetim svih naših branitelja, njihove hrabrosti, njihove žrtve i samoprijegora, njihove ljubavi prema ovoj našoj Svetoj zemlji, i njihove i naše sreće i radosti nakon njihovih pobjeda. Pa se tada, svaki put u meni probudi onaj moj buntovnički duh, prkos i inat, pa kažem:E, ne ćete. ne ćete nas slomiti!!! Zato sam sigurna kako će i naši branitelji ustati uvijek protiv svakoga tko nam dirne u naše svetinje i u našu Hrvatsku.
Dosta nam je svima i puna nam je kapa. Siti smo i priča i mitova o ustašama i o partizanima.
Mi Hrvati želimo istinu. Konačno!!!
Mi želimo istinu o svemu. Onu pravu istinu. Jer nas, sve skupa, samo istina i može oslobodite od okova koji su nam neki nametnuti. I nema naroda koji nema neki „rep iz prošlosti“. Ali, samo se nama spočitava i tovari na leđa teret, koji nam neki namjerno stavljaju na dušu, kako bi umanjili svoj zločinački, a koji su njihovi imali ili imaju.
Sjeća li se itko kada je ikada itko, od svih ovih naših silnih tzv. antifašista, imao hrabrosti i poštenja pa reći i priznati kako je i Hitler bio nacio-socijalist, a Mussolini osnivač radničke partije. Dakle i jedan i drugi su bili ljevičari. Ali, naši antifati borci to nikada nisu niti izustili niti prozborili. Uvijek su izbacivali riječ SOCIJALIST iz nacizma, a Mussolinijev fašizam, s korijenjem u radničkom pokretu, jednostavno su prebrisali. Pa, sjeća li se itko da su i Srbi priznali svoje zločine učinjene tijekom i nakon Drugog svjetskog rata ili one u Domovinskom ratu?
Ali, mi sve znamo, sve vidimo. I zato i tražimo istinu o svemu! Jer, mi Hrvati nismo od jučer. Niti su hrvatski branitelji od jučer. Prolazili smo mi, svi zajedno, i svatko ponaosob, mnoštvo svojih i naših križnih puteva. No, sada nam je… DOSTA!!!
Čaša je prelivena i puna gorčine. Vrijeme nam je uspraviti se i ispraviti kičmu.
Vrijeme nam je za „U boj, u boj, za narod svoj“ A svi oni kojima smeta naš povijesni poklič „Za Dom, spremni“, neka se malo više obrazuju. Neka nešto pročitaju i nauče. Ili neka napuste ovu zemlju koju ne vole, a čiju povijest ne znaju niti žele znati. Možda će im tamo daleko biti puno bolje. Tamo će moći uživati u „Maršu na Drini“ i sanjati „marš preko Drine“. Uz taktove pjesme „Sprem'te se, sprem'te četnici“.
Pa, dok su se naši dečki borili s krunicom oko vrata, a uz poklič „Za dom spremni“ ginuli, dotle su njihove četničke horde i kokarde, razarale, silovale, klale, rušile i palile‒ pjevajući: “Slobodane, šalji nam salate, biće mesa klaćemo Hrvate!“.
Ali, eto, kako neki kažu, zabranit će nam i biti spremni, i spremno braniti svoj Dom. Zabranit će nam, kako neki kažu, i povijesni najdomoljubniji i najmiroljubljiviji poklič „Za Dom spremni“, pozdrav oko kojega se pletu i ispredaju priče, laži i mitovi.
A sve s ciljem diskreditiranja Hrvata, Hrvatske i hrvatske borbe za slobodu, za neovisnost i za državnu cjelovitost. Pa, tako, neki pojedinci ističu da je riječ o ustaškom, a ne starohrvatskom pozdravu. Stoga, dragi moji Hrvati i Hrvatice (naravno i svi oni ostali), potrudite se malo! Trebate samo potražiti, pretražiti i pročitati sve dostupne podatke pa onda slobodno, glasno i jasno reći i odrezati svima: Pozdrav “Za dom” je starohrvatski pozdrav u različitim inačicama i u različito vrijeme, a pojavljuje se u zapisima još od 1684. godine.
