Korienski pravopis - najjači 'antemurale' u obrani hrvatskog jezika
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Ponedjeljak, 22 Rujan 2014 17:04
Nažalost, Srbi su naši neprijatelji i oni ostaju takvima nadalje. Štoviše, njihovo neprijateljstvo protiv Hrvata je u porastu i beznadno je misliti, da će se Srbi opametiti i početi stvarati prijateljske,nenametljive i neosvajačke odnose prema Hrvatima i svemu hrvatskome, što oni smatraju srbskim. Svjedoci toga smo od prekjučer i jučer preko danas u svako sutra. U svojoj lakomoj, osvajačkoj i nametljivoj politici prema Hrvatima i Hrvatskoj oni koriste SVE, BAŠ SVE, a na najistaknutijem miestu je sličnost jezika.
Gosp.
TOMISLAVU L A D A N
Ivana Kukuljevića 36/IV.
HR-10000 Z A G R E B
Štovani gospodine Tomislave Ladane,
Pratim sa zanimanjem Vaše nastupe na HTV-u i drugim hrvatskim medijima, poslužim se ponekad Vašim prievodom Nove sveopće filozofije Frane Petrića i drugim prievodima, zavirim i u Vaše knjige, a još i sada rado pročitam razne Vaše priloge objavljivane u Matičinim časopisima KOLO i KRITIKA do 1972. napose priloge, koji se odnose na hrvatski jezik.
Visoko cienim Vaše sveznadarstvo, koje je ne samo jezikoslovno, nego univerzalno - polihistorsko, a k tomu predstaljate ga - služite se njime za opću korist hrvatskoj kulturi na vrlo zanimljiv način.
Mislim, da me poznate iz mojih dolazaka u MATICU, gdje smo se ponekad sretali od 1968. do 1971. za predsjednikovanja gg. Jakše Ravlića preko Hrvoja Ivekovića do Ljudevita Jonkea. Ako me poznate - dobro, a ako ne opet dobro i ovim završavam uvod.
U nedavnom nastupu na HTV-u o hrvatskom jeziku: Miroslav Kačić, Tomislav Ladan, Josip Pavičić i Marko Samardžija s t e me svi istovremeno oduševili i razočarali.
Oduševili ste me jer osjećam, da Vam je hrvatski jezik ne samo profesionalna, nego i opća briga, a razočarali ste me jer nijedan od Vas ne naginje temeljitoj reformi (temeljitom preporodu) hrvatskog pravopisa.
Ne želeći ovo pismo pretvoriti u jezikoslovnu i užu pravopisnu razpravu jer ja nisam jezikoslovac, nego ljekarnik (farmaceut i biokemičar) reći ću Vam samo, da se VI - hrvatski jezikoslovci morate okaniti "šusterske krparije i šnajderskog prekrajanja od staroga u novo" polazeći uglavnom od Daničićevog Srpskohrvatskog rječnika Strossmayerove JAZU i morate:
NA STARO HRVATSKO IZ SVIH HRVATSKIH IZVORA DOGRAĐIVATI NOVO HRVATSKO i DO KRAJNJIH MOGUĆNOSTI, koje nam ne štete UDALJIVATI SE OD ZAJEDNIČTVA SA SRBSKIM JEZIKOM. Naime, svima nam je jasno, da postoje u ta dva slavenska jezika istosti, sličnosti i blizkosti, ali i razlike, koje mi moramo iz opravdanih razloga č a k n j e g o- v a t i, i s t i c a t i i s t v a r a t i.
Nažalost, Srbi su naši neprijatelji i oni ostaju takvima nadalje. Štoviše, njihovo neprijateljstvo protiv Hrvata je u porastu i beznadno je misliti, da će se Srbi opametiti i početi stvarati prijateljske, n e n a m e t l j i v e i n e o s v a j a č k e odnose prema Hrvatima i svemu hrvatskome, što oni smatraju srbskim. Svjedoci toga smo od prekjučer i jučer preko danas u svako sutra.
