Mile Budak kroz Kresojića soj 2.dio
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Četvrtak, 25 Rujan 2014 18:36
Pripomene uz pravopis i uz izbor misli iz Budakovog Bazala. Valja pripomenuti da je roman BAZALO pisan do 16. poglavlja etimološkim pravopisom, ali su tu i tamo pojedine riječi – namjerno ili zabunom napisane fonetskim pravopisom, kao na pr. umjesto glasba i svatba piše glazba i svadba i ima još par neznatnih miješanja i nedosljednosti u pisanju jednim ili drugim hrvatskim pravopisom.
Zanimljivo je da Budak umjesto dijakritičkog “đ,”, kojeg je zadržao Hrvatski pravopis iz 1943. piše “dj”.
Od 16. poglavlja do kraja Budak je pisao roman BAZALO fonetski zadržavši tu i tamo poneku riječ napisanu etimološkim pravopisom: poputbina – popudbina; predpostavljaju – pretpostavljaju…
U transkripciji iz strojopisom natipkanog izvornika tako napisane riječi nisu ispravljane jer su oba pravopisa hrvatska. Takvim stavom nastojalo se je zadržati tekst u obliku, kako ga je Budak napisao.
Nažalost, neke stranice strojopisnog izvornika BAZALA su zubom vremena uništene, ali koliko toliko čitljive pa su ispravno obnovljene, ali dijelovi nekih stranica su posve uništeni i nenedoknadivi. U to će se uvjeriti svaki čitatelj. U ovom izdanju nije se ulazilo u nikakvu restauracijsku dopunu tih dijelova uništenih stranica romana.
U daljnjem će izbor navoda iz romana BAZALO biti prikazan, kako je napisan u izvorniku:
“… Sve je na njemu bilo najnaravnije, najjednostavnije i posve priprosto. On je već iz ranijih godina tu svoju osobinu gojio sviestno, iz podsviestne bojazni, da ne bi bio preuzetan il umišljen. On je nosio u sebi mjeru za ljudsku vriednost i važnost u odnosu s prirodom i Stvoriteljem, a ta je njegova mjera bila savršeno osjetljiva i veoma malena za čovjekove sposobnosti. Prema sebi je bio prestrog, a prema drugima veoma strog, no to nije rado pokazivao, jer je najradije šutio i zakukuljio se sa svojim mislima i zaključcima —.……………………………..
…Ovdje se ne vidi ništa osim silnih, golemih vrata, jer je kuća iza njih, u samoj planini, u utrobi našeg divnog, dragog i svetog Velebita. On krije tu tajnu i štiti naše vile, koje vole svoje Ličane, čuvaju ih, ljube i miluju —
Tu su naše vile, naše drugarice i prijateljice, koje ne ostavljaju našeg kraja i našeg Velebita, a s njima skupa su i kao i s nama svima duše naših predja — One su vječno s nama vezane, one nas jačaju, one nas štite i vode kroz životne oluje i bure, kroz jade i nevolje, kroz borbe i umiranja — Eto, baš tu u Velebitu, pod samim Svetim Brdom, više našeg Svetog Roka, imadu mjesto, na kom se sigurno svake noći roče. To je liep, čaroban proplanak u moru stanca kamena. Zove se – Dušice. To je ime po njima, po tim dobrim svetim dušama naših pređa, koji i nisu vazda provodili svet život, al su ga vazda živjeli uzdignuta čela i ljudski, ne predajući se ni pred kim ni pred čim, izkapljajući svaku čašu i otrova i medovine na kap. S tog i zasluži svaki diku nebesku i pravo, da se naviek smije vraćati na ova sveta mjesta svog zemaljaskog života i štititi svoju krv i svoju zemlju —……………………………
…On samo leti na osjećajima na krilima svoje duše, koja je prepuna slutnja nepoznate sreće i bezkrajnog blaženstva. On ne zna, zašto ide na Sveto Brdo; nije ni od koga nikad čuo, što je i kako je gore, niti zna, što se odozgo vidi. Ništa on nije znao, – osim – da mora, mora i mora izići na taj najviši vrh, kojega su ikad vidjele njegove oči, a kog su narodna usta kroz stoljeća patnja, nadanja, stradanja, ljubavi i molitava ovila pričama vječnosti i svetosti—…………………………….
