Mile Budak kroz Kresojića soj
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Ponedjeljak, 29 Rujan 2014 15:00
Uz imendan najdomoljubnijeg hrvatskog književnika - žrtve komunističkog terora. Uz imendan Svetog Mihaela i sjećanja na dan nasilne smrti, koju su izvršili komunistički zločinci na velikom hrvatskom književniku Mili Budaku, Sveti Rok 30. kolovoza 1889, Zagreb (Zaprešić?) 07. lipnja 1945.
Uz imendan i tužno sjećanje na dan komunističkog zločina na barda hrvatske književnosti Milu Budaka bit će objavljeno mnogo književničkih, političkih, odvjetničkih i drugih priloga, koji će životopisno rasvijetliti njegovu ljudsku, hrvatsku i stvaralačku ulogu. Radi toga će ovaj osvrt biti posvećen samo jednom dijelu Budakovog stvaralaštva, kojemu je pisac dao naslov Kresojića soj. U tome će se iznijeti pred hrvatsku javnost jednu manje poznatu djelatnost Ogranka Matice hrvatske u Baselu i u Freiburgu, a skromnije će se ulaziti u opće poznate stvaralačke i druge djelatnosti Mile Budaka.
Jedan oblik djelatnosti Hrvata u Baselu i Freiburgu
Među tridesetak djela ili točnije rečeno veledjela iz sačuvavanog stvaralaštva hrvatskih velikana u Zapadnoj Europi, što ih je reprintom objelodanila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u dijaspori zajedno s ograncima Matice hrvatske u Baselu i u Freiburgu, našla su se u izdavačkom planu sva djela Mile Budaka. Taj podhvat je upriličen uz 100-tu obljetnicu rođenja Mile Budaka (1889 – 1999).
Upravo u to vrijeme dolazi do pada zloglasnog komunizma i pojave predzorja slobode za Hrvatski narod u njegovoj domovini – državi Hrvatskoj. Pod tim ozračjem obnovljena je Matica hrvatska u Zagrebu, kojoj je zločinački režim Josipa Broza Tita zabranio djelovanje 1971. nadalje zajedno s brutalnim gušenjem „Hrvatskog proljeća“.
Među brojnim Matičinim ograncima u dijaspori, koji su nastavili djelovati na kulturnom polju i na političkom polju usmjerenom protiv obstanka velikosrbske i komunističke Jugoslavije istakli su se Ogranci Matice Hrvatske OMH u Baselu i u Freiburgu.
Da bi okupio hrvatske intelektualce i znanstvenike Ogranak MH u Baselu osniva Hrvatsku Akademiju Znanosti i Umjetnosti u Dijaspori – HAZUD sa sjedištem u Baselu.
HAZUD i OMH u Baselu u suradnji s OMH u Freiburgu objelodanili su reprintom u tiražu od 200 do 1000 primjeraka oko 40 veledjela iz sačuvane hrvatske knjiške i znanstvene baštine u ovdašnjim arhivima i knjižnicama.
To su primjerice djela Pavla Skalića: Enciklopedija, Miscellanea, Disertacije… od Matije Vlačića Ilirika: Clavis, Pisma i druga djela, od Jurja Dalmatina i Stjepana Konsula: Sveto pismo tiskano glagoljicom i Malahni molitvenik… i važnija djela od Ivana Stojkovića, Andrije Jamometića (Testament i važna arhivska građa), zatim djela od Andrije Dudića, Ignjata Kotoranina i drugih starih Hrvata… K tome valja dodati 15 godišnjaka Scripta Croatica po 100 stranica, povremenik Ars Croatica i godišnjak „Akademija“…
Planirali smo i započeli izdavačkom obnovom svih Budakovih djela
Od planiranog podhvata Hrvata u Baselu i Freiburgu objavljivanja svih djela Mile Budaka u 26 svezaka, Ogranci Matice hrvatske u Baselu i Freiburgu, izdali su samo romane Kresinu, Hajduka i Gospodina Tomu u tiražu po 2.000 primjeraka.
Od nastavka te djelatnosti Ogranci MH u Baselu i Freiburgu su odustali u korist izdavačke djelatnosti, obnovljene Matice hrvatske u Zagrebu.
Umjesto sustavng osvrta o izdavanju svih djela Mile Budaka, evo proširenog uvoda uz spomenuta izdanja Kresine, Hajduka i Gospodina Tome (1989).
SABRANA DJELA MILE BUDAKA
(Uvod iz 1989. dopunjen je pisano kurzivom)
Naslovljena zbirka od 26 knjiga obuhvatit će romane, pripovijetke, novele, satire, pjesme i ostalu književnu publicistiku.
