Inspiracija za poemu Jama ima svoje počelo u Slunju 3.dio
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Petak, 28 Siječanj 2011 09:11
Prva četničkopartizanska strijeljanja nedužnih Slunjana. Uz brojne poubijane zarobljenike hrvatske vojske i ranjenike i civile u tome "prvom oslobođenju Slunja", 14. studenoga 1942. godine uslijedila su prva ubijanja nedužnih Slunjana po presudi "Narodnog suda" (abecedno):
Stjepan Katić, Adam Kos, Slavko Kovačević, Joso Moćan, Joso Obajdin i Ivan Pavlešić. Iza ubijenih ostale su obitelji s četvero do osmero djece.
Prije ubijanja ovih posve nedužnih ljudi, izvršenoga u dolini Nikole Neralića usred bijela dana, četničkopartizanske ubijice su strašno mučili žrtve, što je ustanovljeno kasnije pri ekshumaciji istih. Primjerice, posve nedužnom čovjeku, inače hotelijeru Slavku Kovačeviću su naživo skidali kožu. Drugim žrtvama su sjekli udove i organe: iskopali oči, rezali jezik, ušesa, nos... To se je odvijalo baš onako, kako je satkana čitava "Jama" od Ivana Gorana Kovačića.
Četničkopartizanski obred mučenja žrtve prije ubijanja
Teško je vjerovati, da je ikoja vojska, sudionica u Drugome svjetskom ratu toliko mučila žrtve prije ubijanja kao što su to činili četnikopartizani. Oni su u svoja ubijanja neprijatelja i potvorenih neprijatelja ugradili obred mučenja, kakova jedva može pojmiti normalan čovjek. Za ovdje ponavljam jer je strašniji nego strašan samo jedan primjer, kojeg sam već naprijed spomenuo: 15. studenoga 1942. godine zazidali su u jednoj prostoriji dvorišne kuće Nikole Neralića u Slunju: 22 (dvadesetidva) živa ranjenika. Nada Galjer i Mješina Kukić su se hvalili, da su oni dali zazidati 22 ranjena ustaška zločinca, a to su bili malne djeca, svi ispod 20 godina starosti. Nepojmljivo je u kakvim su mukama umirali ovi mladi ljudi, samo zato jer su bili hrvatski vojnici. U usporedbi s ovim oblikom smrti, četničkopartizanska batinanja i naživo rezanja prije ubojstva žrtve bila je "milost". I za ovakove zločine nalazimo svjedočanstvo u Goranovoj "Jami".
U kući "Narodnog suda" proveli su prvu noć pjesnici Nazor i Goran
Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić su prelaskom preko Kupe dobili pratećeg komesara "anđela čuvara".
Taj komesar ih je vjerojatno radi raznih ispitivanja, provjere identiteta i sigurnosti... doveo u zgradu "Narodnog suda" u Slunju. U tome "Narodnom sudu" Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić su proveli prvu noć, na koju su se drugog dana tužili, da nisu mogli spavati.
Tu su čuli dernjavu batinaša, četničkopartizanskih komesara, mučitelja i jauk nedužnih ljudi - Hrvata iz Slunja i okolice, koje su šumski banditi već mrcvarenjem ubili, a nakon toga ih mrtve ili polužive odvozili u prirodne bezdane i zaostale rovove od bivše Jugoslavenske vojske, u šuma-parku zvanom Jelvik... Tu su ih dotukli tupim predmetima i samo zagrebali zemljom pa su ih njihovi najbiži noću iskopali i potajice sahranili u groblju.
Predpostavljam i vjerujem da je Ivan Goran Kovačić noćenjem u četničkopartizanskom "Narodnom sudu" i mučilištu dobio prvu klicu inspiracije za svoju poemu Jama i za naprijed navedene stihove iz pjesme "Naša sloboda" . Upravo u prvoj kitici te pjesmice je prikazao pravi "obraz" četničkopartizanske slobode, a u čitavoj poemi "Jama" sve najstrašnije, što je u Slunju, u "Narodnome sudu" doživio, vidio i čuo od učiteljica Jelene i Lucije Cindrić.