U svojoj lakomoj, osvajačkoj i nametljivoj politici prema Hrvatima i Hrvatskoj oni koriste SVE, BAŠ SVE, a na najistaknutijem miestu je sličnost jezika. Mislim, da Vas u to ne trebam uvjeravati.
Vi, hrvatski jezikoslovci, bez obzira na vaša uža zanimanja u svekolikom hrvatskom jezikoslovlju NE ČINITE DOVOLJNO što biste trebali činiti da nam jezik hrvatski bude, što hrvatskiji i što je moguće više udaljen - različit od srbskog jezika.
To se odnosi na sva jezična područja i na sve oblike njihove zloporabe sličnosti dvaju jezika, što oni uspješno, u svoju korist siju po čitavom svietu. Nije mi moguće u jednom pismu niti dotaknuti sve srbske nametljivosti hrvatskome jeziku pa se ne ću u to niti upuštati.
Umiesto toga svaštarit ću u ovom pismu i poslužit se primjerima, gdje oni govore dovoljno za sebe. U hrvatskome jeziku ima mnogo turcizama, koji su istovremeno i srbski turcizmi i oni povezuju - izjednačuju hrvatski i srbski jezik.
Zašto, VI JEZIKOSLOVCI ne izbacujete iz hrvatskog jezika turcizme, barem one, koji su zajednički srbskom i hrvatskom jeziku: barut (prah), boja (lič), čarapa (bječva), dukat (zlatnik), inat (prkos), marama (rubac), miraz (dota), para (novčić), rakija (šljivovica), šećer (slador), veresija (povjerenje). U Hrvatskom državnom saboru se govori, da "...nemamo dosta para za podmiriti...". Nos brišemo maramicom, umjesto rubčićem. Ličimo stan svietlom bojom, umiesto svietlim ličom (ličem), Kupujemo na veresiju, umiesto na povjerenje...
Zanimljivo je glede tuđica primietiti, da smo se okomili protiv onih iz latinskog jezika, a LATINSKI JEZIK je jezik naših predaka iliroromanske etnogeneze i naš jezik u književnosti do Marulića (pa i dalje), u crkvi do naših dana, u parlamentu dok ga nije projugoslaven Ivan Kukuljević izbacio, a u strukama ga je n e m o g u ć e izbaciti jer ćemo se izolirati iz stručnih krugova (svjetova) Europe i SVIETA.
Upravo mi Hrvati bismo trebali latinskom jeziku posvetiti veliku pažnju jer je to NAŠ jezik isto kao i slaveno-HRVATSKI jezik. Mi smo ga nasliedili, rabili, kultivirali i produžavali mu svestranu ulogu - život. U latinskome jeziku mi smo dionički nasljednici Rimskog carstva - jezično-latinske s u k c e s i j e Rimskog carstva.
Zanimljivo je ovdje podsjetiti na prvi sukob LATINSKOG i HRVATSKOG (barbarskog) jezika na našem tlu - Splitski sabori 925. i 928. Upravo je ove godine 1.070. obljetnica (928-1998) II. splitskog sabora i nestanka s vladajuće pozornice dvojice istaknutih Hrvata: Kralja Tomislava i njegovog kancelara - hrvatskog biskupa Grgura Ninskog. Hrvatski poviesničari o tome šute. Crkva u Hrvata drži jezik za zubima. Hrvatska državna vlast šuti. Hrvatski jezikoslovci šute. Hrvatsko pravosudje šuti, iako je u Zaključcima Splitskih sabora sadržano nasilje protiv slavenskoga (hrvatskoga) jezika, nasilje na temeljno prirodno ljudsko pravo (celibat), nasilje na osobni izgled (zabrana brade i brkova)... Svi šutimo. "Em sme Horvati."
Dosta ovih pričica. Idem na "ljutu ranu s ljutom travom".
Razočarao me je TOMISLAV LADAN sa svojim "Ni v rit ni mimo!" stavom prema Hrvatskom korienskom pravopisu.