…Sve je drugačije: ljepše i čarobnije, kad se promatra iz ove visine, iz predvorja nebeskih ljepota i čudesa, sa naše velebne planine — Naš Sveti Rok, na priliku, čudo je ljepote, milja i čistoće, kad ga Ivan promatra sad iz ove visine, s ovih nebeskih proplanaka, a kad je dolje, onda svaki čas zagazi u blato, svakog mu trena udare u nos težki, kiseli mirisi neuređenih đubrišta i ustajalih lokava — A ovdalen vidi dolje – samo zelenilo, samo bjelinu, samo ljepote, da ti duša poigrava od veselja i zanosa —
— Zašto, onda, ne bi i sunce bilo drugačije, kad ga promatraš s tog visokog stolčića, na kom je naš Svemogući, nego kad ga gledaš iz one žabokrečine?!
…………………………………..
…Sveto Brdo je bilo okićeno tom velebnom građevinom kao svetačkom krunom.
Čim se je Ivan više odmicao, tim je slika bivala divnija: ljudsko tielo na uzgoru, veličanstveno, uzpravno, s razširenim rukama kao da blagoslivlje. Gledano iz daljine to je slika križa, no to je ovdje, na ovom svetom gorju veličanstven hram Božji svih vjera, svih pobožnosti, svih zavjeta, svih čestitih sinova, koji se na sve strane oko Velebita spustiše i ostadoše, da u znoju i krvi, u sreći i nesreći, u pobjedama i porazima, u slavama i tugama nose dušu i ponos, vjeru i snagu cielog svog naroda.
To je zavjetni hram Vjera, Ponosa i Slobode, na vidiku Hrvatstvu sa sve četri strane svieta kao blagoslov i kopnu i moru narodu i svemu živomu na zemlji i pod zemljom i u zraku i u vodi —…………………………………………
…Što znače ti osjećaji?! Ivan na to ne bi znao odgovoriti, al on nije ni postavljao taka pitanja. On uobće nije postavljao nikakovih pitanja, nego je živio kao živi hrast, kao da živi jelen, kao što živi – sigurno anđeo i sigurno i vječni stanac kamen. Vjerojatno! Mi ne znamo i ne možemo dokučiti, al ako je istina, kao što jest istina, da je sve živo u Gospodinu i da je On svagdje i na svakom mjestu, dakle u svemu, onda je sigurno, da u Njemu sve živi! I živi divno, sretno i blaženo, dokgod samo sebi ne upropasti i sreću i blaženstvo, a najzad i sami život. Čim ga može upropastiti?! Pitanjima, čežnjama i glađu – za nedostiživim. Što nam je god dano, to nam ne će i ne može izmaći, a dano nam je sve, što mogu nositi naše sile i sposobnosti. Preko toga žude samo lude i slabići. Dokaz za ovo imamo na svakom koraku i svaki dan.
