Nacionalne manjine u RH ne bi smjele imati pravo na nadpravo!
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Utorak, 20 Siječanj 2015 17:05
Država Hrvatska ima, bez dvojbe najbolji odnos prema nacionalnim manjinama, u usporedbi sa svima drugima državama Europe. Unatoč tomu, Hrvatska dobiva još uvijek „packe“ od birokracije Europske Unije radi nedovoljno datih prava (čitaj nadprava!), privilegija i novčane pomoći nacionalnim manjinama.
Članak iz 2008. ali ga aktualiziraju za objavu srpska i talijanska nacionalna manjina!
Osobno sam potomak švicarske nacionalne manjine u Hrvatskoj pa mi taj status daje pravo samokritike i kritike nacionalnih manjina u Hrvatskoj bez straha od „pacaka“ iz birokratskih kabineta Europske Unije, kojih se inače jako boje hrvatski politički birokrati.
Iz prvog gramatičkog lica svoga nacionalno-manjinskog korpusa prosvjedujem puninom svoga samo jednoga ljudskog i građanskog biračkog glasa protiv svih nadprava za nacionalne manjine i napose protiv dvostrukog prava glasa i protiv financiranja nacionalnih manjina od osiromašene Hrvatske, odnosno od hrvatskih platiša poreza.
Ako Ustav Republike Hrvatske jamči ravnopravnost svima svojim građanima, po kakovom se to NAD-USTAVNOM kriteriju traže i dobivaju razna nadprava, što znači da Ustav krše nacionalne manjine, koje traže i dobivaju razna nadprava, a još više krše Ustav birokratski vlastodržci, koji odobravaju i daju nacionalnim manjinama razna nadprava na teret matičnog naroda - Hrvata
Prema podatcima iz "Prizme" za 2007.
Hrvatska je samo u jednom obliku plaćanja nacionalnih manjina u 2007. utrošila 131 milijun kuna i to - jednima za njihov nacionalni folklor iz zabave, drugima za njegovanje njihovih neradnih navika, trećima za jačanje naboja velikosrbskih želja kroz dvostruko pravo glasa, četvrtima za talijanizaciju Istre... Iz HTV-1 „Prizme“ doznaje se, da će to darivanje novca nacionalnim manjinama u 2008. biti znatno veće.
Tako nešto nema nigdje u normalnome svietu, da jedna država plaća useljenim građanima za nerad, za folklorističke zabave... unešeni strani nacionalizam i politiku svoje iskonske države u useljenu državu, u ovom slučaju u Hrvatsku. To je s onu stranu zdrave ljudske pameti.
Naime, ponašanje useljenih građana u Hrvatsku i njima prilagođene hrvatske birokratske politike je protueuropsko, protukulturno i protucivilizacijsko jer takvi građani ne priznaju međunarodne pravne, kulturne i civilizacijske tekovine integracije i asimilacije, nego se čak nameću matičnom narodu dvostrukim pravom glasa i svima nedopuštenim načinima, uključujući genocidni i vandalistički rat protiv matičnog naroda.
Ova ista kritika vriedi i za hrvatsku političku birokraciju, koja novcem osiromašenih hrvatskih poreznika kupuje glasove nacionalnih manjina, kojima je bolje tako - obstati kao nacionalna manjina jer ih se plaća, da ne postanu integrirani i asimilirani u Hrvate.
Evo još jedne moje nacionalno-manjinske samokritike i kritike upućene svima onima u Hrvatskoj, koji kultom nacionalnih manjina i plaćenjem nacionalnih manjina dezintegriraju i osiromašuju Hrvatsku. Naime, hrvatski politički birokrati se hvale, da u Hrvatskoj žive 22 nacionalne manjine, unešene u Ustav, a što je s onim nacionalnim manjinama, koje nisu obuhvaćene Ustavnim „zagrljajem“?!. Isto tako, hrvatska politička birokracija se hvali investicijom u nacionalne manjine iznosom od 131 milijun kuna u 2007. godini, a zašto taj novac nije podijeljen (na primjer): siromašnim umirovljenicima, djeci bez roditelja, za sprečavanje i liječenje kancerogenih bolesti ili za granju dječjih vrtića, škola i za brojne potrebne projekte, a ne za ploaćanje nacionalnih manjina.