Tako ćete doskočiti svim raznoraznim objedama. A dokazi o svemu tome, mogu se pronaći pretraživanjem na Web stranicama Nacionalne i sveučilišne knjižnice.
• Pavao Ritter Vitezović, Odiljenje sigetsko, 1684. – „Za dom i za Boga“
• Bosiljak, 1868. – „Veselo moramo hrliti na bojište za dom, … treba da smo spremni, žrtvovati sve“
• Ivan Zajc, Nikola Šubić Zrinski, 1876. – „za dom, u boj“
• Neven, 1885., pjesma „Bratu“ – „za dom za rod, dok nam srce bije“
• Iskra, 1894., pjesma „U smrt Zvonimira Turka“ – „Doklen za dom tvoja duša u angjelskom koru moli“
• Virovitičan, 3.7.1921., tekst o dječjoj priredbi – „za rod i DOM SPREMNI život dati“
• Sveta Cecilija, 1927. – „Pjesmom za dom“
• Hrvatsko jedinstvo, 1939. – „Uz naš pozdrav: ZA DOM!“
Zar još itko ima, nakon ovoga, o tome sada dvojbe?
Zar ima još netko tko doista vjeruje da nije riječ o jednoj od mnogobrojnih inačica starohrvatskog pozdrava?
I konačno, zar ima još netko tko se usudi zabraniti nam taj naš poklič koji niti je ustaški, niti je fašistički, niti proziva na mržnju, klanje i ubijanje. Naš je poziv samo:“U boj, u boj za narod svoj!“
Za razliku od barbarske agresorke horde koja je ulazeći u Vukovar pjevala: „Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate!“
Istina je, njima smeta taj poklič, još iz vremena Domovinskog rata, kada se pozdrav “Za dom spremni” javlja kao domoljubni pozdrav u borbi za demokratsku i slobodnu Hrvatsku, a protiv crvenog i četničkog fašizma.
„Pozdravu 'Za dom spremni' branitelji u Domovinskom ratu daju i vraćaju stari izvorni domoljubni sadržaj i zato je najveći zločin taj pozdrav iz Domovinskog rata, izjednačavati s ustaškim. Branitelji moraju obraniti istinu o Domovinskom ratu, ne smiju šutjeti i mirno gledati kako se na stotine načina sotoniziraju hrvatski bojovnici i hrvatski heroji, kako se krivotvorinama i lažima Domovinski rat, koji je jedini temelj moderne demokratske države Hrvatske, nastoji diskreditirati i ocrniti kako bi se podmetnula krivotvorina da je ova Hrvatska stvorena na komunističkim antifašizmom 45-te godine.
Zbog svih tih razloga ključna razdjelnica na kojoj će se odlučiti kojim putem će ići Hrvatska upravo će se dogoditi u odnosu prema HOS-ovom grbu onakvim kakav je on povijesno nastao. Svako naknadno mijenjanje povijesne istine, zabrana grba, kriminaliziranje pozdrava „Za dom spremni“, u sadržaju kakav je bio u Domovinskom ratu, značio bi kapitulaciju, jer ako bi prihvatili laž da je pozdrav „Za dom spremni“ na HOS-ovom grbu ustaški, fašistički i nacistički, onda bi prihvatili i Memorandum 1, Memorandum 2 i Memorandum 3 velikosrpske politike, prihvatili bi laž da su Srbi žrtva a ne agresori.
… Prihvaćanje lažnih optužbi da je Domovinski rat bio uprljan ustaškim i fašističkim sadržajem, značilo bi kapitulaciju, značilo bi pogrešku koja se više nikada ne bi mogla ispraviti“, prof. dr. sc. Zdravko Tomac.