Premještaj došljaka u kuću učiteljica - sestara Jelene i Lucije Cindrić
Ovdje iznosim jedan točan podatak, kojega nisam uspio pronaći u nijednome literarnome izvoru. Prema točnom pamćenju Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić su došli u Slunj 31. prosinca 1942. godine. O tome je brujio iz usta četrnikopartizana čitav Slunj. Komesari su držali govor iza govora hvaleći se dolazkom pjesnika na "oslobođeni teritorij".
Sa svojim vršnjacima išao sam u rano predvečerje u Crkvu jer sam bio ministrant i rado sam slušao statističke podatke, koje je svećenik iznosio za proteklu godinu. Na Mostacu (bivši središnji trg u Slunju) je jedan komesar držao vrlo glasni govor o pridošlim "narodnim pjesnicima Vladimiru Nazoru i Ivanu Goranu Kovačiću, koji su već u oslobođenome Slunju."
Pjesnici su po zapovjedi svojih gospodara napustili Slunj tijekom 05/6. siječnja 1943. godine, uoči dana Sveta tri kralja.
Već drugog dana dolaska u "oslobođeni" Slunj premješteni su Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić iz kuće "Narodnog suda" u susjednu, vrlo lijepu kuću slunjskih učiteljica Jelene i Lucije Cindrić. Tu su ostali nekoliko dana, točno do 5. siječnja 1943. godine, a zatim su ih noću njihovi domaćini četnikopartizani odpremili preko Lađevca, Šturlića, Cazina i Ostrožca u Bihać i...
U kući učiteljica Cindrić nisu imali stalnog komesara, nego je ispred kuće stražario jedan četnikopartizan. Ova pripomena je jako važna jer su, bez komesara mogle učiteljice Cindrić slobodno govoriti Nazoru i Goranu o četničkopartizanskim zločinstvima.
Pripominjem da su ove dvije učiteljice moje rođakinje - tetke u drugome koljenu sa ženske strane rodoslovnog stabla. Ovo iznosim jer sam uz osobno doživljeno, dobivao od svojih tetaka, već onda, a napose kao odrastao čovjek brojne podatke o ponašanju Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića i o svima četničkopartizanskim zločinima, o kojima su im obadvije učiteljice mnogo govorile. One su predviđale, da će upravo kroz mene biti zapamćena ta istina i možda nekada proširena u javnost.
Uz moje osobne doživljaje četnikopartizana kao strašnih ubojica, učiteljice Jelena i Lucija Cindrić su mi proširile znanje o zločinstvima četnikopartizana, koji su sebe nazivali Narodno-oslobodilačka vojska... Ove umirovljene učiteljice su neiscrpno govorile Nazoru i Goranu o svima četničkopartizanskim zločinstvima u Slunju i u Slunjskome kraju.
Jauk užasa mučenih ljudi iz "Narodnog suda" čuo se je najstrašnije noću
Do moje kuće, do Cindrićeve kuće (udomiteljice Nazora i Gorana) i po čitavom susjedstvu je dopirao jauk mučenih ljudi iz četničkopartizanskog "Narodnog suda" i mučilišta u Lovrenčićevoj kući, podrumu i dvorištu. Od toga jauka, ponekad svirke harmonike i pjesme nije se moglo noću spavati u čitavom susjedstvu, uključujući i Cindrićevu kuću, u kojoj su tada stanovali Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić.
Tu je Ivan Goran Kovačić dobivao i obogaćivao inspiraciju za svoju potresnu poemu "JAMU", za koju su sestre učiteljice Jelena i Lucija Cindrić govorile, da je započeta u njihovoj kući, u Slunju. Onda je to bila kuća broj 42, a sada je Stara cesta 7, Slunj.
