Hrvatski vitez Jure Francetić – najhrabriji borac protiv četnika 2.dio
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Petak, 29 Kolovoz 2014 15:53
VITEZ JURE FRANCETIĆ NAJVEĆI HRVATSKI ANTIFAŠIST I ANTIKOMUNIST
Medju najistaknutijim hrvatskim vojskovođama svih vremena stoji zapamćen, zapisan i opjevan sin Gacke doline Jure Francetić. Rođen je u Otočcu, 3. srpnja 1912. kao sin seljačkih roditelja. Nakon završene gimnazije u Križevcima (1931) upisao se na Pravni fakultet u Zagrebu. Djeluje politički, biva zatvaran koncem 1932. Stalno zlostavljan i proganjan odlazi u emigraciju. Pristupa Ustaškom pokretu u Italiji i polaže ustašku prisegu 24. travnja 1933. u Borgotaru. Prolazi vojnu obuku i ubrzo postaje obrazovatelj hrvatskih ustaša u emigraciji. Godine 1937. vraća se u Zagreb i prima namještenje u upravi sanatorija "Merkur". Kratko zatim biva izagnan iz Zagreba na 3 godine. To vrijeme provodi djelatno za Hrvatsku u Grazu i uz proglašenje Nezavisne Države Hrvatske, 10. Travnja 1941. vraća se u domovinu služiti joj vjerno, učinkovito, hrabro i častno do junačke smrti, koja ga je zadesila u Slunju, 27/28. prosinca 1942. godine, nakon zrakoplovnog udesa 22. prosinca u Močilama vršeći svoju vojničku dužnost. Priopćenje o tom tragičnom udesu završava ovim riječima: "Ustaški pukovnik, vitez Jure Francetić, prvoborac, veliki hrvatski rodoljub, hrabri vojnik i častnik osobitih sposobnosti, položio je tako u borbi, na žrtvenik domovine svoj mladi život. S nama je!"
Jure je bio poput Eugena Kvaternika vodjen idejom: Hrvatska Hrvatom niti pod Nijemcima, niti pod Talijanima i nipošto pod Srbima i Madjarima. Sa svima poštena i ravnopravna suradnja, ali podredjenost samo Bogu i hrvatskoj državi. Upravo kroz ovo nadahnuće, ponašanje i djelotvornost pravnim i vojnim načinom postao je vitez Jure Francetić najomiljeniji i najopjevaniji hrvatski vojskovođa u II. svjetskom ratu.
On je svojom odlukom iz hrvatske duše, razboritosti, prava, vojne moći i hrabrosti obezvrijedio Opatijski sporazum od 3.III.1942. nepovoljan za Hrvate, prema kojemu su se Nijemci i Talijani nagodili s četnicima o njihovoj nazočnosti u hrvatsko-bosanskom Podrinju.
U tzv. operaciji "Trio" Crna legija, koju je utemeljio i predvodio Jure Francetić nije bila kao sudionik predvidjena niti u "Uputama" spomenuta, iz čega se može zaključiti da je ona za vojne podhvate bila bez udjela, dakle nepoželjna. Francetić se je dogovorno s poglavnikom Dr. Antom Pavelićem protivno Nijemcima (Glaise i Kasche) i Talijanima (Roatta i De Matteisa), koji su štitili četnike i suradjivali s njima, uključio sa svojom Crnom legijom u pobjedonosnu borbu protiv srpskih i crnogorskih četnika i drugih bandita, koji su u sprovedbi svoga velikosrpskog plana, upotrebom talijanskog oružja ubijali i progonili Hrvate katolike i muslimane.