Životopis Mile Budaka uz recenzije njegovih djela te posebni osvrt na njegov politički i odvjetnički rad bit će predstavljeni u zasebnoj knjizi.
Ovaj jedinstveni podhvat objelodanjivanja svih djela Mile Budaka započinje uz 100-tu
obljetnicu piščeva rođenja (Sveti Rok, 30. kolovoza 1889. – Zagreb ili Zaprešić?, 7. lipnja 1945. nasilnom smrću od strane kommunista).
Tu su obuhvaćeni sljedeći romani:
- Kresina,
- Gospodin Tome,
- Hajduk (posljednji Budakov roman, koji uz dva prethodna navedena spada u nedovršeni roman-grozd Kresojića soj).
Ova tri romana objelodanjena su 1989. u tiražu po 2000 primjeraka. Od daljnjeg izdavanja Budakovih djela odustali su tada Ogranci Matice Hrvatske u Baselu i Freiburgu na korist Matice hrvatske u Zagrebu, koja je tijekom 1990. obnovila svoje djelovanje.
Bazalo
Godine 2002. slučajno je, i na opće iznenađenje suočene hrvatske javnosti pronašao župnik Ivan u Gračacu strojopisni otisak Budakovog romana “Bazalo”, koji uz tri spomenute knjige: “Kresinu”, “Gospodina Tomu” i “Hajduka” te uz najavljene romane: “Mala žena” (Kika) i “Mali će u pisare” spada u roman grozd KRESOJIĆA SOJ. Navodno je nađen jedan strojopisni primjerak "Bazala" u Slavoniji i već je objelodanjena knjiga u Zagrebu.
Možda su kojom srećom “Mala žena” i “Mali će u pisare” isto negdje preživjeli uništavanje knjiga i rukopisa Mile Budaka u eri komunističkog divljaštva, što bi bio golemi prilog u riznicu hrvatske književne baštine. Za transkript i daljnju obradu romana Bazalo uz župnika Ivana zaslužni su- abecedno: Ing. Branko Dilberović, kojemu se ovom prilikom izražava toplo Hvala i Mr.ph. Dragan Hazler, pisatelj ovih redaka.
“Bazalo”, koji se upravo predstavlja hrvatskim čitateljima spada u naslovljeni roman grozd iz ličkog seljačkog života.
Prema našem mišljenju BAZALO spada po književnim odlikama i po sadržajnom mozaiku u red vrijednosti OGNJIŠTA, a možda je po nekim izražajima i bolji od OGNJIŠTA jer ima nekoliko vrlo izrazitih filozofskih misli o ulozi, smislu i vrijednosti ljudskog života, poruka, savjeta i zaključaka kao i osmišljenih opredjeljenja daleko istaknutijih, nego u Ognjištima. Iako se ne bi moglo pripisati romanu BAZALO autobiografski karakter Mile Budaka, on ipak po nekim sudbinskim crtama glavnog junaka Ivana daje romanu i to obilježje.
U svakom slučaju roman je na zavidno visokoj moralnoj razini.
" Ivan – glavni lik romana Bazalo – nikad nije bio u opasnosti, da bi mogao pokvariti sreću i blaženstvo, koje mu je Stvoritelj ulio u dušu, odnosno, koje je on svojim životom stekao, dopuštenjem vječne Pravde — Tu prestaje ljudski um i ljudsko umovanje — Sigurno smo na svietu, da postajemo sve bolji i bolji, a koliko je vremena potrebno i koliko uspona treba prevaliti, dok se dođe do duhovne visine, na kojoj je bio Ivan, nije nam dano, da dokučimo — Sveznajući, hvala Ti, što nam ne dade, da znademo prošlost, jer bi nam onda bila pretežka sadašnjost, a dvaput Ti hvala, što nam ne dade, da znademo budućnost, jer onda u sadašnjosti uobće ne bi moglo ni biti. Ne bismo je bili u stanju nositi ni jednog jedinog časa —
Roman Bazalo je realističan u svojem prikazivanju ličkog seljaka, okorjelog graničara, težaka, a po nuždi i hajduka; ima svoju povijesnu podlogu, zemljopisno odredište, vrijeme i događaje vezane uz postojeće loze ličkih Hrvata, napose Vrkljana (Kresojića), Peršića, Japunčića, Smolčića, Tomičića, Krpana, Došena … pa mu to daje dodatnu – dokumentarnu vrijednost.