S pjesnicima već prvog jutra u Cindrićevoj kući
Pisatelj ovog dokumentarnog zapisa, tada 14-godišnjšnjak sa zrelošću III. razreda gimnazije, upoznao sam pjesnika Vladimira Nazora i njegovog suputnika Ivana Gorana Kovačića već prvog jutra u kući sestara - učiteljica Jelene i Lucije Cindrić. To se je odvijalo ovako: Četnikopartizani su zapovjedili mojim roditeljima Josi i Franciki Hazler, da moraju od svojih krava dati svako jutro po dvije litre mlijeka za drugove pjesnike Nazora i Gorana. To mlijeko sam im donosio ja osobno. Prema sjećanju, to sam činio samo četiri jutra.
Tu dužnost sam obavljao s nekakvim oblikom miješanog nezadovoljstva ("Zašto baš ja moram nositi mliko?!") i istovremene radoznalosti jer sam želio upoznati ove, zalutale hrvatske pjesnike, čuti nešto od njih i u razgovoru pitati ih štošta. To mi je uspjevalo s vrlo govorljivim Vladimirom Nazorom, ali ne i s Goranom Kovačićem, koji je uvijek samo šutio kao mumija i davao je izgled nezadovoljnog čovjeka.
Slika i dojam prvog jutra
Susret prvog jutra bio je ovakav: Donio sam mlijeko (mi u Slunju kažemo mliko) i pozdravio s "Dobro jutro!" Učiteljice su jednako tako odzdravile; Nazor mi je odgovorio: "Zdravo druže!", a Goran je prešitio pozdrav.
U predsoblju, ujedno zimskoj kuhinji iznad lavaboa brijao se je Vladimir Nazor s britvom koju je od nekoga dobio jer su njegove stvari nestale na putovanju prema Slunju. Netko ih je prisvojio. Pri brijanju je dosta glasno razgovarao s umirovljenom učiteljicom Jelenom Cindrić, a Ivan Goran Kovačić je tmurno zamišljen sjedio na udobnom tapeciranom stolcu i nije ništa govorio. Nazor je bio pri završetku brijanja. Mene se je jako dojmio njegov starački vrat s visećim podbradkom, obrazi i špičasta bradica.
To se je odvijalo oko 8 sati ujutro točno 2. siječnja 1943. godine. Obadvije sestre učiteljice su bile budne. Učiteljica Lucija je šutke obavljala neke poslove, ložila kuhinjsku peć, koja je ujedno zagrijavala i susjednu prostoriju otvorenih vrata, u kojoj je sjedio Goran, a njena sestra Jelena se je naprosto svađala s Nazorom. Oslovljavali su se sa "Ti" jer su se valjda poznavali od ranije. Naime, Vladimir Nazor i Jelena Cindrić su bili prosvjetari, po starosti približni vršnjaci. Uz ostalo Nazor je bio i profesor na Učiteljskoj školi, a na jednoj školi je pored učiteljevanja u Tounju i drugdje djelovala i Jelena kao nastavnica pa su se vjerojatno poznali iz raznih susreta i učiteljskih sjednica.
Vladimir Nazor je djelovao zadovoljno
Po prvome dojmu na mene, mogu reći da je Vladimir Nazor pokazivao opće zadovoljstvo, radost, govorljivost, ushićenost pa možda i sreću sa svojim dolaskom među partizane, "na oslobođeni teritorij". To je pokazivao u svome odnosu s četnikopartizanima, u susretima s običnim ljudima, na ondašnjim svakovečernjim priredbama, koje su organizirali "osloboditelji" radi promičbe i svoje zabave i u svakome nastupu, napose u svome prvome govoru u Slunju... U tome ponašanju djelovao je vrlo uvjerljivo, što isključuje svaku pomisao na glumu.