Nije li razboritije, normalnije i humanitarnije, da se navedeni milijuni kuna daju za pomoć nezbrinutoj djeci, samohranim majkama, invalidima svih oblika (na pr. sliepcima), umirovljenicima, itd. a ne nacionalnim manjinama. Uostalom u Ustavu Republike Hrvatske stoji da su svi građani u Hrvatskoj ravnopravni. Kako onda mogu biti nacionalne manjine nadravnopravne i biti novčano nagrađivane jer su nacionalne manjine.
Zašto se, primjerice Amerika, Kanada, Australija, Francuzka, Njemačka, Nizozemska... i moja iskonica Švicarska ne hvale, koliko imaju nacionalnih manjina i s koliko novaca ih plaćaju, da bi trajno njegovali svoju tuđinsku pripadnost u državi, koju oni priznaju svojom samo u onim segmentima, koji im odgovaraju.
Ne! Nema nacionalnih manjina u naprednim državama svieta jer primjenjuju prirodno, državotvorno, ustavnopravno, interesno-nacionalno... međunarodno prihvaćeno i priznato načelo integracije i asimilacije.
Hrvatska čezne ući u zajednicu država Europske Unije, a nosi sa sobom kao „miraz“ nacionalne manjine. Prepuštam, pametnijima i stručnijima od sebe, da dadu svoj sud o nadpravima i novčanom pomaganju nacionalnih manjina u Hrvatskoj, što ne postoji u Ustavu Republike Hrvatske.
Ponavljam, da je prošle (2007. godine) osiromašena Hrvatska, koju je jedna od nacionalnih manjina (Zna se, koja je to nacionalna manjina!) gurnula prema prosjačkome štapu dala samo u gotovinskome novcu 131 milijun kuna za nacionalne manjine. To nije niti stotinka od svote, koju daje Hrvatska za saniranje ratnih šteta, koje je počinila jedna nacionalna manjina (Zna se, koja je to nacionalna manjina!) diljem Liepe naše.
Naime, moja iskonska domovina Švicarska i najnaprednije države Europske Unije ka kojoj Hrvatska malne zaljubljenički žuri uopće nemaju kategoriju nacionalnih manjina, nego je svaki došljak bio on poželjni djelatnik, emigrant ili avanturist tretiran kao stranac i kao takav se trudi da integracijom i asimilacijom stekne pravo građanstva i nacionalnosti dotične države.
U Hrvatskoj se može govoriti o nacionalnim manjinama samo „niz dlaku“ popraćeno pohvalama, poželjnostima, unaprjeđivanjema, novčanim podporama socijalne naravi i za njegu folklora, ozakonjenim nadpravima (primjerice dvostruko pravo glasa, škole na njihovom jeziku, što znači da ih Hrvatska ne školuje ljude za sebe, nego za njihovu iskonsku državu), dodjelama abolicije i amnestije za pobunjenike, čak i za zločince iz redova Srbske nacionalne manjine, itd...usw...etc.
Izreče li neki Hrvat, makar i najdobronamjerniju kritiku usmjerenu na bilo što vezano uz nacionalne manjine, napose na najprivilegiraniju srbsku nacionalnu manjinu, dobiva za to prilično teške obtužbe pa nerietko čak vrieđajuće oznake kao na primjer: šovinist, nacionalist... pa i fašist.
Bogu hvala, osobno sam pripadnik nacionalne manjine u Hrvatskoj pa si mogu priuštiti dobronamjernu kritiku - kritike na preveliku (rekao bih) uzajamnu raskalašenost prava za nacionalne manjine u Hrvatskoj, a da mi nitko ne može pripisati nijedan negativni naziv ili atribut.