Reći ću Vam ili ponovit ću Vam slijedeće: Hrvatski pravopis treba temeljiti preporod ili reformu jer je u njemu toliko "rićeta" počev od "kuhara", odnosno kuvara Mušickog i Save Mrkalja preko Dositeja Obradovića, Vuka Karadžića i Đure Popovića - Daničića pa do jugoslovensko-srpskog silovanja hrvatskog jezika i pravopisa", tako da je hrvatskom jeziku neophodno potrebna jezikoslovna kirurgija, političko-jezična čistka, rešeto i sito, kalemljenje novoga na staru hrvatsku podlogu i ograda od srbskoga i to "ustaškim" korienskim pravopisom. "Ustaški" korienac je najači "antemurale..." protiv svakog jezičnog bratstva i jedinstva, od kojega Srbi nisu i n e ć e nikada odustati. Oni isto sprovode slične reforme "krparenjem" kao i Hrvati, izbacuju tuđice i na kraju krajeva dolazimo do jednakobrojnih i sličnih dodirnih točaka, koje smo imali do "razvoda braka". Jedino pravo udaljenje hrvatskoga pravopisa od srbskog je "ustaški" pravopis, kojega treba još više "poustašiti" i tek takvim načinom stvorit ćemo si najhrvatskiji, najjasniji, najbolji, najkraći i za sve strance pa i za computer (vidi u nastavku!) najrazumljiviji hrvatski pravopis.
Pošaljimo do vraga sva izjednačavanja po zvučnosti i pišimo kako smo nekada pisali i kako pišu europski narodi: vrabac, vrabca; redak, redka, nadporučnik, a ne natporučnik... Ostavimo učeniku hrvatskog jezika da iz instrumentala "s otcem" može odkriti nominativ otac. Zašto: otac, oca... s ocem. Iz 7. padeža "s ocem" ne može nitko, kome hrvatski jezik nije materinji jezik odkriti imenicu "otac". Zašto se ne bi u sklanjanju imenice pisalo "t", koji je u osnovici imenice!?
Ovakove jezikoslovne bezsmislice, kakovih ima na pretek u hrvatskome jeziku (ja sam samo naveo primjere, da pokažem, u kojem smjeru mislim) su VAMA jezikoslovcima dobro poznate, ali VI IH PREPUŠTATE svojevrsnom zadržavanju primitivizma u jeziku - šatri.
Na primjer, u mojem zavičajnom Slunju (iako je miesto blizu Bosne) ni ludjak nije govorio do II. svjetskog rata šećer, nego slador, a u kajkavskim krajevima govorilo se je cuker ili cukar, a sada svi Hrvati govore po Srbima nametnuti turcizam šećer pa tako: Čaj sladimo šećerom. U grozdu hrvatskih rieči, koje se izvode od SLAD- stavili smo temeljnicu (peteljku) ŠEĆER. Oprostite na sliedećoj drzkosti: Ovo sa šećerom je za jezikoslovnu sprdnju ili za kaznu. U doba moje mladosti slala me je majka k Rudi Kovačeviću kupiti pola glave sladora. Današnje pokoljenje Hrvata ne zna, da se je slador do prije pedesetak godina proizvodio i prodavao u "glavama" oblika stožca i da to sladilo iz sladorne repe nismo zvali tursko-srbski šećer, nego hrvatski slador. S vremenom je šećer ugrozio čak i latinski izraz za naziv bolesti "diabetes" - šećerna bolest. Ova zabluda je otišla tako daleko, da bi trebali siesti za raspravljački stol: jezikoslovci, liečnici i kemičari te bolesničkom pojmu pojave voćnog sladora (glukoze) u krvi i mokrači d a t i p r a v o h r v a t s k o i m e. Zašto smo tako nisko pali, da nam srbo-turcizam izbacuje iz jelovnika slador, iz poljodjelstva sladornu repu i iz zdravstva diabetes. Pritom naši jezikoslovci mirno spavaju ili si zasladjuju "šećerom" razne napitke ili preživaju sladke žvake s xilitom, "bez šećera". Užas, poraz i sramota za hrvatsko jezikoslovlje.