Veliki i jaki su sposobni, da ociene svoje snage i svoje sposobnosti, pa se nikad ne guraju pod terete, za koje znadu, da su teži neg bi ih mogli podnieti njihove snage. S tog se nikad ne događa, da veliki, jaki duhovi moljakaju i prosjače, jer imadu i previše neg bi željeli na svojim plećima. Naprotiv: jadnici, slabići, kojima se po prirodnim zakonima ne mogu i ne smiju povjeriti ni najmanji tovari – i to Providnost ne dopušta! – vazda jauču i plaču za teretima, koje su im oteli! A tko bi njima mogao il i trebao otimati, kad im nije ništa ni ostavljeno u času diobe tereta, odgovornosti i zadaća, pod kojima se pada, ali ne propada, jer jaki nikad ne propadaju kao što slabi nikad ne ostaju i nikad ne pobjeđuju, jer nisu ni za to rođeni ni onda, kad se sukobe sa slabijima od sebe. Vazda moraju podleći, jer nisu u stanju izdržati težinu i bolova svake veličine i svake duhovne snage i uzvišenosti! Tko bi kukavcima istom trebao nešto otimati?! S druge opet strane – tko nije vidio take slabiće, rđe i kukavce pod teretima, do kojih su se dogurali, zahvaljujući nečijoj slabosti il pogrešnom računu il zloj nakani il, moguće, i onom, što mi obično nazivljemo pukim slučajem, a u istinu je to nečiji posljedak svih brojki, koje su se naslagale u njegovu životu i koje su morale posve nužno, po neizbježivom zakonu, dati taj posljedak?! Doista, pred licem Gospodinovim i pred licem povijesti nema veće ljage, sramote i užasa od takih pojava. One su nužne, da se ispuni, što je pisano u vječnim zakonima stvaranja, da će naime biti između neba i zemlje mnogo više tajna, nego li ih može i smije moći dokučiti ljudski um, al težko onom, tko omogući takve kušnje Iskri Boga živoga u ljudskoj spodobi!………………………………
…Ivan nikad nije bio u opasnosti, da bi mogao pokvariti sreću i blaženstvo, koje mu je Stvoritelj ulio u dušu, odnosno, koje je on svojim životom stekao, dopuštenjem vječne Pravde — Tu prestaje ljudski um i ljudsko umovanje — Sigurno smo na svietu, da postajemo sve bolji i bolji, a koliko je vremena potrebno i koliko stepenica treba prevaliti, dok se dođe do duhovne visine, na kojoj je bio Ivan, nije nam dano, da dokučimo — Sveznajući, hvala Ti, što nam ne dade, da znademo prošlost, jer bi nam onda bila pretežka sadašnjost, a dvaput Ti hvala, što nam ne dade, da znademo budućnost, jer onda sadašnjosti uobće ne bi moglo ni biti. Ne bismo je bili u stanju nositi ni jednog jedinog časa —
Kao što ružino stablo ne izpituje tajne Providnosti, već posve pravilno donosi opasno trnje i najdivnije ruže opojnog mirisa, isto je tako i Ivan nosio svoje darove bez razmišljanja i bez umovanja, služeći se njima baš kao što se svojim ljepotama i teretima služe biljke i ptice i nebeska tjelesa. S tog je bio i sretan i divan drug i odan prijatelj i savršeno dobar čoban, a napose pobožan i nadsve čuvar Božijih darova, koje je nosio u sebi. On je osjećao i znao mnogo više, nego je pokazivao drugima, da zna, a pogotovo mnogo više nego je spominjao i govorio. Napose nije nikad isticao ono, što je bilo u njemu posve neobično i što bi svakako moralo izazvati i zavidnost i razprave kod drugih. On je o tom šutio, a ako je tko spomenuo, pretvarao se je, da ne razumije, a kad bi morao razumijeti, kad bi mu to oružje izbili iz ruku, on bi to onda ublaživao i svodio na ništa, dok ne bi izmakao i uklonio se.…………………………..