Francetićeva borba bila je obranbena i uspješna, spasonosna za sav narod Istočne Bosne, napose Podrinja. Hrvatske međaše postavio je na Drini, vjekovnoj međi europske civilizacije i balkansko-azijatske dvoličnosti. K njemu su danomice pristizali dragovoljci - Hrvati obadviju vjera. Narod ga je volio, hrvatska vojska ga je vjerno slijedila, častnički suradnici su, napose Rafael Boban s njime skladno i pobjedonosno djelovali. Ime Jure Francetića, njegove Crne legije i Rafaela Bobana ostaju neizbrisivi uzori u borbi za Hrvatsku, u borbi za svaki pedalj našega, u borbi za spas života naših ljudi. Povijest i predaja ih pamte i narod ih pjesmom časti kao nezaboravne hrvatske junake ugradjene u vječiti Oltar naše Hrvatske.
+Vitez Jure Francetić je s nama, u Vivozi kod Otočca, gdje je rodjen, u Hrvatskoj koju je ljubio, za koju se je borio, živio i svoj mladi život dao, i u Slunju, gdje je čistu i pravednu dušu Bogu u milost predao.
I na kraju valja reći da je vitez Jure Francetić bio najveći hrvatski antifašist i antikomunist u II. svjetskom ratu jer se je hrabro i učinkovito borio protiv srpsko- četničkog nacifašizma i protiv komunizma kao najvećih neprijatelja hrvatskog naroda i svake samobitne države Hrvatske.
Za grob Jure Francetića se ne zna točno. Vjerojatno su ga četnički partizani bacili u nekakvu bezdanu, možda u Močilama, gdje se je ranjen junački opirao neprijateljima. Djaci iz Močila su govorili da su mrtvi Francetić i živi Mijo Abičić bačeni u bezdanu pokraj bunara u Močilama.
"Njegovu grobu nigdje traga nema, ali duh mu žari srca hrvatska."
Pripomene naknadno napisane, dne10. lipnja 2000. godine:
Ovaj skraćeni Životopis viteza Jure Francetića je napisan za kalendar 1997. u znak 85. obljetnice rođenja i 55. obljetnice njegove smrti.
Prikupljajući podatke o Francetiću, rekli su mi stariji Slunjani, da je on kidao zavoje, da izazove krvarenje i smrt jer nije htjeo biti predmet zamjene za Radu Končara.
Za vrijeme pisanja nazvao me je iz Orebića Juraj Matijević, inače rodom iz Vareša, koji mi je opisao slučaj naprijed spomenutog Francetićevog spašavanja srbskog djeteta Svete Gorančića.
Zrakoplovni udes, u kojem nastradao Jure Francetić i pilot Mijo Abičić nije još do danas stručno razjašnjen pa postoje razna tumačenja. Prema jednome od njih smatra se da iza udesa stoji sam poglavnik dr. Ante Pavelić. Naime, pukovnik Jure Francetić - protivno Nijemcima i Talijanima borio se je protiv njihovih saveznika srbskih četnika. Pavelić ga je po nalogu Berlina i Rima morao povući s najosjetljivije bojišnice u istočnoj Bosni i poslati u Gospić, kojemu Francetić nije bio potreban. Povijesno se znade, da je Gospić pao u ruke partizana iza Zagreba.
Sudeći po Pavelićevom obračunu s nepodobnim suradnicima moguće je da on stoji iza Francetićevog zrakoplovnog udesa u Močilama kod Slunja. Znade se da je prva žrtva Pavelićevog ponašanja prema istaknutima bio Slavko Kvaternik, moguća druga žrtva Jure Francetić... te na kraju Francetićev prijatelj Ante Vokić i Mladen Lorković.
Sudbina živih i mrtvih Hrvata u Hrvatskoj za trajanja obadvije Jugoslavije
Živi Hrvati, koji su se takvima domoljubno osjećali bili su u obadvije Jugoslavije zlostavljani, proganjani i ubijani, a mrtvim Hrvatima obadvije Jugoslavije nisu dozvolile niti redovni ukop u vlastitoj zemlji, a o dostojanstvenom ukopu nema ni spomena. Politički režimi zabranjuju njegovati uspomene na njih i postavljati spomen obilježja.
Živi Hrvat ne smije se u svojoj domovini i državi ponašati kao u svojoj kući, nego se mora podređivati vanjskim i unutrašnjim diktatima i obzirima prema nelojalnim i petokolonaškim nacionalnim manjinama.