Je li dužnost jezikoslovaca voditi brigu o ovakovim pojavama u hrvatskom jeziku!? Uvjeravam Vas, gospodine Tomislave Ladane, da sa svakim izbacivanjem turcizama iz hrvatskog jezika ovaj se udaljuje od srbskog jezika jer su turcizmi svojevrsna okosnica srbskog jezika. Još nismo čuli od jezikoslovaca savjet: "Siromah sam, neman novaca - umjesto: Siromah sam, nemam para." Izgleda da srbo-turcizam "pare" u hrvatskom jeziku ne para uši hrvatskim jezikoslovcima.
Ja sam po struci ljekarnik i biokemičar. Moja je dužnost pa čak i briga m i s l i t i o pravilnom imenu lieka i ja ga, dakako odredjenim načinom mogu mienjati ako treba. Zar vi jezikoslovci ne osjećate potrebu NE DOZVOLITI ULAZAK i OBSTANAK TUDJICAMA U HRVATSKOM JEZIKU, a ako one već jesu od ranije u HRVATSKOM JEZIKU, B A C A J T E I H VAN, mienjajte ih s hrvatskim riečima. Sa šećerom, maramom, čarapama, parama, djubrom, dukatom... su srbski turcizmi nazočni u hrvatskom jeziku. Van s njima!!! Koliko izbacimo srbo-turcizama iz hrvatskog jezika za toliko smo se udaljili od srbskog jezika.
Tudjice iz turskog jezika u hrvatskom jeziku su čak nepoželjnije, nego što su isto nepoželjni anglizmi jer nas turcizmi vežu uz Srbe, koji su nam preblizu i prenametljivi su, a anglizmi nas ne vežu sa Srbima. Uzto Englezi i Amerikanci su daleko, da bi nas s ponekim izrazom mogli odhrvatiti. Imaju oni druge načine, kako od Hrvata prave "Sluga sam pokoran!" No, to nije svrha ovog pisma.
Spadam medju one Hrvate, koji žele za sve imati hrvatske rieči, ali ako negdje nemamo dobru hrvatsku rieč, ne silujmo jezik s neprikladnim izrazom, nego ostanimo kod internacionalizma. Tako na primjer "zrakomlat" nije dobra rieč za helikopter. Ako imamo "zrakoplov" za avion, a zašto ne bi bio "zrakokret" ili "zrakolet" ili "zrakobrod" ili "zrakovlak" ili "zrakovoz" (od glagola voziti) jer "helikopter" se kreće, leti, brodi, vuče, vlači, (vleče), vozi..., a ne m l a t i ili ako čak mlati onda se znade SVRHA toga mlaćenja pa se iz svrhe može stvoriti dobra kovanica. Bacajte "zrakomlat" pod hitno van iz hrvatskog jezika jer bi nam se mogle danas sutra dogoditi vlastite sprdnje sa "zrakomlatom", kao što su nam bile lažno nametnute rugalice s "dvokolnim medjunožnim guralom", "prekoramenim gaćedržalom", iako se nije tako govorilo za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske...
Slično je i s computerom. Od svih rieči n a j g o r a je "kompjuter" jer je to oznaka za izgovor englezke rieči, a nas Hrvate dovodi u 100 postotnu vukovštinu ili pisanu šatru. Da ne bismo bili jezična žrtva takve vrste pišimo izvorno "computer" ili pronadjimo dobar izraz. "Računar" nije dobar izraz jer se naprava ne zasniva samo na računanju, a u svojoj namjeni više piše i crta, nego računa, iako znade dobro računati. Ako već imamo za njemački izraz Schreibmaschine - "strojopis", zašto ne bismo tim sliedom COMPUTER nazivali "znanjestroj" ili "strojmozak", ili "strojum" ili "brzorad" ili ...