Odmah ću dodati, da niti sve nacionalne manjine u Hrvatskoj nisu ravnopravne. Najravnopravnija je Srbska nacionalna manjina jer je najbrojnija i zadržala je brojne segmente iz zločinačkog rata, kojeg je vodila protiv Hrvata i svih nesrba. Tek primjerice, od srbskih mina pogibaju još i danas i još će dugo pogibati Hrvati. Oni ne vade te svoje mine jer su ih namienili protiv Hrvata, što znači da još uvijek ratuju protiv Hrvatske. Vade ih Hrvati uz silne troškove i pritom stradavaju. U Donjem Lapcu su skinuli sve hrvatske nazive ulica i stavili imena Srba, među kojima ima zločinaca prema Hrvatima; u Vukovaru i drugdje po pretežno srbskim naseljima postoje spomenici četnicima; u miešanim školama zlostavlja se hrvatsku djecu; u Vukovaru i drugdje crtaju srbske četničke grbove i fizički zlostavljaju ljude na njihovom radnome mjestu...
Sve druge nacionalne manjine (22 u Hrvatskoj) su manje ravnopravne od Srba. Dovoljno je pogledati HTV-emisiju „Prizma“ i po trajanju za pojedine nacionalne manjine se u to uvjeriti.
Prije nego nastavim moram se barem temeljno predstaviti. Potomak sam jedne stare švicarske loze Hasler, od koje je moj šukundjed Nikolaus Hasler po Napoleonovoj liniji došao u Slunj i njegovi potomci, među kojima sam i ja Karlo Hasler (fonetiziran u Jugoslaviji) u Dragan Hazler postao - postali smo svi Hrvati sa zadržanim sjećanjima i nekim svojstvenostima svoga švicarskog podrietla. Kao takav (nastavljam samo o sebi) osjećam se jednako ponosan na svoje švicarsko podrietlo i na svoju hrvatsku opredjeljenost ili osjećam se jednako ponosan na svoju pripadnost švicarskoj nacionalnoj manjini i dragovoljnu integraciju - asimilaciju u hrvatsku naciju. Najkraće: Ja sam Hrvatski Švicarac i Švicarski Hrvat, iz čega proizlazi da sam Hrvat, utoliko više jer se ne želim svrstavati u skupinu, gdje je nacionalna manjina, koja je već nekoliko puta u povijesti, a napose u zadnjem Srbsko-agresivnom ratu na Hrvatsku uništavala i pljačkala sva hrvatska dobra te proganjala, svestrano zlostavljala i ubijala matični narod Hrvate.
Ovime nisam „odkrio toplu vodu“ niti rekao nešto novo, nego skrećem pozornost svima nacionalnim manjinama u Hrvatskoj, da bi se trebale ovako europski ponašati. Naime ovakovom integracijom i asimilacijom su nastale brojne (možda i sve?!) europske nacije. Kao prvi uzorni primjer navodim Švicarsku. Švicarska nacija se sastoji od 4 temeljne etničke skupine - Germano-alemanske, Franko-romanske, Italo-Romanske i Retto-romanske. One su temeljnica Švicarske nacije, u koju su integracijom i asimilacijom uključeni pripadnici svih ili skoro svih naroda svijeta, koji iz raznih razloga i motiva dolaze u Švicarsku i u njoj ostaju. Naime, u Švicarskoj nema nacionalnih manjina, nego je svaki žitelj u njoj Švicarac ili stranac. Stranci su u nekim pitanjima, rekao bih „pozitivno“ uskraćeni: nemaju pravo glasovanja, ne mogu služiti vojsku i ne mogu biti nastavnici u školama iz uže nacionalnih premeta. Ima još par neznatnih uskraćenosti strancima, koji nisu vriedni spomena. Takav odnos Švicarske prema strancima je dovljan kao stimulacija strancima da nakon integracije i asimilacije dragovoljno kupuju švicarsko državljanstvo i time službeno postaju Švicarci. U svome osobnom osjećaju, u obitelji, u vjeri... mogu oni i nadalje biti ono što su bili, ali od dana (kupovinom) dobivanja švicarskog državljanstva oni su samo državno i politički Švicarci.
Slično je u svima zapadnoeuropskim državama. Primjerice, u Nizozemskoj je jedva jedna trećina današnjih Nizozemaca nizozemskog (flamanskog) podrietla, a dobre dvije trećine su integracijom i asimilacijom svih pridošlih nacija, rasa, vjera i svjetonazora nastali Nizozemci.