Ivan je bio sav zanešen osjećajem blizog svršetka, pa je tim pažljivije pratio svećenika, kog je vidio samo u svojim mislima. Sav se je zanio i počeo govoriti kao u bunilu:
- Stvoritelju, Gospode Svemogući, Ti nas čuvaj i brani s tog našeg Velebita, s tog našeg Svetog Brda — Tu si kao najveća crikva i kao najveća kuća našeg naroda, svi Te vide sa svih strana i Ti vidiš nas sve na sve četri strane svita — Blagoslovi nas i čuvaj nas — Daj nam, ako je ikako moguće, da nam se svima otvore oči, pa da vidimo, Gospode Svemogući, da nismo ništa, al da sve nosimo u sebi i o sebi i da sve triba odraditi —
—da postanemo sve bolji i bolji i vaik bolji i da praštamo edni drugim — Svi smo grišni, a teško unom, koji misli, da un nije — Gospode Svemogući slava Ti i vala — što nas puštaš, da iđemo svojim putom i da se patimo i mučimo — Samo u tom je — samo tako moremo postati sve bolji i bolji. Za to smo na svitu —
Kad su na crkvi zazvonila sva tri zvona na Podizanje, Ivan se posve uspravi gornjim dijelom tijela, ruke raširi i digne ih visoko nada se, a oči uperi na vrh Svetog Brda. U istom mu trenu sijevnu sav Velebit u takom sjaju i požaru, da je morao oči zatvoriti, jer nije mogao izdržati tolikog sjaja —
— Gospode Svemogući — šaptale su njegove suhe usne i ukočile se na tim riječima —
Pokopali su u njegovim njedrima i njegov kamen prosenjak —
S v r š e t a k – 28. / 3., 1945.”
Nepuna tri mjeseca iza ovog “Svršetka” svršio je svoj život autor romana BAZALO na vješalima komunističkog bezumlja u Zagrebu ili u Zaprešiću, 7. lipnja 1945. Za grob mu se ne zna, ali je je zacijelo negdje u Zemlji Hrvatskoj, koja mu je podarila mukotrpni, ali časni život, a on Njoj dušu i tijelo.
BAZALO je ne samo izvrsno štivo za čitanje, nego i vjerojatno NAJBOLJE BUDAKOVO DJELO ZA JEDAN FILM ili ZA KAZALIŠNU IZVEDBU pa bi se navedene struke trebale tom namjenom romana pozabaviti.
- Ognjište (smatra ga se najboljim Budakovim i ujedno najboljim hrvatskim romanom uopće, obuhvaća 4 knjige),
- Direktor Križanić (roman iz građanskog života),
- Rascvjetala trešnja (roman u 4 knjige),
- San o sreći (roman u dvije knjige)
- Na vulkanima (roman u dvije knjige),
- Musinka (najizrazitiji Budakov ljubavni roman),
- Na ponorima (djelo koje valja pročitati),
- Raspeće (prvi Budakov roman, Matica hrvatska, Zagreb, 1931.),
Za razliku od naslovima predstavljenih romana, ostala Budakova djela, koja će obuhvatiti 4-5 knjiga spomenut će se ovdje tek primjerice jer ih je nemoguće sve pobrojiti u ovom kratkom osvrtu. To su: Pod gorom (pojavljuje se 1930. u izdanju Matice hrvatske u Zagrebu); Opanci Dida Vidurine i “Suvez”; Na Veliki Petak; Čiji je Velebit?; El’ vira (novela); Jožica Tejaci; Govedovcekoze (satira); Gospodin Mirko; Adamović d.d.; Pravo na život (posebno je zanimljiv motto te pripovijetke: “Kada je Krist umirao na križu, on je umirao i za ona dva razbojnika kraj sebe, i svakako je htio, da to budu posljednju ljudi, koji su osuđeni na smrt.”); Pravi čovjek; U snijegu i ledu; Privora; Zemljice majko i Novela iz Like!
Djela Mile Budaka prevođena su i objavljivana na desetak stranih jezika pa se je nadati da će ovaj izdavački podhvat pobuditi i strance na ponovljena izdanja Budakovih djela uz 100-tu obljetnicu njegova rođenja. Sada je to već 115. obljetnica rođenja i 59. obljetnica smrti. Predviđanja iz 1989. su se barem djelomice obistinila. Matica hrvatska u Zagrebu je objavila reprinte Ognjišta i Musinke… i ovim činom pojavljuje se pred znatiželjnom hrvatskom čitateljskom javnošću neočekivani, nekim slučajem sačuvani Budakov roman BAZALO. Svaka čitateljica i čitatelj će zasigurno posegnuti za tim vrlo zanimljivim Budakovim romanom i naći će u njemu dio svoje sudbine, a možda i čarobni ključić za bravu svoje savjesti, vrlina, nedostatka, čvrstoće, poštenja, osobnih slabosti i sjajnih kreposti.