Zašto latinski internacionalizam STUDENT (latinski je drugi hrvatski jezik!) mienjati za rusizam "sveučilištarac". To vriedi i za Universitet (lat) = sveučilište (ruski). Oprostite na prostoti: To je prvorazredni zajeb samog sebe jer se pravimo nejasnima cielom svietu.
Ovakvim djetinjarijama (infantilizmima) bavili su se svojevremeno Finci i Madjari pa su odustali jer su čak i internacionalizam "HOTEL" zamienili sa svojim izrazima, a tim su stvarali probleme sebi i strancima. Postoji bojazan, da i mi preimenujemo "hotele" u "svratišta".
Ne znam, da li VI JEZIKOSLOVCI razmišljate o ovakovim "sitnicama", kakove sam u ovom pismu primjerice naveo.
Idemo na abecedu!
Zašto hrvatsku abecedu ne re-europeiziramo, a da ona ostane i bude HRVATSKIJOM abecedom, nego je sada. Mi zapravo trebamo samo ČETIRI diakritička slova, koja se u abecedi pišu u zagradi iza temeljnog - izvornog slova. To su: č, ć,š i ž, koje se piše u zagradi uz: c (č i ć); s (š) i z (ž). Čemu "đ" iz glagoljice i ćirilice, kad ga vrlo uspješno možemo označavati (jasno sebi i čitavom svietu) s d+j (dj)pisano jedno slovo uz drugo, a izgovarano kao Daničićevo "đ". To isto vriedi za spajanja po dva slova u jedno: lj (l+j), nj (n+j) i za dž (d+ž). Ovim načinom hrvatska abeceda ništa ne gubi, NEGO PROFITIRA pa si može dozvoliti hrvatsku europeizaciju, tj. uvesti u hrvatsku abecedu i u UPOTREBU 4 slova, koja rabimo, a nemamo ih u službenoj hrvatskoj abecedi. To su: q, w, x i y.
S ovako reformiranom (preporodjenom) abecedom hrvatska abeceda postaje hrvatskijom i ujedno europskijom, a što je najvažnije udaljuje se od srbske azbuke i od srbske abecede. Ako mi oduzmemo "ravnopravnost" i zadržimo dalje u porabi 8 "bezpravnih" diakrita (5) i dvojnika (3) mi smo smanjili abecedu s 30 na 22 slova i možemo si priuštiti uvodjenje u hrvatsku abecedu, potrebna nam 4 europeizma "q,w,x i y) i tako će hrvatska abeceda, umjesto 30 imati 26 slova kao mnoge europske abecede. Ovim zahvatom mi nismo izgubili ništa, a profitirali smo mnogo jer smo se pojednostavili hrvatsku abecedu, udaljili je od Srba i primakli smo se Europi. U čitavoj "baladi" postali smo hrvatskiji, nego smo bili. Zašto obterećivati hrvatsku abecedu s diakritima, kad oni mogu počivati u zagradama iza svoga temeljnog slova (analogno njemačkoj abecedi!) i rabimo ih jednako kao i do sada. Zašto "đ", kad toj svrsi izvrsno služi "dj". Zašto isticati brak od: dž, lj i nj, kad ih jedno uz drugo možemo jednako izgovarati i u "divljem braku". Zašto pisati faks, kad je pravilnije fax...
Zaključno: Mi Hrvati se moramo u svemu pa i u jeziku udaljavati od Srba ili (što je manje dobro!) u svemu pa i u jeziku ponašati se HRVATSKI na srbski način. Tako na primjer, mi zovemo baranjsko-hrvatski grad srbskim izrazom: Beli Manastir umjesto Bijeli Samostan (ako već rabimo prievod iz madjarskog jezika), a Srbi zovu Bosanski Brod - Srbski Brod, a Foču zovu SRBINJE...
Bolje je da postanemo i budemo sebi svojstveni: Hrvati s pohrvaćivanjem svega hrvatskoga, što još nije pohrvaćeno.