Mrtvi Hrvat suprotne ideologije od vladajuće nema pravo niti na grob ni spomen-obilježje u vlastitoj zemlji, što je jedinstven slučaj u cijelom svijetu.
U Hrvatskoj četnici iz II. svjetskog rata, na primjer u Veljunu i četnici iz srbsko-agresivnog rata na Hrvatsku, na pr. u Vukovaru imaju spomenike, štoviše vrlo incidentnog sadržaja i izgleda, ali za hrvatsku domovinsku vojsku spomenici nisu poželjni motreno sa stajališta suvremene vladajuće strukture.
Srbski četnici pod obadva ideološka znaka imaju na tisuće spomen obilježja diljem Hrvatske, a stotine tisuća Hrvata su gore nego u mrcilištu pobacani poluživi i poklani po rovovima i bezdanama u Sloveniji i u Hrvatskoj.
Četnički i komunistički partizani su masovno ubijali hrvatske vojnike i ranjenike, primjerice Dravograd, Maribor, Kočevje, Maceljska šuma, Jazovka, Petrova Gora, "Kanal" u Zagrebu, Furjan (civili), Hrvatski Blagaj, Trovrh između Rakovice i Saborskoga, bezdane oko Slunja, Grabarje i Jelvik (ranjenici i strijeljani), u BiH i u svima mjestima i selima Križnih puteva.
Postojeća groblja hrvatskim vojnicima su razorena, preorana ili prekopana od strane komunista, primjerice u Zagrebu, u Karlovcu, u Slunju...
Bivša komunistička vlast je dozvolila ili je čak sama naređivala i vršila rušenje hrvatskih vojnih i drugih spomenika. Čak je srušila i spomenik hrvatskom banu Josipu Jelačiću.
U Slunju, u Starom groblju bila je vojnička parcela s 22 poimence poznata hrvatska vojnika. Za komunističkog režima vojnička parcela je prekopana i prenamijenjena. Ako bi danas netko pokušao obnoviti vojno groblje u Slunju naišao bi na protivljenje vlasti i medija slično kao što se ponaša vlast i mediji prema obnovi spomen obilježja hrvatskom vitezu Juri Francetiću i na tim prostorima poubijanim hrvatskim vojnicima - ranjenicima.
U Kotaru slunjskom četnički i komunistički partizani vršili su masovni zločin, ne samo prema zarobljenim hrvatskim vojnicima svih rodova HOS-a, nego i prema 700-800 ranjenika, koje su doslovce klali i odvozili u kamionima prema brdu Debela glava. Predpostavlja se da su ih pobacali u neku od bezdana, kakovih ima vrlo mnogo na tlu bivšeg Kotara Slunj jer je tako veliku masu ljudi nemoguće pokopati u nekoliko grobnica.
Evo o tome podataka iz komunističke dokumentacije, "Zbornik 18, Kotar SLUNJ i Kotar VELJUN u NOR-u i socijalističkoj izgradnji, Stevo Opsenica, Borbe za oslobođenje Slunja novembra 1942. godine, str. 435-447".
Doslovce, sa stranice 446:
"U borbama oko Slunja i za njegovo oslobođenje u vremenu od 1. do 15. novembra, prema procjeni partizanskih štabova, neprijateljski gubici su bili: Ovdje je riječ prema partizansko-komunističkoj dokumentaciji o točno 1350 mrtvih i zarobljenih vojnika, kojima nitko u Slunju za grob ne zna. Zašto? Ako u svakoj zemlji ovog svijeta postoji stanoviti odnos prema mrtvima bez obzira na ideologiju, kojoj su za života pripadali, zašto je Hrvatska izuzetak i to prema svojim vojnicima suprotne ideologije.
Svih 1350 vojnika su mrtvi jer četnički i komunistički partizani su 1942. ubijali zarobljene hrvatske vojnike, napose one, koji su blizu dvije godine junački branili Slunj i nanašali protivnoj strani velike gubitke.