• I Predsjednik Tuđman je 1. listopada 1991. donio zapovijed (koju je sam i napisao) da postrojbe HOS-a ulaze u sastav zapovjedništava zbornih područja OS RH:
• Znakovlje postrojbi HOS-a službeno je odobrilo Ministarstvo obrane 1994. sukladno odredbama Službovnika OSRH o znakovlju postrojbi OSRH;
• U Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji uvrstio sam pripadnike HOS-a(1996);
• Grb Udruga HOS-a, odobrile su službe Grada Zagreba, i uz privolu tadašnjeg Ministarstva uprave u vrijeme SDP-ove vlade.
… Dakle, „u toj borbi, u Domovinskom ratu protiv srpske, četničke i agresije jugoarmije na Hrvatsku, pozdrav “Za dom spremni” nije bio ni ustaški, ni fašistički, ni nacistički, nego pravi antifašistički. Jer su se hrvatski mladići, hrvatski branitelji borili za demokratsku, slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Zato oni i jesu, bili i ostali, jedini pravi i istinski antifašisti u modernoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj“.
Pa dragi naš Pupi i dragi naši susjedi, otrijeznite se, osvijestite i prizemljite!!! Jer mi, veoma dobro znamo, čiji je Pupovac glasnogovornik. Zato ćemo vam ga vrlo rado proslijediti. Jer, nas nije briga ni što misli Pupovac niti što vi mislite.
Ali, ako mislite kako ćemo se mi odreći naše povijesti, naše tradicije i naše vjere, ako se nadate da ćemo nasjesti na vaše laži, objede i navodne „dobrosusjedske odnose“, onda se grdno varate.
Jer, Hrvat je oduvijek bio i bit će spreman i za svoj dom i za svoju Domovinu:
„Hajd' u boj, u boj!
Za dom, za dom, sad u boj!
Ma paklena mnoš,
Hajd' u boj!
Nas mal, al' hrabar je broj!
Tko, tko će ga strt?
Smrt vragu, smrt!
Za dom, u boj, za dom u boj!
Za domovinu mrijeti kolika slast!
Prot dušmaninu! Mora on mora past!“
(iz opere „Nikola Šubić Zrinski“)
Čak i na dalekom istoku odjekuje „U boj, u boj…“, već više od stotinu godina. Opera je svoje poklonike stekla diljem svijeta, a posebice u Japanu, gdje je 26. veljače 2006. godine pjesmu U boj, u boj u dvorani Kokugion u Tokiju, pod ravnanjem maestra Katsukija Kozaija, izveo japanski muški zbor od 1000 članova.
… I danas je rado izvode mnogi pjevački klubovi u ovoj dalekoistočnoj zemlji u kojoj opera i glazbena kultura imaju posebno mjesto i značenje u javnom životu“.
A vama smeta! Pa neka vam smeta. Smetat će vam zauvijek!!! Hrvati ne zaboravljaju. Tisuće i tisuće naših sinova, palo je i bilo spremno umrijeti za ovaj naš Dom, s pokličem „za dom, spremni“ na usnama,
Zato, i ja danas palim svijeću, za naš Dom ‒ za naš Hrvatski Dom, za sve naše pale, za ubijene, zaklane, izmasakrirane, za sve naše nepronađene, za sve one žive bačene u jame, za sve one nevine… ubijene na našim stoljetnim križnim putovima.
PALIM SVIJEĆU
„Palim danas crvenu, bijelu i
plavu svijeću.
Za duše umrlih; da nam otpustiš
duge naše
kako i mi otpuštamo dužnicima
našim.
Pa neka vam je pokoj, braćo,
rasutih kostiju.
I neka je lako duši Matinoj,
pokošenu ni za što.
Bratu njegovu Iliji neka je lako.
Susjedu njihovu Andriji,
pokošenu ni za što.
Mir duši Lukinoj,
jedincu Anđinu, nestalom.
Ivanu, Tadiji, Stjepanu, Mladenu, nestalim.
A i koscima njihovim neka bude lako.
Mir kostima raspalim u zemlji
hrvatskoj, njemačkoj, ruskoj…
Lako im bilo more Jadransko.
Laki oceani.
Da nam otpustiš duge naše
kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
Palim svijeću“,
Ivan Tolj.
Vera Primorac