U srednjoeuropskim državama, primjerice Italiji i u Austriji su formalno dozvoljene nacionalne manjine, ali tendencija dragovoljne integracije i asimilacije je neuporedivo jača i dominantnija od zadržavanja statusa nacionalnih manjina. Neke nacionalne manjine u Austriji, primjerice Hrvati i Slovenci su zadržali kult prema svome podrijetlu, ali su i oni, po brojnim unutarnjim pitanjima i po svome vanjskome predstavljanju samo Austrijanci.
Naime, nijedna zapadna zemlja ne zabranjuje svojim građanima stranog podrijetla njegovanje svoje tradicije bilo u obitelji ili u javnosti, ali za razliku od Hrvatske ne dobivaju folklorne družine stranaca novčanu podporu zato, što se znoje u svojim tradicionalnim igrama kao što je to u Hrvatskoj.
A sada evo dodatnog osvrta na nacionalne manjine u Hrvatskoj. Država Hrvatska ima, bez dvojbe najbolji odnos prema nacionalnim manjinama, u usporedbi sa svima drugima državama Europe. Unatoč tomu, Hrvatska dobiva još uvijek „packe“ od birokracije Europske Unije radi nedovoljno datih prava (čitaj nadprava!), privilegija i novčane pomoći nacionalnim manjinama. Europska Unija to radi svjestno i namjerno, ali po svemu sedeći Hrvatska je politički nezrela, da shvati tu stratežku perfidiju birokratskih nadgospodara u Europskoj Uniji.
Uzmimo slučaj Roma i njihove, vjerojatno genetske braće Srba u Hrvatskoj, iako Romi ne priznaju da potječu od Srba, nego iz Srbije. No, pustimo po strani podrietlo i genetsko srodstvo Roma i Srba i ostanimo samo kod pitanja, zašto Hrvatska dobiva od EU-birokracije najviše ukora upravo radi Roma i Srba. Odgovor je kratak i jasan, samo hrvatska politika, nema senzore, da odkrije perfidiju u toj strategiji EU-birokracije, a ona znači: Hrvatska treba dati Romima i Srbima sva nadprava, sve pomoći u socijali i gospodarstvenim oblicima..., samo da se ovi zadrže u Hrvatkoj i da ne dolaze obterećivati, da ne kažem i kriminalizirati Europsku Uniju.
Naime, je li tko još vidio da Romi u Hrvatskoj imaju uređene kuće i okućnice, pijeskom nasipane (ako ne sfaltirane) pristupne puteve i je li tko još vidio perad (barem kokoši) i poneku ovcu ili kozu oko romskih kuća?! Ne, toga nema. Romi dolaze u velikome broju, uglavnom iz Srbije u Hrvatsku, njih 22 tisuće (podatak od njihovog saborskog zastupnika), dobivaju od Hrvatske socijalnu pomoć i pritom glume da nemaju posla, a ne trude se niti urediti svoju okućnicu i jedini posao im je vrhunski demografski zanat. Djecu, uglavnom ne daju u školu, nego ih „kućno školuju“ za romski tradicijski način života.
Srbija ne daje svome iskonskome romskom stanovništvu niti nadprava ni socijalnu pomoć pa nije čudo, da Romi napuštaju maticu zemlju Srbiju i dolaze na socijalu u Hrvatsku, na račun hrvatskih poreznih obveznika.
Hrvatska treba donijeti Romski zakon, prema kojemu svaki Rom mora živjeti od svoga rada i obvezno mora slati djecu u školu.
Naime, svi mi, narodi Europe smo bili u davnini nomadi ili polunomadi, ali su nas vrijeme i nadolazeće okolnosti prisilile na civilizacijski i kulturni razvoj. Ako Romi nisu kroz cielu poviest prihvatili civilizacijske i kulturne procese, onda ih na to treba danas prisiliti.
Napried spomenuti Romski zakon o radu i učenju bi trebala donieti Europska Unije i sve europske države ga razraditi i primjenjivati. Nijedan narod niti nacionalna manjina, uključujući i Rome ne može zlorabiti nikakvo pravo, da živi na račun drugog - drugih naroda.
Molim, kao potomak nacionalne manjine u Hrvatskoj, kako sam se namjerno gore predstavio tvrdim da ovo nije s moje strane mržnja prema Romima i još manje rasna diskriminacija, nego je upravo suprotno: Putokaz, upute i prometni znakovi Romima na putu u civilizaciju, kulturu, rad, stvaralaštvo i sva druga, ljudima dostojna ostvarenja kroz znanje i znanost.
