Ćirilica: 'Pružiš li dušmaninu mali prst zgrabit će ti cijelu ruku'!
- Detalji
- Kategorija: Damir Kalafatić
- Objavljeno: Srijeda, 23 Listopad 2013 09:13
Ivi Josipoviću, koji se u Beogradu sastao s predstavnicima izbjeglih i 'raseljenih' Srba iz Hrvatske, izaslanstvo tih udruga predalo je čak 14 zahtjeva kojima se traže 'pravična i trajna rješenja' za sve Srbe koji su osmišljenom 'traktorijadom' pobjegli iz Hrvatske.
Mnogi od njih se ni danas ne usuđuju doći na svoja 'vekovna ognjišta' jer su kroz pet godina okupacije s oružjem u ruci terorizirali svoje 'dobre komšije', etnički očistili skoro trećinu hrvatske zemlje, popalili ili popljačkali sve što im je pod ruku došlo…i to uz svesrdnu pomoć veliko-srpske, takozvane JNA!
Dakako, u duhu opće euforije kod hrvatske političke 'elite' glede poštivanja manjinskih prava, ovaj Memorandum s neobično drskim zahtjevima napisan je ćirilicom; sprdačina na koju naš pokisli, bljedunjavi predsjednik ni trepnuo nije.
Vjerovali ili ne, u tom dokumentu traži se i novčana naknada za izostanak sudjelovanja u procesu privatizacije odnosno pretvorbe.
Dakle, tijekom DR-a pobunjeni 'prečanski' Srbi hrvatske su gradove doslovno pretvarali u prah i pepeo a danas od zbunjenog Josipovića traže i nagradu za to što su učinili; drugim riječima traže 'naknadu za svoj minuli rad'.
Da se ne zaboravi:
Godine 1991., prelijepa kamena crkva Sv. Mihovila na brijegu iznad hrvatskog sela Kijeva srušena je treći put u dvadesetom stoljeću.
Martićevi četnici-hrvatski 'komšije' su je u nekoliko navrata minirali da bi je onda do temelja srušili a selo Kijevo doslovno sravnili sa zemljom; da, da, bilo je to hrvatsko Kijevo a ne srbijansko Kraljevo!
Crkvu su najprije raketirali zrakoplovi i helikopteri tzv. JNA, uz asistenciju tenkova pod zapovjedništvom ratnog zločinca Ratka Mladića a kasnije su ostaci-ruševine minirani čak tri puta, sve dok nije srušena do temelja.
Ostali su samo goli stupovi kao simbol neviđene mržnje prema hrvatskim svetinjama; jeli to ta srpska pravda?
A na sastanku u Beogradu ni govora o katarzi, kajanju ili oprostu, osjetiše 'raseljeni' Srbi mekani trbuh i savitljivu kičmu našeg poglavara pa mu podvališe Memorandum sa zahtjevima za 'pravično i trajno rješenje srpskog pitanja' i to na ćirilici, 'muke mu ježeve'!
A tako bi bilo lijepo ćuti da se predsjednik Udruge Miodrag Linta obratio Josipoviću riječima kninskog zubara Milana Babića:
„…..Ja se nadam da svojim kajanjem mogu bar malo olakšati patnju onima koji su patili. Molio sam Boga da mi pomogne da se pokajem i zahvaljujem Bogu na šansi koju mi je pružio da izrazim svoje kajanje. Molim moju braću Hrvate da oproste svojoj braći Srbima. Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti gdje će dobro, saosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kome sam i sam učestvovao“
( Pritvoreni svjedok Milan Babić koji je izgovorio ove riječi pronađen je mrtav u svojoj ćeliji u pritvorskoj jedinici UN-a u Scheveningenu u nedjelju 5. ožujka 2006.g).
A što se ćirilice tiče, evo jednog lucidnog pisma koje sam dobio od mog prijatelja i velikog hrvatskog domoljuba iz Bosne Srebrne, franjevca fra Martina Planinića:
„Ipak, ne smijemo, nakon ovoga, predstaviti sebe kao svece kojima se nema što prigovoriti, jer: Perditio tua ex te, Israel! Propast tvoja od tebe, Izraele, što bi značilo, prevedeno Hrvatima: Propast tvoja od tebe, hrvatski narode.
Ovo što nam se danas zbiva, ne samo da nije bez naše krivnje nego je s našom i debelom i dubokom krivicom.
1. Za vrijeme SR Hrvatske govorilo se hrvatski. Službeni jezik bio je hrvatski.
2. Nitko nije bio protiv ćirilice, a pisalo se latinicom. Imena mjesta te prometni znaci i dodatni tekst ispod njih bio je na latinici.
3. Tako je bilo i u SR BiH. Ali, i u jednoj i u drugoj Republici, bila su na željezničkim postajama imena mjesta na oba pisma.
4. Sigurno i neoborivo: na vozilima je bila registracijska pločica na latinici, a u JNA bilo je samo jedno jedino slovo, napisano latinicom, na registracijskim pločicama. Ali, ni jedno ćirilično. Može netko, u šali, zajedničke znakove za ista slova proglasiti ćiriličnim. Pa neka mu bude. Znam se i ja našaliti na taj račun. Kada je dolazio vlak u OTOK, netko je upitao željezničara:
'Zašto piše dvaput OTOK?' 'Ćirilicom i latinicom', odgovori željezničar. 'Koje vam je latinica, a koje ćirilica'? – dodade putnik. 'Nitko nas do sada nije to upitao', odgovori željezničar.