Basel – Freiburg – Zagreb 2005. uz 60. obljetnicu nasilne smrti. Dragan Hazler
K R E S O J I Ć A S O J
- Budakov zapis -
R o m a n g r o z d i z l i č k o g s e l j a č k o g ž i v o t a
Ovo je niz romana s jednog stabla, pa bismo to mogli, možda najbolje označiti hrvatskim nazivom “roman grozd”.
Peteljka ovog mog grozda je “Kresina”, a jagode, koje iz njeg izlaze, bit će sliedeći romani: “Gospodin Tome”, “Hajduk”, “Mala žena” (Kika), “Bazalo” (Srđen) i “Mali će u pisare”.
Svaki je roman za sebe zaokružena i podpuna cjelina, a opet svi skupa sačinjavaju zajednicu, izvirući jedan iz drugog.
Radnja je u ovim romanima prije radnje u “Ognjištu”, no dostižu se, te će i neke osobe iz “Ognjišta” biti spominjane u ovim romanima. Moram napomenuti radi nekih mojih mladih, vrlo dobronamjernih kritičara, da sam i u mnogim svojim ličkim pripoviestima već što spomenuo, što i obradio neke osobe, s kojima će se sretati i ovdje, pa ukoliko ne bude sve u pojedinostima posve skladno, obećavam, da ću prilikom ponovnog izdanja starijih djela sve dovesti u podpun sklad. Inače – s umjetničkog gledišta to uobće nema nikakove važnosti. Do tih je malih razlika došlo, što su mnoge pripoviesti nastale, kad još nisam ni kanio pisati ovo djelo (pa ni “Ognjište”), te nisam posvećivao pažnje sporednim osobama, koje su mi sad postale važne, kad sam se dao na ovaj posao. Na primjer, u pripoviesti “Pod gorom” Dujmina Veliki i Jadre nemaju sestre, a u “Kresini” sretamo njihove sestre Matiju i Vranjicu. Kad sam pisao “Pod gorom”, znao sam za te obje žene vrlo dobro i obje sam ih osobno poznavao, ali doista nisam znao da su sestre i da su Dujminove sestre. Uostalom, Dujmina i Jadre nisu ni bila rođena braća, nego stričevići, no to ipak ne kanim izpravljati, jer mi nije potrebno.
Ja ne pišem poviest mojih sela i mojih dragih suseljana i rođaka, nego smatram koristnim, a ujedno svojom dužnošću, da iznesem njihov način življenja, mišljenja i umiranja sa svim svietlim i tamnim stranama. Možda će mnogi čitanjem provesti koji ugodan čas, a mnogi bi mogao štošta i naučiti, ako zna čitati. U svakom slučaju: selo je izvor naše snage i ponosa, zalog naše budućnosti i – uza sve svoje težke mane i poroke – najpouzdaniji vodič i učitelj zdravoga ćudoređa (bez licemjernog pretvaranja poganih očiju i izvraćanja blatnih usta!), koje ne pozna sramotnih rieči, jer pozna samo sramotna djela!
Ako mi Svemogući dade zdravlja, a prilike mira, ja ću ovo djelo svršiti, no nije izključeno, da me građa zavede, pa da nastane i još koja jagoda, kao što nije izključeno, da je možda i među mojim već objavljenim djelima koje, koje spada na ovaj grozd!
U meni je već sve podpuno zrelo i gotovo. Treba samo baciti na papir, a to je posao strpljivosti, pažnje i držanja svih konaca u rukama.
Da li će svi naslovi romana glasiti baš ovako, kako navedoh – doista ne jamčim, al’ to nije važno, pa ne bih ni spominjao, da ne mislim i opet na moje male, zlatne prijatelje, koji bi mi mogli poslije predbacivati u svojim školskim zadaćama, da sam ih prevario i da nisam bio dosljedan. Književno je stvaranje jednako svakom drugom stvaranju: čovjek nosi Božjom odredbom, odnosno Božjim dopuštenjem pod srdcem, ali – ni sam ne zna vazda sigurno, što nosi!
Bojim se, da mnogi nisu načistu, što znači rieč “soj”, pa moram i to raztumačiti. To ne znači pleme, to nije ni krvna veza – iako u mom slučaju jest i to – nego znači: kov, vrst, rod po sadržaju, a njemački se to kaže “Menschenschlag”.
Smatrao sam potrebnim, da sve ovo napišem radi boljeg razumievanja.
M I L E B U D A K
BAZALO
1.
- A, eee, braćo moja!
- Odkad je svita i vika, takog čuda nije bilo!
- Na njemu se već iz mali ditinji čorapa vidilo, da nije ka druga dica. Vaik je un bije...
— I, tako!
- E, e! Vaik drugčiji neg sva druga dica!