Sjećam se dobro njegovog razgovora s Vjećeslavom Holjevcem, Ćanicom Opačićem, Pantom Katićem, Ivom Lolom Ribarom i Ljubišom Gruborom, koji su sjedili u prvim redovima na jednoj večernjoj priredbi u školskoj dvorani. Mi djeca raznih uzrasta, među kojom sam bio i ja sjedili smo na podu između pozornice i prvog reda publike pa smo rado i znatiželjno promatrali te susrete i dječjom znatiželjom prisluškivali razgovore.
Dakako u prvome redu sjedili su uvijek najvažniji četnikopartizanski čelnici. Veco Holjevac je tada bio komesar kordunaških partizana, Ćanica Opačić je bio glavni sudac u "Narodnome sudu", Pante Katić je bio komandant grada, a najmlađi među njima Ljubiša Grubor je bio sekretar Pokrajinskog komiteta Skoja. Ivo Lola Ribar je bio glavni sekretar Skoja (Saveza komunističke omladine Jugoslavije). Upravo u to vrijeme organizirao je nekakav skojeski dernek u Slunju, koji je ušao u komunističku povijest. Razgovor Vladimira Nazora s njima je bio vrlo uzbudljiv i popraćen s dosta smijeha.
Tek spomena radi dodajem, da sam vidio Ivu Lolu Ribara i druge skojevce svakog dana jer im je središnjica bila u stanbenom dijelu kuće od Hrvatskog katoličkog doma u Slunju, točno suprot mojoj obiteljskoj kući, tada kuće broj 2 i sada Stara cesta broj 2, a moja kuća je tada bila broj 39, a sada je Stara cesta 1, Slunj.
Nazorov odnos prema meni
Ne smijem propustiti Nazorov odnos prema meni osobno, koji je bio vrlo zamimljiv po njegovim kazivanjima i upitima. Neizostavno mi je zahvaljivao na mlijeku, koje sam donosio, pitao me je o školi, o uspjehu i postavljao kojekakova pitanja shodna mojemu uzrastu. Pitao me je čak, dali volim narodno-oslobodilačku vojsku?! Našavši se u nedoumici, rekao sam mu da ne volim niti jednu vojsku jer vojske ratuju, a ja ne volim rat. On me je na to uvjeravao da je narodna vojska i narodno-oslobodilački rat pravedan i poželjan jer se bori za slobodu. Ja sam si mislio svoje jer četničkopartizansku slobodu sam doživljavao kao strahovladu, mučenje i ubijanje ljudi, koji nisu "plesali onako kako su oni svirali".
Nazorov prvi govor u Slunju
Za svoj javni nastup, prvi govor u velikoj dvorani Osnovne i Građanske škole u Slunju, napisao mi je sam Vladimir Nazor kratki pozdravni govor, kojim sam ga trebao kao "drug omladinac" javno pozdraviti. To sam i učinio na pozornici velike dvorane u slunjskoj školi. Prema sjećanju taj pozdravni govor slovio je ovako:
"Ponosan narod i narodna vojska Slunja grada i Korduna, sretni smo da Te pozdravimo, naš veliki pjesniče, Nazor Vladimire! Osjećaj se ugodno i budi s nama sretan kao što smo mi sretni s Tobom u slobodnome gradu Slunju!"
Taj pozdravni govor su spalili suvremeni četnikopartizani
Kao čuvar svojih knjiga, svojih i obiteljskih slika, školskih bilježnica, crteža, pisama i svih zapisa, uključujući i spomenar imao sam u svojim arhivalijama sačuvan i taj pozdravni govor. Nažalost, sve su u mojoj rodnoj kući u Slunju spalili i uništili raznim divljačkim metodama današnji četnikopartizani, srbski zločinci u "oslobođenome Slunju", prozvanom Šešeljevo od 1991-1995. godine.
Tko to kaže, da se povijest ne ponavlja?!