5. Banjaluka, s relativnom srpskom većinom, upotrebljavala je latinicu(i danas se novine tiskaju na latinici, nap. a.). Ćirilica se učila usputno.
Budući da sam bio u Beogradu i u drugim mjestima na putu Srbijom, nisam vidio ništa napisano i ćirilicom. Natpisi mjesta i prometnih znakova pisani su latinicom.
Zato tvrdim bez uzmaka: nisu Srbi tražili ćirilicu.
Ona im je nuđena i, čak, ponuđena, kako bi, bar nakratko, nestalo pozornosti na Perkoviću.
Nudili su je i UNPROF-orci na svojim rukavima. I, tako su nam predstavili Srbe kao ravnopravnije ljude, isti oni čiji su se očevi i djedovi borili protiv nacizma što je uzdizao nordijsku rasu nad druge ljude. Istina neopoziva.
Za sva zla što nam se događaju krivi smo mi!
Pred zrcalo stanimo i iskreno priznajmo:
1. Dokinuta je proslava '27. Jula' za vrijeme Tuđmanova predsjednikovanja.
2. Nisu Srbi tražili, moramo priznati, da se vrati taj praznik.
3. To su učinila naša izvještajna glasila bez razlike, objavljujući da taj nadnevak treba vratiti, jer su 'ustaše' svojim zločinima potaknuli Srbe na ustanak.
4. Dok je Rim vijećao, Sagunt je pao, a naš je Sagunt pao, iako naš Rim nije vijećao. Nitko se ne usprotivi tome, unatoč činjenici da su toga dana poubijani hrvatski civili, više kao katolici negoli kao hrvatski građani. Jer, vraćajući se s hodočašća svetoj Ani, poklani su kao janjci za ražanj.
Šutjeli su i Hrvati kao Hrvati i katolici vjernici, da ih ne bi netko proglasio ustašama. Za ovakvu kukavnu šutnju ne nalazim ni rodoljubnoga, ni vjerničkoga razloga.
5. I, kada znamo, da su 'lakome oči pri pogači', ozbiljno pitam: tko ne bi ponuđeno prihvatio?
Nitko!
Ni mi!
Ali, s razlikom – Srbima nuđeno i Srbi prihvatili.
Ne samo proslavu već i rehabilitaciju četništva.
Ne gledajući dalje od nosa, vlada je ovu proslavu prihvatila, i pomalo se od nje udaljavala, ali ne potpuno.
I, zato, u skladu s poslovicom: 'Pustiš li pijevca na prag, skočit će na gredu', pa su i Srbi, što im u ovim okolnostima ne zamjeram, počeli tražiti i ono, što nije bilo u praksi od 1945. do danas. Jer, počeli su tražiti odavno zaboravljene ćirilične natpise. Na srpskom jeziku, gdje bi sve to moralo biti, i latinicom i na hrvatskom jeziku, ako nam je ostalo barem H od negdašnje hrvatske države, koja postade i, na žalost ostade DNM, Država Nacionalnih Manjina.
Ovo je u Vukovaru posljedica našega kukavičluka, od nas neodvojiva, poput kornjačina oklopa.
Trebalo se sjetiti latinske poslovice: Principiis obsta, sero medicina paratur!
Na početku se odupri, kasno je tražiti lijekove.
Kakvi će lijekovi pomoći nama, koji smo kukavički šutjeli tako da se nismo ni pasivno oprli? Postavljeno pitanje očekuje i odgovor i lijek. Kakav odgovor?
Kakav lijek, kada je uvijek vrijedila, pa i danas, poslovica:
'Teško loncu mrs iz sela čekajući'!“
(Ovo fraMartinovo pismo otposlano je i na adrese premijera i predsjednika RH; nije isporučeno zbog 'štrajka' email-poštara!)
A koliko je naša politička 'elita' sluganska i gmizava svjedoči i to da se 'okupatora' i 'četnika' libimo nazvati agresorom a direktnu ratnu štetu od 35,1 milijardi eura(bez šteta na infrastrukturi) Josipović se ne usuđuje niti navesti iako je i sam aktivno sudjelovao u pisanju tužbe, davne 1999.g.!
I za kraj:
Na kraju filma 'Hrvatska i Židovi' premijerno prikazanog u Požegi, 28. studenog 2011.g., Jakov Sedlar je istakao dvije izjave, bivšeg premijera Ariela Sharona i predsjednika Izraela Shimona Peresa.
Govorili su o odnosima Izraela i Hrvatske, važnosti njihova daljnjeg jačanja i smanjivanju predrasuda, a zanimljiva je jedna rečenica Shimona Peresa u kojoj govori o svjetlom putu Hrvatske u Europskoj uniji kada se riješimo balkanizma. Svakako, pojam rješenja 'balkanizma' odnosi se na lustraciju tj. reciklažu udbaško-komunističkog otpada!
Priredio:
damir kalafatić