- E l’ iko, i najstariji , upazije, da j’ još ko ovaki bije?
- I taki na ognjištu vridnog Kresine?!
- E, e: i oće uprav na takom! I nije to za kakvo bilo ognjište.
Govorile su preko reda, otimljući jedna drugoj rieč i najavljujući se tako, da su se glasovi i misli izmiešali i spleli u nerazgovjetno klubko, koje ne bi bio mogao lako razmrsiti i odmotati ni najvještiji poznavaoc boja i prizvuka ljudskih glasova.
Te se je nedjelje i prije i poslije mise pod lipama i jelama oko crkve govorilo više o tom nego o svim drugim događajima, brigama i mukama svetoročke svagdašnjice. I ljudi i žene su se bavili tim događajem i razpravljali svaku sitnicu na najtanje niti i končiće. Svatko je nastojao, da nađe pravi ključ za rješenje te zagonetke i ujedno da pokaže da je on na pravom putu i kako valjano prosuđuje. Samo su se Kresojići sustezali od davanja svoga mišljenja, pa su samo odgovarali na pitanja kojima nikako ne bi mogli izbjeći, dok njegova majka Matija Jocanova baš zbog toga nije danas došla u crkvu. Bojala se je i pogleda, a kamoli ne i pitanja zabrinutih rođakinja, prijateljica i znanica. Zna ona dobro, kako je to, pogledava, pa se podsmjehuje i pita, a sve – ko i bi i ne bi, ko i’ zanima, ne zanima te, al ipak pitaš, da se ne zamjeriš —
Zna to Matija dobro, pa je s tog najradije ostala kod kuće, dok je Jocan bez sustezanja i razmišljanja došao u puk kao da se nije ništa ni dogodilo. On je samo otčuh Ivanov, pa može lakše nositi i lakše odbiti od sebe neumjestna pitanja, nego bi to mogao, tko mu je po krvi bliz. Osim toga je Jocan vazda ozbiljan, mrk i uzpravan kao stoljetni hrast, pa se i ne usudi svatko, da ga izpituje i navlači ko ženu il diete. Došao je k crkvi, kad je plovan već bio kod žrtvenika. Tiho je i oprezno ušao na glavna vrata i stao pod zvonikom. Pomislio je, da tu i ostane, no čim ga opaziše koji su tu već prije bili, razmaknuše se i otvoriše mu put prema klupama na desnoj strani. Sjeo je u trećoj klupi, na svoje uobičajeno mjesto pozdravljajući kimanjem glave one, koji su uperili pogled u njega.
Svi su stariji znali za svakog čovjeka i za svaku ženu, gdje stoji il sjedi za vrieme mise, pa ako slučajno zakasni, mjesto čeka prazno jer ni nema potrebe, da ga tko zapremi, kad svatko ima svoje mjesto. To se ne opaža među onima, koji stoje, al u klupama se na prvi pogled vidi koga nema. Tako je i Jocan odmah opazio, da u prvoj klupi nema dida Perjasa Kresojića, a kad nije u njoj nije ni u crkvi. Sjedio je lajtman Despot, do njega veljbaba Joso iz Klanca, a iza njega – praznina. Jocan je pomislio, da je did Perjas klonuo pod težinom najnovijeg udarca i pao k prikladima, pa se ne može maknuti od ognjišta; nije mogao ni u bunilu doći na pomisao, da bi Perjas izostao, što bi se užimao il i bojao stupiti među narod i svakom pogledati otvoreno u lice i odgovarati mu na svako pitanje, bez ikakova obzira, da li je prijateljski pošteno il zlobno, s podmuklom primisli pokvarene duše, koja uživa u tuđim mukama i neprilikama. Zbog takog se svog mišljenja nije iznenadio, kad je baš za vrieme propoviedi nastalo malo gibanje onih, koji su stajali među klupama, te se otvorio put izpod zvonika do mužkih klupa, a tom pukotinom među ljudskim tjelesima stupao did Perjas. Bio je posve uzpravan, a stupao odmjereno, čvrsto, vojnički, lagano i dostojanstveno. Nitko ne bi mogao poznati po njegovu držanju, da ga tište težke brige i neprilike ciele stare Kresojića zadruge. On je mek i dobar, osjećajan i pristupačan, no sva su ta svojstva uvezana kao čelikom stalnom osebinom njegova soja; kad ne će da pokaže svoga razpoloženja, zna ga mužki prekriti! Najveće bolove prekrije laganim smieškom i najveće veselje osjeni nategnutim tetivama lica i dubokim naborima visokoga čela. Kad treba!