U temelj preporoda spada i uvodjenje KORIENSKOG PRAVOPISA. Od svih hrvatskih pravopisa ipak je "ustaški" korienac (ponavljam već napisano): najkraći, najjasniji, najhrvatskiji, najeuropskiji i najcomputerskiji, a ujedno i najudaljeniji od srbskog pravopisa.
Evo samo par primjera. Zašto časnik, kad dovodi u zabludu je li osnova ČAS-nik ili ČAST-nik. Je li: potporučnik od "pod" ili od pot = znoj (ručnik za znojenje), natporučnik od "nad" ili nat = šav (ručnik sa šavom). Izjednačavanje po zvučnosti TREBA u hrvatskom pravopisu napustiti i time ostvariti još jedno udaljavanje od Srba.
Ima još mnogo raznih sličnosti, s kojima nas je obdarila politika panslavizma, slavenizma, jugoslavenizma, srbo-hrvatstva, "bratstva i jedinstva" i ponajviše naša hrvatska naivnost. U to spada i pretjerana uporaba slova "j" u hrvatskom pravopisu. U mojem djetinjstvu pisali smo po Vuku: Ja sam bijo (bio), vidijo (vidio), kupijo (kupio), a još danas pišemo u internacionalizmima "j", gdje zaista nije potreban: dijagnoza (diagnoza), dijaspora (diaspora), pijanino (pianino), Pijemont (Piemont)...
Mi smo na primjer veliki protivnici, da stranci nazivaju naše gradove u duhu svojih jezika: Agram, Esseg, Fiume, Karlstadt, Ragusa, Spalato, Zara..., a kako se mi ponašamo prema strancima, ni najmanje nas za to ne boli glava: Basel (Bazel), Paris (Pariz), München (Minhen), Praha (Prag), Roma (Rim), Venezia (Mle(t)ci), Wien (Beč)... Ne bi li se tu moglo napraviti malo drugčijeg reda pa se i tim udaljiti od Srba. Zašto mi liepi grad na Dunavu - WIEN zovemo tudjicom iz madjarskog jezika BEČ? Austri(j)anci i Niemci su napustili "AGRAM" i zovu našu "metropolu" ZAGREB. Zašto je izostao naš revanš (revanche)?
Zašto hrvatski govoritelji (spikeri - užas od izraza) na RTV-u i HTV-u izgovaraju Bonn s naglaskom i duljinom kao u našim riječima: b a n, d a n, b o r, a Niemci izgovaraju ime svoga grada Bonn kratko kao što mi izgovaramo hrvatske imenice: kot, konj, rob... Ispravak ovih sitnica je takodjer udaljavanje iz "bratstva i jedinstva".
Spomenut ću još samo to, da se neriedko čuje iz usta hrvatskih intelektualaca: jurista, komunista, pi(j)anista, terorista... umjesto: jurist, komunist. pi(j)anist, terorist... Mislim da bi nas muško ponašanje u izgovoru imenica stranog podrietla bez "a" na kraju, što ih poženskuje isto udaljilo od srbskog zagrljaja.
Zašto na primjer hrvatski jezikoslovci strahuju od miešanja čakavštine, kajkavštine i štokavštine. Neka to ide postupno. VEĆ DANAS MOŽEMO BEZ IKAKVOG STRAHA DATI PUNU RAVNOPRAVNOST ZA SVE TRI UPITNE ČESTICE (zamjenice): ČA, KAJ i ŠTO. Što nas u tom spriečava, osim naše tromosti i nemara? Srbin sigurno ne će rabiti naš "ČA" i "KAJ", a u našem hrvatskom poimanju one znače isto, što znači "ŠTO"?). Uostalom, Srbi su sve više "štakavci", a manje su "štokavci". Rabimo posve ravnopravno naše: ČA. KAJ i ŠTO pa se time udaljujemo od Srba - štakavaca. Nažalost u hrvaskim medijima i među hrvatskim polititičarima imamo mnogo štakavaca.
Ovakovim nabrajanjem bi se moglo ići u nedogled. Bojim se, da o spomenutim i drugim sličnim "sitnicama" premalo brigaju naši jezikoslovci.