Pisatelju ovih redova je poznato, da je samo u slunjskoj školi bilo više od 200 ranjenika; čak su ležali na obzidanom tavanu. Kad su četnički i komunistički partizani zauzeli Slunj, 14. studenoga, onda su ranjenici svih rodova HOS-a pružali otpor; jedan dio ranjenika je počinio samoubojstvo, a zarobljene ranjenike, njih oko 100 su partizani klali noževima na predzadnjem prozoru lijeve strane školske zgrade i bacali u kamion, a zatim odvozili mrtva ili poluživa tijela u nepoznatu grobnicu, vjerojatno u jednu od bezdana na Debeloj glavi. Tijekom rata i u poraću od 1945. nadalje također su komunistički partizani odvodili kolone živih vojnika i civila s ogulinske strane i velika je vjerojatnost, da su se svi našli u istoj bezdani na Debeloj glavi, oko 5 km udaljeno od mjesta Slunja.
Kao pastir u Grabarju, u neposrednoj blizini puta prema Debeloj glavi vidio sam osobno tijekom ljeta i jeseni 1945. godine kolone ljudi vođenih prema brdu, a na pitanje pastira, kuda idu ti ljudi, obično smo dobivali odgovor: "U drvosječu" ili "Na popravno-prisilni rad".
Nikada nitko od nas pastira nije vidio vraćanje tih ljudi s "drvosječe" ili s popravno-prisilnog rada pa su vjerojatno završili svoje živote u bezdani ili bezdanama na Debeloj glavi.
Ne zna se u Slunju, gdje su završila mrtva tijela od ranjenika iz drugih zgrada: Viličićeva sala, Hrvatski katolički dom, iz dvije kuće Nikole Neralića, kuća Mate Mikana, Župni dvor i druge javne zgrade... Ovdje ću se osvrnuti samo na ranjenike u kući Mate Mikana, Neralićevoj kući i Župnom dvoru, kojih je bilo 80-100. Brojno stanje mi je poznato jer je tu radila kao pomoćna bolničarka moja sestrična Mare Štefanac. To su bili pretežno ranjeni domobrani, oružnici i civili. Njihove sudbine živih i mrtvih su nepoznate Slunjanima. Vjerojatno su u Debeloj glavi.
Ovakove zločine na zarobljenicima i ranjenicima nije radila nijedna vojska u II. svjetskom ratu osim četničkih i komunističkih partizana.
Za vrijeme "oslobođenog" Slunja zadesila je smrt, na gore opisan način hrvatskog viteza Juru Francetića, koji je teško izranjavan sjekirom Mile Trbojevića iz Močila ležao najprije u Župnom dvoru pa je prenešen zajedno sa zastavnikom pilotom Mijom Abičićem u kuću Mate Mikana, gdje je umro noću 27/28. prosinca 1942. počinivši samoubojstvo iskrvarenjem, kidanjem zavoja s otvorenih rana.
Ni njemu kao ni njegovom pilotu Miji Abičiću nitko od Slunjana ne zna za grob. Predpostavlja se da nije na Debeloj glavi, nego u nekoj bezdani u Močilama jer je kamion s mrtvim Francetićem i još živim Abičićem otišao u pravcu Rakovice, a u tom pravcu, lijevo do glavne ceste su Močile. U tome ima i komunističko-partizanske logike jer su oni u Kotaru Slunju običavali vršiti ratne i poratne egsekucije na mjestima vezanima na ovaj ili onaj način uz žrtve.
Tako na primjer, ranjenog oružničkog narednika Mirka Marušića su zaklali u Turkaljevoj kući, gdje mu je bio ured, Ivana Skukana su dovezli iz Karlovca objesili u Slunju. Isto su izvršili vješanjem zapovjednika oružnika Božu Kodžomana u Primišlju, a na Ivšić brdu, gdje je inače stražario naživo su sasjekle partizanke oružnika Milana Grdića... Dodajem, da je baš taj miroljubivi i dobroćudni oružnik prepjevao pjesmu "Na Kupresu grob do groba..." u napjev "Na Kordunu grob do groba..." Obadvije se pjevaju na melodiju "Evo zore, evo dana - evo Jure i Bobana..." Dakle, narod i komunistički partizani su pjevali melodiju, kojom se slavi viteza Juru Francetića i Rafaela Bobana.