Tako je stupao did Perjas pukotinom ljudskih tjelesa, pod teretom svih Kresojića muka i nesreća, a da nitko ne bi mogao ni slutiti, da ga išto tišti i peče. Posve je nenapadno naklonio glavu na pozdrav prijateljima, koji su se u klupi pomicali, da mu dadu prvo mjesto, jer je taki red: pametan čovjek ne izlazi iz klupe, nego se pomiče tiho i mirno, da što manje smeta.
Sjeo je, prekrstio se i nepomičan pogled prikovao za usne starog plovana, koji je s propovjedaonice tumačio značenje Sudnjeg Dana.
Rieči su mu tekle lako i njihov se zvuk veoma umilno vijao preko bubnjića i s najvećim povjerenjem ovijao sve duše. Kako je plovan dizao il spuštao glas, tako su se dizale i spuštale grudi njegovih odanih župljana, a kad bi zagrmio, oponašajući anđeoske trube, koje će pozvati žive i mrtve na Sud, mnogi bi se u klupi trgao iz sna, široko otvorio oči, bacio pogled najprije na propovjedaonicu, a onda veoma oprezno, oko sebe, da vidi, opaziše li oko njega, da je bio zaspao. Čas poslije toga se opet laganao spuštaju umorne trepavice, zatvaraju oči, a duboko disanje počinje pratiti snažno odpuhivanje, koje se pomalo pretvara i u glasno hrkanje. Plovana ne može smetati ta pojava, jer ne čuje od svog glasa, što se odigrava u puku, a ne smeta ni župljane, koji ne spavaju, nego pozorno slušaju svećenikove rieči ili prate sveti obred na žrtveniku, jer su naučeni na tu pojavu i jer savršeno razumiju, zbog čega se tako lako zaspe, kad čovjek udobno sjedne i otrgne misli od dnevnih briga, a ruke opruži, pa onda podvije pod pazuha il nasloni na koljena il ih oboči na klupu laktovima, a dlanovima podboči glavu. U takom bi položaju umoran graničar zaspao, pa da propovieda sam Sveti naš Rok, na pomoć nam bio! To razumije svako domaće čeljade, pa se ni ne čudi kad opazi koga, kako sladko spava, dok plovan propovieda.
“Svakog trena budimo spremni položiti račun prid licem našeg Gospodina” – rekao je plovan Barac, nastojeći neprikrivenom željom da mu glas bude što jači, što krepči i prodorniji. Međutim, taj je starački glas bio posve razbijen, slomljen, bez boje i jasna zvuka, što Perjas osjeti tolikom sigurnošću i jasnoćom, da je počeo paziti samo na tu stranu svećenikovih riječi. Nije ga zanimao sadržaj nego samo način, snaga i boja govora. Nehotice mu naleti misao:
- Bome, moj plovane, tvoj tren nije daleko — a, sve se bojim, ni moj —
Uz te je misli, i nehotice svratio pozornost na svoje tjelesne mane, slabost i boljetice, prevrćući jednu po jednu i ogledavajući ih letimično, u trku, kako je to moguće samo u mislima. Poslije nekoliko časaka je morao prekinuti te misli, jer ih je plovanovo stanje posve zaokupilo: starca je, naime, svećenika napao težak kašalj, koji ga je savijao i previjao tolikom snagom te se je činilo, da će ga zagušiti.
- Razmeđili smo, moj plovane! – pomisli Perjas, te se posve nehotice osmiehne. – Ja sam još momak prema tebi, a vindar sam, na moj račun koju godinu stariji — Al nisu težke godine. Težka j’ rđa i slaboća, a tog na meni nema —
Pri tim se je mislima malko protegao i uzpravio, te je sjedio kao vojnik, upodpunjujući sliku junačkih staračkih likova lajtmana Marka Despota i veljbabe Jose iz Klanca. Sva tri su bila u seljačkim odielima, sva tri loše obrijana i još lošije počešljana, no neupućen bi stranac svakako zaključivao, gledajući ih pred sobom, da su predstavnici starih kneževskih koljenovića. Uz uzpravni stas, vedro, svietlo čelo i lice, te orlovski pogled, osobito se na njima isticala košulja iz domaćeg platna. Svakom je s košulje sievala najsjajnija svjedodžba ženskim članovima njihovih obitelji. Težko bi bilo reći, da li je ljepše samo platno sobom il bjelina, koja s njega sieva, a od koje se neobično značajno odbija zagasita boja preplanulih lica i prošarica kosa i brkova.
Kad je plovan svršio propovied i lagano silazio s propovjedaonice, Perjas se nagne prema lajtmanu kao da mu želi neštio reći, al ne reče ništa.
- E l` se vratije? – upita Despot, kad je uzalud nekolka hipa čekao, da Perjas upita nešto njega. Govorio je posve tiho.