Ivan Goran Kovačić je u Slunju samo šutio
Kako sam već pripomenuo, za razliku od govorljivog Nazora, Ivan Goran Kovačić nije pokazivao ni zadovoljstvo, ni sreću, ni dobro raspoloženje, čak niti rječitost. Za nekoliko dana boravka u Slunju, čuo sam iz usta Ivana Gorana Kovačića samo jednu jedinu rečenicu i to pitanje upućeno meni:
"Jesi li ti to klanje ranjenika zaista vidio?"
To sam mu potvrdno odgovorio. Moj odgovor slijedi u osvrtu na razgovor: Vladimir Nazor - Jelena Cindrić jer je u tome razgovoru uslijedilo ovo pitanje.
Goran je pravio nekakve pribilješke, vjerojatno za "Jamu"!?
Toga, po sjećanju drugog jutra, kad sam donio mlijeko, pjesnik Ivan Goran Kovačić je pravio neke pribilješke vjerojatno iz, rekao bih žučnog dijaloga između Nazora i umirovljene učiteljice Jelene Cindrić, koja mu je nabrajala počinjene četničkopartizanske zločine u Slunju i u Slunjskome kraju, zvanome Kordun.
U toj prepirki s Vladimirom Nazorom u nazočnosti Ivana Gorana Kovačića, koji je sjedio na istoj stolici kao i jučer, kad je Jelena Cindrić govorila Nazoru (kao da čita) o četničkopartizanskim ubijanjima u Slunju, došla je na oko 500 (petsto) ranjenika, koje su na školskom prozoru klali četnikopartizani. Tada su uslijedile Jelenine riječi:
"One ranjenike u redu za klanje, koji nisu mogli hodati gurali su četnikopartizani i nosili su ih lakši ranjenici ili su se na njih naslanjali u redu do četničkopartizanskog klanja i bacanja u kamion.
Taj kamion je odvozio poklane ranjenike u veliku i vrlo duboku bezdanu na Debeloj Glavi oko 4 km daleko od Slunja u smjeru Plaškoga. Kad su se zločinci umorili klanjem odvozili su kamionom nezaklane ranjenike i žive ih bacali u duboku bezdanu na Debeloj Glavi..."
Ja sam donio jutarnje mlijeko i nazočio tome burnom razgovoru učiteljice Jelene Cindrić i Vladimira Nazora. Jednog časa upre učiteljica Jelena Cindrić prstom u mene i kaže:
"Ovaj dječak sa svojim vršnjacima je gledao to četničkopartizansko klanje zarobljenih ranjenika, hrvatskih vojnika!"
Tada sam prvi i zadnji put čuo iz usta Ivana Gorana Kovačića jednu rečenicu i to pitanje, koje sam već naprijed napisao i ovdje ga radi slijeda razgovora ponavljam i donosim moj odgovor:
Ivan Goran Kovačić: "Jesi li ti to klanje ranjenika zaista vidio?"
Odgovorio sam sljedeće:
"To klanje ranjenika sam gledao zajedno s bratićem Tomom Hazler i Matom Sminderovac. Naše kuće su u neposrednoj blizini škole i mi smo gledali taj užasni čin ispred naših kuća, zapravo s Križopća, a mogli smo ga vidjeti i kroz prozor iz Matine kuće. Taj užas nad ranjenicima vidjeli su svi susjedi i prolaznici. Skupina četnikopartizana je gurala ranjenike pred skupinu četničkopartizanskih koljača koji su klali ranjenike s puščanim noževima (bajunetama)".
Najstrašnije mi je bilo, kad me je iz reda, neposredno pred klanje glasnim povikom zamolio moj daljnji rođak, ranjenik Mato Pavlešić, Mandin:
"Dragane, reci mojoj mami da sam umro od rana, ali joj nemoj reći da su me zaklali!"
Ja sam to rekao mojoj majki i ne znam kako je ona prepričala svojoj sestrični Mandi Pavlešić, majki od zaklanog jedva 18-godišnjeg ranjenog jedinca, sina Mate.