…Ivan je previše živio u sebi, a da bi bio mogao posvećivati pažnju i ljepotama golog surog kamenja, kroz koje je prolazilo i koje ga je nadvisivalo sve do najviših Velebitovih vrhova. To nije opažao, al je neprestano nosio u podsviesti osjećaj, da se sad kreće izpod onog svetog mjesta, na kom je vidio Gospodina u njegovoj slavi i ljepoti, te je češće bacao pogled prema gore, al uzalud. Otud nije mogao vidjeti Svetog Brda. Lagano je gackao dalje, odmičući težkim seljačkim koracima, ko da svakog odvaljuje od stanca kamena il ga izvlači izpod najveće hrpe golemih kamenih ploča. Gega lagano, odmjereno, bacajući poglede u smjeru mirisa, koji mu dopiru u nos od trava, koje on pozna i koje ne će da ostavi na životu, jer zna, da će mrtve više koristiti čovjeku i tako bolje poslužiti namjerama Sveznajućeg i izvršiti svoje životano poslanje. Na ovaj je razplet misli Ivan dolazio vazda, kad bi se god mašio rukom, da prekine bilo koji život: koja mu je zadaća, čemu će i na koji način najbolje poslužiti?!…………………………………
…Ivan je međutim odmicao prema Gospiću, ne obazirući se nit ne bacajući pogleda oko sebe. Prikovao ga je za cestu i nosio se mislima o Nikoli i tim njegovim neprijateljima, s kojima se sad razstao. Nije mogao razumijeti, zbog česa su ga toliko zamrzili, da ga bezobzirno žele uništiti, iako im nije upravo ništa skrivio. Iznositi nečije pogreške i tražiti, da se one ne ponavljaju na štetu nedužnog i poštenog naroda, ne znači – nekog vrieđati. A Nikola nije – koliko je znao Ivan – radio ništa više ni išta gore od tog. Osim toga, što je Nikola govorio javno, šaptali su svi ostali il u četri oka il svojim ženama pod noćnim pokrivačem, pa – tko je onda pošteniji?! Razumije se samo sobom: kukavice i podlaci mogu sve oprostiti osim otvorene muževnosti, pa tako sad mora platiti najpošteniji. Naravno, pošteno misle i oni, koji šapuću ženama, al ne nose nikakovih posljedica za to svoje poštenje, jer je ono pred licem Sveznajućeg jednako svakoj i najpodlijoj izdaji svog uvjerenja i obraza. Inače se to nazivlje – pametnim držanjem, jer samo budala udara otvoreno proti – pustopašnim, obiestnim, a možda i pobješnjelim od preuzetnosti. Tako se to shvaća u običnom životu. Ivan je drugačije gledao na sva ta i pitanja i njihova rješenja. Nije se slagao ni s Nikolinim načinom ni s onim iz toplih ležaja, jer je posve bio prožet naukom ljubavi i praštanja, pa – tko te udari po jednom obrazu, podmetni mu i drugi —…………………………….
…On je, doduše, vjerovao, da svatko mora proći svoj put, koji mu je Providnost ostavila, pa je vazda bio izvrgnut najvećoj napasti, da se posve pripusti struji, da ga nosi. Samo bi se težkom mukom trgnuo i sjetio se, da je ipak glavni sadržaj ljudskog života – borba. Bez nje ni nema života, pa nju napustiti, značilo bi prestati živjeti il barem: prestati željeti živjeti. A on i te kako želi, da još živi i da čini dobro, a u tu svrhu je i vriedno i potrebno, da se bori sa svim zaprekama, koje ga sretu na životnom putu. Keht nije najmanja zapreka.………………………….
…Ivan je vjerovao, da bi mu on mogao dati sve te darove kao bratsku poputbinu za drugi svijet, ali i kao okrepu za patnje, koje ga još čekaju na zemlji. Odkud to smirenje, ne bi bio znao reći ni on sam, al ga je zaista nosio u svojoj duši. Jednog je dana osjetio, da je to u njegovoj nutrinji kao što je jednom osjetio, da mu u grudima kuca srce. Kako ne zna, odkud mu srce i kako je došlo u njegov prsni koš, isto tako ne zna ni odkud mu taj divni osjećaj saznanja i vjere: sve je moje, sve je iz mene, svemu sam ja uzrok. I dobro i zlo, i slast i gorčina, i uspjesi i neuspjesi, i dizanja i padanja, i dobročinstva i zločini – sve, sve su to posljedice i posljedci uzroka, koje sam ja sam naslagao u svome životu, na svom putu, svojim sposobnostima i svojim slabostima. Sve je moje, iz mene i uslied moga rada, pa na koga se onda smijem tužiti?!………………………….
- Vidim i ja, da si se ti zametnije dušetinom ka kakvom vrićetinom, pa se ni za što ne češeš, al to ne valja, moj junače. Triba umirati, a prije smrti triba misliti na sve, jer će ti biti kasno na smrtnoj uri.…………………………….
…Što triba pomagati unom, kome Svemogući pomaže i daje mu svoj mir i blagoslov?
-Evo lika! Potlje lika nema više bolesnika! Naša vira, naša sila, štogod tila, vaik napravila! E l’ nu, junače, ovako?!……………………………………
…Kad joj sreća posluži, pa se uvali u blaženstvo užitka, ne zna ni mjere ni međe. Tjera do ludila kao da su njezine snage neiscrpive i kao da je nepresušan izvor sreće i naslade.