- Ni glasa ni traga – odgovori Perjas šaptom. – Kun da ga j’ crna zemlja proždrla.
Niemo su se pogledali kao da tim putom dalje izmjenjuju misli, a zatim se razstali i ustavili poglede na plovanu, koji je kod žrtvenika nastavio službu Božju.
Poslije mise su lagano izlazili jedan za drugim, propuštajući mlađe, da idu pred njima, jer se njima vazda žuri, kao što stariji redovno rade brže umom neg nogama.
- I, veliš, nema ga? – šane lajtman nešto glasnije, zastajkujući uz Perjasa. – I ne znaš, kud je otiša?!
- Ne znam – odgovori Perjas posve tiho kao da ne želi, da itko drugi razabere o čemu govori. Kun da ga j’ vitar odnije —
- I nije nikom ništa reka?!
- Nikom ni riči.
Pred crkvom je Despot htio nastaviti izpitivanje, no Perjas je vješto izbjegao, jer nije htio pripoviedati u velikom skupu ljudi.
- Al ja tebi velju, da su luđi od njega, koji divane, da j’ un šenije umom – govorio je lajtman Marko. – Divanije sam ja s njim puno puta i vaik sam se čudije, kako taj momak razgovara s čovjekom —
- I ja tako mislim – potvrdi Perjas, uperivši pogled u veljbabu Josu, koji je mirno slušao taj razgovor. Po izrazu se je očiju vidjelo, da i sam razmišlja o istom pitanju, jer su mu se misli upravo iskrile na zjenicama i uokvirivale ih nekom blagom, ugodnom bojom.
Priključio im se je prvi Jocan Bilić, a za njim cielo kolo rođaka i prijatelja. Svi su se redom rukovali i pitali za zdravlje.
- Kod vas Kresojića vaik ništo, što nije ni kod koga drugog! reče Ican Krpan Perjasu, držeći ga čvrsto za ruku, kao da ga na taj način želi pridržati i prisiliti, da mu nešto odgovori, jer je svakako očekivao, da se Perjas ne će lako razpripoviedati. On ni inače ne baca rieči uzalud u vjetar, a sad je sigurno, da je pogotovo mučaljiv, kad se radi o pitanju, koje još ni sam ne zna pravo raztumačiti.
- A, znaš, brate, kako j’?! – odgovori Perjas krepko:
- Na široka pleća more i Sveto Brdo pasti, pa izdrže!
- Est i tako! – potrvrđuje Krpan, a ostali se smijulje. Još ne znadu, što bi rekli, jer je događaj i nejasan i neobičan. Osim toga – ni s Kresojića se kućom ni s Perjasom ne može nitko poigravati, pa se svaki ominje i oklieva, da reče svoje mišljenje il da postavi pitanje.
Jocan je neko vrieme letio pogledom s jednog lica na drugo kao da se sprema odlučan korak, pa prije zaleta proučava svakog pojedinca, a kad je nastao tajac između pitanja i odgovora, on reče malko povišenim glasom, na kom se je osjećalo, da podrhtava i treperi:
- Ja sam bije puno po svietu i vidije sam dosta i mlađi i stariji ljudi, al ni boljeg ni mudrijeg od našeg Ivana, ja, lje, ne vidi!
- Est uvano tako, kun da čitaš iz Svetog pisma! – reče veljbaba Joso sigurnim, čvrstim glasom. – Ja sam š njim puno divanije, pa sam vidije. Kun da nije od ovog svita —
- Uprav tako!
- A jer se j’ unda ženije, kad nije od ovog svita?! – upita neki iz družtva. Po zvuku se je glasa moglo sigurno zaključivati da je malko i zloban i malko neodlučan u svom prusuđivanju, pa pita da dobije razjašnjenje tog čuda, koje se je odigralo prošle nedjelje. – I ne more se reći, da nije bije ka i svaki momak, kad pristupa k oltaru i kleči pred plovanom kraj svoje cure. I odgovara j’ ka i svaki drugi što odgovara plovanu na njegova pitanja. Reka j’, da je uzimlje i da je ne će ostaviti.
- E, e! – potvrđuje Perjas nevoljko. – A vindar je načinije sve drugačije. Taki je naš Ivan, a Svemogući zna, jer je taki —
Iza Perjasovih se je leđa skupilo desetak Kresojića, a svaki nekako nakostrušen, mrk i zaoštrena pogleda, kao da su spremni na obću tučnjavu i na nemilosrdno obračunavanje sa svakim, tko im reče samo jednu neogodnu il nepriličnu.
- A, vaj, brate, kud je okrenije?!