Obnovljeno spomen obilježje hrvatskom vitezu Juri Francetiću u Slunju
Dne 8. lipnja obnovljeno je u Slunju spomen-obilježje Hrvatskom vitezu, legendarnom borcu protiv četnika Juri Francetiću i svima hrvatskim vojnicima palim na ovim prostorima, uključujući i pale branitelje u Domovinskom ratu. Neposredno na tom prostoru spomen-obilježje odaje počast za oko 100 ranjenih domobrana, oružnika i civila, koje su iz okolnih kuća poklali četnički i komunistički partizani noću od 14/15. studenoga 1942. Iz Župnog dvora su partizani strijeljali trojicu i Nijemci jednog katoličkog svećenika pa se spomenik posvećuje i njima. Tu je bilo i partizanskih mučenja i vješanja i na kraju baš na mjestu, gdje stoji spomen obilježje su suvremeni srbski četnici 16. studenoga 1991. godine masakrirali i mučki ubili dvojicu slunjskih mladića, branitelja iz Domovinskog rata: +Dragana Modrušana i +Nikolu - Ninu Štefanca.
Dakle, obnovljeno spomen obilježje obuhvaća sve pale hrvatske vojnike: za Hrvatske vojne krajine, za I. i II. svjetskog rata i za Domovinskog rata.
Osobno sam ministrirao župniku vlč. Ivanu Nikšiću, kad je jedne proljetne nedjelje 1943. posvećivao spomen obilježje u slavu legendarnom borcu protiv četnika - hrvatskom vitezu Juri Francetiću i svima palim hrvatskim vojnicima na ovim prostorima.
Bivši komunistički partizani iz brigade Hamdije Pozderca su u lipnju 1943. srušili spomen obilježje, koje je bilo jednako kao i ovo obnovljeno samo je bio drveni križ i drvena ploča. Sada je na jednakom kamenu, koji je ondje stajao postavljen križ i spomen ploča od mesinga.
Dakle, ovo je obnavljanje spomen obilježja, koje su srušili komunistički partizani iz tzv. Hamdijine brigade na dan Duhova 1943. godine. Ova brigada miješana od bosansko-krajiških Srba i muslimana bila je poznata po svojim zločinstvima. Primjerice, pred roditeljima i braćom zaklali su 14-godišnju djevojčicu Ljubicu Gračan jer ih je ometala u pljački njenih stvari.
Komunisti u Hrvatskoj su inače bili poznati po rušenju spomeničke kulture na javnim mjestima i po grobljima. Znade se da su porušili skoro sva hrvatska vojna groblja u Hrvatskoj, rušili su crkve (Crkvu Sv. Ćirila i Metoda u Karlovcu), spalili su Crkvu Sv. Duha u Blagaju, opljačkali su minirali (bezuspješno) Crkvu Presv. Trojstva u Slunju... Minirali su u Slunju kip Svetog Ivana. Porušili su ili uklonili ne samo hrvatska spomen obilježja iz II. svjetskog rata, nego i druge spomenike, na primjer: Bana Jelačića, neke spomenike braće Radića i pokušali su srušiti spomen poprsje Eugenu Kvaterniku u Rakovici.
U Furjanu su porušili skromno spomen obilježje za 59 civila - seljaka i jedne seljakinje, koje su poubijali komunistički partizani 19. lipnja 1994. godine.
Prošle godine je Matica hrvatska Slunj u suradnji s građanima i Urv. Hrvatskim domobranom - Ogranak Slunj obnovila to skromno spomen obilježje u Furjanu i naišli smo na veliku kritiku vlasti i medija.