Ona nikad ne razmišlja nego o onom, u čemu se baš tog časa nalazi. Za nju ne postoji ni prošlost ni budućnost, ni iskustva ni oprezi. Postoji samo – sad i samo ovo, što je uhvatila! Već sljedeći čas – to će se vidjeti. Tu je doista najveći mudrac, jer u vječnosti niti ne može postojati nego isključivo – sadašnjost!……………………..
…Kriv je i morat će tu krivnju oprati ne samo priznanjem i pokajanjem nego i temeljitom odradom. Sve treba odraditi, svaki dug treba odplatiti, svaku nepravdu treba ispraviti tako kao da je nije nikad ni bilo. Bez takog postupka i shvaćanja nema oproštenja.………………………………
…Uostalom, sve se mijenja, pa i običaji, al čovjek ipak ostaje u glavnim potezima vazda isti. Na priliku: bila je vojna uprava, bila je Granica i sablja je gospodarila. Ljudi su bili djelomično zadovoljni, djelomično nezadovoljni. Kako tko i kako s čim. Sad je uvedena građanska uprava. Sablja više za zapovijeda, al je drugačije ostalo sve pri starom: neki su zadovoljni, a neki nezadovoljni. Neko misli, da je prije bilo bolje, a drugi tvrde, da je sad neuporedivo bolje. Ljudi su ostali posve jednaki. Ima dobrih i zlih. Neki se muče i rade, a drugi kradu i živu na tuđi račun. Sve je to tako, vjerojatno, od postanka svieta, pa do dana današnjega, sa manjim il većim promjenama boje i vanjskoga izgleda. Inače — osim pojedinaca, koji ne spadaju u taj sklop i koje ostali smatraju ludama, sve drugo teče jučer, teče danas i teći će sutra— Tko je što donio sa sobom, to i razvija, a tko nije donio ništa — Takih nema! Svatko dolazi sa svojim tovarom i u njemu je njegova poputbina—………………………………….
…Osjećao je, da Ivan ima pravo, jer nije ni sam drugačije mislio, al je teško šutjeti i svladati se, kad vidiš, da ti netko samo takne u među! Lakše bi podnio, da ti je ogulio komadić kože na tijelu, nego samo jedan potez crne zemljice! Nije to samo glad zemlje, nije to bojazan, da će usljed toga čovjek osiromašiti! To je posve drugo, što se jedva može izraziti riečima, koje su nam na rapolaganju. To je više nego savršena sraštenost sa zemljom, koja je natopljena znojem, krvlju i ljubavlju naših pređa. To je osjećaj bratstva, osjećaj jedinstva ne samo tjelesnog, nego i duhovnog sa svim predcima, sa svim prošlim naraštajima baš preko te zemljice, kojoj su oni dali svu svoju snagu, svu svoju ljubav, sve svoje sposobnosti i za koju su jedinu i živjeli, živući od nje, od njezinih plodova i darova: to j to sveto jedinstvo svega stvorenoga na zemlji!
Za to je tolika osjetljivost, kad ti tko takne u među! Nije po sriedi pitanje ni međe ni onog neznatnog komadićka zemlje! Radi se o dielku naših pređa, o kapljicama naše najdragocjenije krvi, koju smo dužni čuvati kao Presveto Otajstvo čovjekova bivstvovanja na zemlji —………………………
…Svake nedjelje joj stotine baka i iskusnih žena virne napadno u oči, da u njima pročita – kako provodi dane! One se ne varaju i savršenom sigurnošću čitaju sve ljubavne doživljaje, da im mogu zaviđati svi liečnici ovoga svieta. Njima nije još uspjelo, da nauče ono, što su pokoljenja donijela iz vječnosti i predaju za vječnost svojim potomcima!
……………………….
…Čisto je sve čisto, a samo pokvareni znadu, kako je zlo na gusto posijano, jer ga oni sami goje i bez njega ne mogu živjeti. Svagdje ga priželjkuju, svagdje ga predpostavljaju i svagdje ga očekuju.…………………………….