- Ne znam. Ništa ne znam?! – odgovori Perjas, ogledavajući se u neprilici oko sebe. Osjećao je veliku tjeskobu i nelagodnost zbog tog izpitivanja, no ujedno je posve sviestno znao, da ne može ljudima zamjeriti, što ih je sve zaokupilo samo to jedino pitanje. Da je, slučajno, izbio rat il da se dogodila kakva druga nesreća, onda bi Ivanov postupak posve izbliedio i izgubio najveći dio svoje sadašnje važnosti, no dok nema upravo nikakvog drugog većeg događaja, on je svakako na središtu zanimanja i u obliku pitanja vijori na svakim usnama i na svakom pogledu.
- Da nije pobiga k Nikoli u ajduke? – upita Pajcov Rukavina.
- Šališ se ti, striče Pajo! – dobaci mu Maleta, stric Srđenov. – Vole se nji dva ka rođena braća, al su na dva brda tkani!
- E, da! – potvrđuje neki iz velikog kruga. – Da j’ Ivan rođen za ajdukovanje, ne bi ga bili još iz malena prozvali smrzlom i “Srđenom”. A ne bi mu se, uvano, bilo ni uno na Svetom Brdu ukazalo —
- E, e — A, vaj, braćo, e l’ mu se uprav uno ukazalo il se samo tako pripovida?! – upita Jurlina Smolčić piskutljivim glasom kao da se nečim davi.
- E l’ mu se ukazalo, nije li mu se ukazalo – odgovori Perjas malko povišenim glasom – ja uprav ni neznam, jer nisam bije š njim na Svetom Brdu, al znam, da j’ odonda drugi čovik! To znam! A on mi je sam pripovidije, kako j’ bilo š njim u planini.
- A odkad je na svit zinije – upotpunjuje Maleta Perjasovo pripoviedanje i podkrepljuje ga dokazima – nije izustije lažne riči.
- To nije! – potvrđuju još nekolika u jedan glas.
- Eto, braćo – opet će Jurlina Smolčić – mi smo i rod i zna se, da ga volim ka svoje dite i svako mi je Kresojića pašče drago, da bi ga u nidrim nosije, pa znate, da želim dobro, al vindar ja sve mislim i kontam: e l’ un na svoj šesti, Bog bije š njim?! —
Iza tih rieči nasta tajac, a svi se pogledi ustaviše na Perjasovom licu i usnama. On je oborio pogled i šutio kao da smišlja, kako bi što bolje i jasnije odgovorio. Jurlina pomisli, da je predaleko zabrazdio svojim pitanjem, pa se poče izpravljati i opravdavati:
- Eto, Pere, ne zamiri mi što ovako upita, a i sam znaš, kako se držimo, pa znaš, da nije od zla srdca i pogane duše —
- Ne daj, Bože! – odgovori Perjas, podigne glavu i baci pogled prema Svetom Brdu.
- Znam ja, da j’ tako, kako veliš — Nego, naš je Ivan i mudar i promišljen, čemu kraja nije. I uprav, da vam pravo velim: to i est uno, što i mene smućuje! Da j’ un bluna, kakvi ima na torove i kojim samo uno nosine smeta, da ne pasu travu, a vamo ka mudrijaši i brkonje, ne bi ja za njim bije jadan i žalostan. Ne bi se ni čudije! Al ovako — A nu —
- A kad uprav ode? – upita Markić Pastuvoć – U nedilju se j’ vinča potlje svete mise —
- Iz crikve smo se dovezli kući – odgovorio je Maleta mjesto dida Perjasa – užinali, i Ivan sve s nami. Ja sam vidije na njem, da j’ ništo nemiran, ka paripče, kad obćuti vuka. Uprav sam gleda, oće li kad baciti oko na Kaju. Ka, reko, sad su vinčani, žena mu je, pa more. Un nije nikad prije tije ni divaniti o ženskiljim, a ni nju nije kod užne ni pogleda.
- Uprav ste vi njega nagnali, da se ženi! – dobaci neki.
- To nismo! – uzvrati Perjas žestoko. Ja mu esam svitova i reka, da bi uzeje ovu sad našu Kaju Viduke Peršića i un mam prista.
- I pobiga od svadbenog stola!
- Da nije mladu ni u slamu odveje!
- Est sve tako! – potvrdi Perjas posve mirno. U njemu se je sve nekako sleglo i mogao je mirno razgovarati o tom događaju kao da je već sve prebolio il kao da se njegova ognjišta ni ne tiče.
- A di je Kaja?!
- A di bi bila, man kod svog ognjišta?! – upita Maleta.
- Cura na ognjištu svog čovika! A čovika nema —
- A nu! – reče Perjas i slegne ramenima.
Kraj prvog od 27 poglavlja romana Bazalo
(nastavit će se)