Urv. Hrvatski domobran - Ogranak Slunj posvetio je 1999. jedan spomen križ svima vojnicima palima za domovinu i tada je uslijedila kiša svih kritika od vlasti i medija.
Dana 8. lipnja 2000. godine, približno na obljetnički dan kad su Hamdijini partizani porušili spomen obilježje, Urv. Hrvatski domobran - Ogranak Slunj obnovio je porušeno spomen obilježje i to je izazvalo buru kritika, koje se ne smiruju.
Štoviše, čuju se s vrha i iz medija čak razne prijetnje.
To je tako, kad nešto čine Hrvati posvećeno Hrvatima.
Imamo mi u Slunju i drugo iskustvo.
U Veljunu (Grad Slunj) je bez dozvole Gradskog poglavarstva devastiran i perinačen tekst na spomeniku ustaškim žrtvama II. svjetskog rata, gdje su uključeni i četnički zločinci, koji su poklali hrvatsku obitelj Jose Mravunca iz Hrvatskog Blagaja.
To zlodjelo protivno propisima o zaštiti spomeničke kulture, koju je preinačio Milorad Pupovac nije nitko od vlasti i od medija kritizirao. Štoviše, nikoga u Hrvatskoj ne smetaju Pupovčevi stihovi ćiriličkim pismom iz Kosovskog mita - Majke Jugovića, a znade se koja su zlodjela za Hrvatsku, Europu i Svijet potekla iz Kosovskog mita.
Štoviše, Skup je okupio Srbe iz svih hrvatskih krajeva i Srbe iz Srbije, a pritom Skup nije bio prijavljen Gradskom poglavarstvu Slunja.
Urv. Hrvatski domobran - Ogranak Slunj i sve Udruge proizašle iz Domovinskog rata kao i Gradsko poglavarstvo Grada Slunja su prosvjedovali kod vlasti RH i Županije karlovačke protiv održavanja toga skupa u Veljunu na četnički dan - Đurđev dan, ali bezuspješno.
Četnički i srbski skup započeo je bez Hrvatske državne himne i bez Hrvatske zastave i hrvatski prosvjedari su ga osujetili.
Dakako, kritiku nisu dobili četnici i Srbi, nego su je dobili Hrvati.
Za vrijeme komunističke Jugoslavije mogla se je čuti krilatica, da je u Hrvatskoj unosnije biti Srbin, nego član komunističke partije.
Po svemu sudeći, izgleda da je u suverenoj Republici Hrvatskoj ova krilatica zadobila na vrijednosti.
U Republici Hrvatskoj može srbska nacionalna manjina činiti sve pa i najveća zlodjela, u čemu se je istakla u "balvan revoluciji" i u rušenju svega u Hrvatskoj od 1991-1995.
Vrhunac svega čuje se u glasu iz hrvatskog vrha, prema kojemu će zakonom biti zabranjeno oživljavanje ustaških simbola, ali dakako ne spominje se tako nešto protiv četničkih simbola, koji stoje u mnogim oblicima počev od "4 C" diljem Hrvatske pa do četničkih šajkača u Vukovaru i drugdje.
Izgleda da četnici (ne smije se reći četnički zločinci) u Republici su ne samo amnestirani i abolirani, nego i dodatno zaštićeni, da bi se bolje revitalizirali.
Zanimljivo je zaključno podsjetiti na još jedno ponašanje suvremene hrvatske vlasti. Naime, ta vlast naziva sebe "vlast promjena" i mijenja skoro sve iz ere vlasti HDZ-a, ali ne mijenja HDZ-ovu amnestiju i aboliciju srbskim četničkim "dobročiniteljima", koje se dakako ne smije nazvati pravim imenom srbsko-četničkih zločinaca i njihovih pomagača. Hvala lijepo! Pametnomu dosta!
Uz domobranski pozdrav: ZA HRVATSKU - UVIJEK!
Mr.ph. Dragan Hazler, častnik HV u pričuvi
predsjednik Urv. Hrvatski domobran - Ogranak Slunj