Ukori Hrvatskoj od birokracije Europske Unije radi Srba - Srbske nacionalne manjine u Hrvatskoj imaju isto svoj razlog u perfidnoj strategiji Europske Unije. Naime, Europska Unija kori Hrvatsku radi nedovoljno datih nadprava Srbskoj nacionalnoj manjini, a poznato je da i sama EU svestrano pomaže u svima socijalnim i gospodarskim oblicima Srbe u Hrvatskoj, a ne Hrvate, koji su bili svestrane žtve baš srbskih zločina i sada su još uvijek žrtve kroz srbske nagazne mine posijane po Hrvatskoj.
EU pomaže Srbe u Srbiji, u Bosni i Hercegovini i Srbsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj, samo da oni ostanu, tu gdje jesu i da ih što manje dođe u države Europske Unije. Objašnjenje ovome je dosta zahtjevno pa ga prepuštam svakome na razmišljanje, a ja ću samo podsjetiti da Europa hoće biti mirna, radina, stvaralačka i napredna Europa, a ne Velika Srbija po zakonima sulude velikosrbske nacionalne i vjerske ideologije: „Gde se nalazi najdalji srpski grob dotle je Srbija!“ Europa hoće mir, a „Srbin hoće da ratuje, a ne da radi!“ Srbska narodna poslovica kaže: „Čovek, koji radi, gubi vreme!“ Nije to samo srbska tradicija, nego i suvremenost. Europa pamti ne samo Balkanske ratove i Sarajevski atentat, kojim su Srbi izazvali Prvi i Drugi svjetski rat, nego i Mileševićevu ideologiju: „Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo!“ Europa zanade, da su brojni europski ratovi, bilo turski bili srbski imali svoje ishodište u Srbiji. Europa znade da je srbski patent nabijanje živih ljudi na ražanj i (što je možda najnedužnije?!) prisiljavati katolike na srbsko nacionalističko pravoslavlje. Europa znade, da Srbin na svaku najdobronamjerniju kritiku poteže kamu.
Ovo su samo natuknički spomenuti razlozi, zašto Europska Unija pomaže „Srbe svuda i svagde“, samo da ih što manje dolazi u države Europske Unije. Zato i ne daje Srbima ulaz u države Europske Unije bez vize, koja se također izdaje Srbima „na kapaljku“. No, Srbi kao Srbi, nađu uvijek kanale, kojima dođu u Europske države i tu se ubrzo predstave kao univerzalni kriminalci (droge, ubijstva, krađe, silovanja...). Čast iznimkama jer i među Srbima ima normalnih, radinih i poštenih ljudi. No, ovo je već rubni dio ove rasprave, kojim se ne ću baviti.
Zato se Europa bori sa svim mogućim načinima, ukljućujući nezamislive oblike i podilaženja Srbima, samo da oni ostanu tamo, gdje jesu. Zar se u tako nešto nismo uvjerili ovih dana, kad njemačka kancelarka, Frau Angela Merkel poziva u Berlin „umiljatog“ velikosrbina Borisa Tadića i daje mu na Dan njemačkog jedinstva 3. listopada nagradu „Quadriga“, koja se dodieljuje pojedincima i organizacijama za „vizionarstvo, hrabrost, odgovornost i angažiranje za bolji svijet,“ iako Tadić i njegova Vlada nije izručila obtuženika za najteže ratne zločine, generala Ratka Mladića.
Tek uzput podsjetit ću iako to nije predmet razprave: Zar ovo nije lekcija hrvatskom podilažljivcu Dr. sci. Ivi Sanaderu i bezrazložnom trošitelju hrvatskog novca Stjepanu Mesiću, koje Frau Merkel nije nagradila „Quadrigom“ jer znade, da ih ima i bez nagrade..., a
drug Mesić ionako putuje po azijskim vukojebinama, ne da bi nešto dobro učinio za Hrvatsku, nego da mu „rit vidi sviet“ (recimo ipak: Bogu hvala!), što u tim zemljama nije mogao, u svome stilu naškoditi Hrvatskoj.
Dragan Hazler