Za njega su širili glas među rodbinom, da je poginuo kod Topuskoga, što nije točno. Mate je zaklan četničkopartizanskim nožem na prizemnom porozoru lijevog krila, koje je pripadalo Građanskoj školi u Slunju. To sam osobno vidio i drhteći od užasa pobjegao sam kući.
Taj Mate Pavlešić je inače bio vrlo miran dečko, prognanik iz Primišlja. Naime, Talijani su na bijegu iz Slunja, točno na Dan cvjetnice 1942. prognali Hrvate iz Primišlja. Neki prognanici su dospjeli u Slunj, a ostali kojekuda: u Ogulin, u Tounj, Karlovac... Sredinom ljeta 1942. Mato je dragovoljno pristupio u Hrvatsku vojsku, u 10. ustašku bojnu pod zapovjedništvom bojnika Slavka Bednjanca. Svoj mladi život je kao ranjenik završio od četničkopartizanskog noža.
Četničkopartizanska literatura navodi 700-800 ranjenika
Četničkopartizanska literatura, Zbornik 18, HAK, Karlovac, Stevo Opsenica, "Borbe za oslobođenje Slunja novembra 1942. str.435-447. navodi 388 poginulih ustaša, 162 zarobljenih i oko 700-800 ranjenih". Svi ovi brojevi su uvećani na četničkoparizanski način. Objektivno sudeći moglo je biti do oko 500 ranjenika jer su borbe za "oslobođenje Slunja" trajale više tjedana, a k tome su dopremani u Slunj svi ranjenici iz Bihaća, Zavalja, Petrovog Ličkog sela, Vaganca, Drežnika, Rakovice i iz okolnih sela bliže mjesta Slunja.
Zarobljenih hrvatskih vojnika je također bilo mnogo manje, nego što navodi Stevo Opsenica i to su bili pretežno domobrani i oružnici.
Ustaše se nisu nikada predavali, a u beizlaznoj situaciji imali su za sebe i za najbliže neprijatelje posljednju bombu.
Zarobljene domobrane i oružnike, njih oko 60 su četnikopartizani sve poubijali. Neke od njih sam zajedno s mojom majkom morao voziti na našim kolima u groblje. Još i sada mi je pred očima izmrcvareni mrtvi domobran Joso od Kate Brinke iz sela Cvitović...
Sve prognaničke obitelji iz Primišlja nastaradale su od četnikopartizana
U kući učiteljica Cindrić razgovaralo se je s pjesnicima Nazorom i Goranom o drugim životnim sardržajima, ali ipak najviše o četničkopartizanskim zvjerstvima jer je učiteljicama bio cilj, da Nazora i Gorana kroz takove razgovore uvjere u pogrješku njihovih dolazaka k šumskim banditima.
U svezi s četničkopartizanskim ubojstvom nedužnog djeteta Mate Pavlešića iz Primišlja, nastavila je Jelena Cindrić o stradanjima drugih Hrvata, prognanika iz Primišlja u Slunju: 10-godišnjeg Matu Pavlešića (Ivanovog) su četnikopartizani ubili kao pastira jer se je opirao, kad su mu pljačkali njegovo stado. Njegovog oca Ivana Pavlešića, sina Mikinoga su nakon mučenja ubili po presudi "Narodnog suda". Ivanov brat Mate ubijen je u Srebrenici kao hrvatski vojnik, a brata Nikolu Pavlešića, oca sedmero djece su natjerali četnikopartizani da skače u smrt s visoke stijene. U sličnu smrt natjerali su četnikopartizani Ivana Pavlešića Dragičinog. Strijeljali su presudom "Narodnog suda" Matu Rigljana, oca od šestero djece. Ivan Vuković, prognanik iz Primišlja je umro od posljedica četničkopartizanskog mučenja, a Dragan Vuković, sin od Nikole Vukovića iz Primišlja je netragom nestao.
O ovima i drugim četničkopartizanskim zvjerstvima svakodnevno su učiteljice Cindrić govorile Vladimiru Nazoru i Ivanu Goranu Kovačiću.
Dragan Hazler