…I dobro i zlo, i slast i gorčina, i uspjesi i neuspjesi, i dizanja i padanja, i dobročinstva i zločini – sve, sve su to posljedice i posljedci uzroka, koje sam ja sam naslagao u svome životu, na svom putu, svojim sposobnostima i svojim slabostima. Sve je moje, iz mene i uslijed moga rada, pa na koga se onda smijem tužiti?!…………………………….
…I zaista: to odgovara pojmu vječne Pravde!
Ljudi na to redovno ne misle, jer nisu naučeni tako misliti, pa lupaju glavom o neprobojne stijene, tražeći krivce i uzročnike svojih nesreća, pa tako gube u ludo najdragocjenije vrijeme razvoja i podizanja. Vladaju se ludo kao ptica, kad udara u staklo, vjerujući, da može i mora kroz njeg proći. Ne zna, da je jače od nje i da je ne propušta. Uprav tako ne možeš nikad naći odgovora na pitanje “zašto”?, ako ga tražiš izvan svoje duše! Ovo nije, vjerojatno, nauka, nego osjećaj i vjera, pa se s tog ne da naučiti, nego samo osjetiti i vjerovati, a vjera je dar nebesa. Ne da se ničim nadomjestiti baš kao ni postići bilo kojim naučnim putom. Ivan je znao, da je to tako, pa nije nikad kušao, da to svoje uvjerenje prenese na bilo koga, jer je znao, da bi mu se nasmijali i rugali.
…Ivan je bio sav zanešen osjećajem blizog svršetka, pa je tim pažljivije pratio svećenika, kog je vidio samo u svojim mislima. Sav se je zanio i počeo govoriti kao u bunilu:
- Stvoritelju, Gospode Svemogući, Ti nas čuvaj i brani s tog našeg Velebita, s tog našeg Svetog Brda — Tu si kao najveća crikva i kao najveća kuća našeg naroda, svi Te vide sa svih strana i Ti vidiš nas sve na sve četri strane svita — Blagoslovi nas i čuvaj nas — Daj nam, ako je ikako moguće, da nam se svima otvore oči, pa da vidimo, Gospode Svemogući, da nismo ništa, al da sve nosimo u sebi i o sebi i da sve triba odraditi —
—da postanemo sve bolji i bolji i vaik bolji i da praštamo edni drugim — Svi smo grišni, a teško unom, koji misli, da un nije — Gospode Svemogući slava Ti i vala — što nas puštaš, da iđemo svojim putom i da se patimo i mučimo — Samo u tom je — samo tako moremo postati sve bolji i bolji. Za to smo na svitu —
Kad su na crkvi zazvonila sva tri zvona na Podizanje, Ivan se posve uspravi gornjim dijelom tijela, ruke raširi i digne ih visoko nada se, a oči uperi na vrh Svetog Brda. U istom mu trenu sijevnu sav Velebit u takom sjaju i požaru, da je morao oči zatvoriti, jer nije mogao izdržati tolikog sjaja —
— Gospode Svemogući — šaptale su njegove suhe usne i ukočile se na tim riječima—
Pokopali su u njegovim njedrima i njegov kamen prosenjak —
Izbor misli iz Bazala
Dragan Hazler
Otca Milu i kćer Grozdu su mučki i ponižavajući umorili Titovi komunistički zločinci
Za one koji ne znaju: komunistički zločinci su prije vješanja pravednika Milu Budaka 7. lipnja 1945. pred njim su silovali njegovu 16-godišnju kćer Grozdu. Kćer i otac, otac i kćer su zadnje časove života pretrpjeli u poniženju srbsko-komunističkog pradivljaštva iz jedinice Koče Popovića. Tako su postupali komunistički zločinci, koji sebe nazivaju osloboditeljima, dobročiniteljima, demokratima i socijalistima. Zlodjela, koja su počinila na ovih dvoje ljudi - pravednika govore, tko su i kakovi su bili komunisti.
Mr.sc. Dragan Hazler - hrvatski djelatnik
Basel, 29. rujna 2014. u znak imendana †Mile Budak