Osnovna pobuda za ovo pismo je NASTOJANJE, da se HRVATSKI JEZIK u svemu (rječno blago, slovnica, pravopis, abeceda...) ŠTO VIŠE UDALJI OD SRBSKOGA.
Naime, prateći hrvatsku politiku svestranog popuštanja Srbima, jezikoslovlje na razini nasljeđa od Vuka naovamo, davanje svestranih NAD-prava Srbima u Hrvatskoj pa i ponašanje običnih ljudi - Hrvata (invalidi domovinskog rata žene se s četnikovicama - poznati su mi brojni primjeri) i vjere: oprost, suživot... BOJATI SE JE VRLO OZBILJNO, da će nam se uskoro OPET pojaviti "bratstvo i jedinstvo", ali još gorega oblika i sadržaja od dosadašnjeg.
Mi Hrvati smo bili i ostajemo lakovjerni i popustljivi. To su (možda?) dobre osebine, ako imaš u odnosu sebi slične narode. Međutim, SRBI su krajnja suprotnost Hrvatima: pohlepni su za tuđim, osvajači sa svima sredstvima i načinima, politički su glumci prve vrsta, lažljivci, nametljivci... Takvi su Srbi u svemu pa i u pitanju JEZIKA, PRAVOPISA i svega što tu pripada.
Zaboravljamo, da Srbi ne uče NIŠTA iz borbenih poraza. Oni ratuju i dalje, a pritom lažu i obmanjuju cieli sviet.
Oni zlorabe na sve načine u SVOJU KORIST sve sličnosti s Hrvatima. U te srbske zlorabe sličnosti s Hrvatima spada napose J E Z I K.
BAŠ ZATO MORAMO PRIRODNIM NAČINOM I SA SVIMA ZNANSTVENIM METODAMA DJELOVATI NA UDALJAVANJE HRVATSKOG JEZIKA OD SRBSKOG JEZIKA.
Napose moramo napustiti SVE ONO, što je hrvatskom jeziku NAMETNUTO s točno željenom svrhom, a mi smo to "milom ili silom" prihvaćali.
Pripominjem, da u ovom pismu namjerno rabim nešto "ustaškog" pravopisa, ali nisam doslovan niti uvjeren u točnost. To ujedno znači, da (NAŽALOST!!!) kao Hrvat ne znam najhrvatskiji hrvatski pravopis. Ujedno se ispričavam za slučajne tipkarske i slične pogreške, koje ovog časa ni sam ne primjećujem. Pismo bi trebalo odležati nekoliko dana, da mogu pronaći sada nastale pogreške. Molim Vas da izprike uvažite!
Iako sam u ovom pismu, u svima stavkama nedorečen, uvjeren sam, da će me sveznadar Prof.Dr. Tomislav LADAN razumieti i barem u nečemu moja mišljenja prihvatiti.
Neovisno o prihvaćanju ili neprihvaćanju, osobno vrlo, vrlo štujem (može i poštujem) Tomislava Ladana i srdačno ga pozdravljam.
Dragan Hazler - Basel/Slunj
Post scriptum:
Ovdje u Baselu nije prestao djelovati prvi i najstariji izvan Hrvatske Ogranak Matice hrvatske niti u najolovnijim vremenima do danas. Ima i spomena vriednih učinkovitosti. Suradnja s MH u Zagrebu je jedva simbolična ili nikakva. Naime, mi smo vruće nastojali suradjivati, ali era Gotovčevog predsjednikovanja nije pokazivala sklonosti za to. Razlog je vjerojatno jer je baselski OMH uz HDZ. U znacima te inercije OMH životari i sada, iako vjerujem, da je sadašnji predsjednik MH, Prof. Bratulić vrlo kooperativan čovjek. Javit ću mu se jednom prilikom na proputovanju kroz Zagreb u SLUNJ. Ja sam inače pretežno u Slunju, a u Basel dolazim poslovno i to najviše u svakoj trećoj trećini mjeseca. D.H.
