Inspiracija za poemu Jama ima svoje počelo u Slunju 4.dio
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Subota, 29 Siječanj 2011 10:11
Uvjeren sam, da je Ivan Goran Kovačić inspiriran za svoju poemu "Jama" u četničkopartizanskome klanju u Slunju, napose na klanju oko 500 ranjenika.
Na ovu inspiraciju za poemu "Jama" ukazuje mi Goranovo bilježenje podataka od učiteljice Jelene Cindrić i ovo moje, što sam naprijed naveo o njegovom nezadovoljstvu, šutljivosti i jednom jedinom pitanju: "Jesi li ti to klanje ranjenika zaista vidio?"
S tim uvjerenjem, da je Goran inspiriran u Slunju za potresnu poemu JAMA živjele su sestre učiteljice - Jelena i Lucija Cindrić i s tim uvjerenjem su umrle. Napose je Jelena u povjerljivim krugovima uvijek govorila da Ivan Goran Kovačić prije dolaska u Slunj nije imao gdje vidjeti niti tako zorno čuti o klanjima ljudi kao što mu je ona govorila o četničkopartizanskim klanjima ljudi u Slunju. Dakako, Ivan Goran Kovačić je i osobno doživljavao četničkopartizansko mučenje, klanje i druge oblike ubijanje hrvatskih vojnika i civila. Nažalost i sam Ivan Goran Kovačić je postao žrtvom srbskofašističkih četnika.
Iz iznešenoga može se s uvjerljivom dozom sigurnosti smatrati, da su Gorana za "Jamu" inspirirale ljudske tragedije u Slunju i da su barem pribilješke za njene stihove napravljene u Slunju.
Jelena i Lucija Cindrić su Goranu i Nazoru predstavile četnikopartizane
Četnici i partizani (petežno komunisti) su se u Slunjskome kraju, zvanome Kordun zasvjedočili kao pljačkaši i koljači, prije i istaknutije, nego u bilo kojemu kraju Hrvatske. U tome zanatu pljačke, mučenja i klanja nedužnih ljudi i svojih protivnika istakli su se četnikopartizani više, nego svaka druga vojska u ratu.
Druge vojske u ratu su imale sabirne logore, u kojima je život bio ispaštanje, mučenje i vrlo česta smrt, ali je ipak netko bio oslobođen ili je pobjegao ili na neki način ostao živ, ali četnikopartizani nisu imali ratne logore, nego sve zarobljenike i osumjičene protivnike najprije su "obredno!" mučili, a zatim mučenjem, klanjem i drugim terorističkim metodama smaknuli.
Četnikoartizani su se održavali i razvijali od pljačke i klanja ljudi jer drugih izvora za obstanak nisu niti imali, a ljude su likvidirali klanjem, (što često ponavljam jer im je to bila glavna metoda smaknuća ljudi!) i srodnim brutalnim metodama jer nisu imali dovoljno strjeljiva pa ga manje trošili za ubijanja ljudi.
Vrlo česti i omiljeni zločini četnikopartizana bili su otimanje stoke, uz nerijetko ubijanje pastira (ubili su 10-godišnjeg pastira Matu Pavlešića (Ivanovog) jer je branio svoje stado), a brojne pastire pastirice su mučili, batinali pa i silovali, neke su i ubili, a ostale prognali u svoje selo...
Najčešći zločini četnikopartizana bili su prepadi na seoske redarstveničke postaje, u kojima je bilo obično 2-6 redarstvenika - oružnika. Bez milosti, oružnike su ubili i tako su došli do pljačkaškog plijena: oružja, strjeljiva, živeži i drugih potrebština. Omiljena zlodjela četnikoparizana su bila miniranje željezničkih pruga, u kojima su najviše pogibali nedužni putnici.
Već od samog početka uspostave Nezavisne Države Hrvatske bilo je vrlo opasno putovati cestama Slunjskog kraja. Šumski banditi četnikopartizani su začekivali te pljačkali i u najvećem broju ubijali pješake, ljude prevožene na konjskoj sprezi, motornim vozilima i napose u poštanskom autobusu i u tzv. Tapredu.
Jedan dio ljudi, koje su četnikopartizani poubijali tijekom 1941. i 1942.
Autor ovog priloga ima popis od točno 106 pretežno poklanih ljudi Slunjana (pretežno 1941. i 1942. iz najužeg mjesta Slunja), putnika ili zatečenih u svojim kućama, od kojih ću navesti samo nekoliko imena nedužnih ljudi, samaca, žena, očeva od obitelji i slično: (abecedno): Franjo Barić, Slavko Bednjanac, Grgur Begović, Mijo Begović, Ivan Bogović, Ive Bogović, Ivan Bosanac, Jelena Bosanac, Juraj Božičević, Jure Božičević, Tomica Božičević, Božidar Brkić, Mato Cvitković, Janko Čop, Vid Flanjak, Milan Fumić, Ljubica Gračan, Slavo Gračan, Ante Grdić, Milan Hazler, Mile Holjevac, Stipe Holjevac, Slavo Ivšić, Jure Jareb, Ivica Jurčić, Jelena Jurčić, Ante Katić, Adam Kos, Milan Kosanović, Pero Lalić, Marija-Valentina Lesar, Stjepan Lalić, Ivan Lovrenčić, Jure Lucić, Ljekarnik Puba, Stanko-Anton Megušar, Mike Močilac, Slavo Mravunac, Mijo Neralić, Ivan Obajdin, Joso Obajdin, Mare Obajdin, Mate Obajdin, Ivan Pavlešić (Barin), Ivan Pavlešić (Mikin) Mate Pavlešić (Ivanov), Nikola Pavlešić (Mikin), Miloš Požega (s tri suputnika), Ivica Radočaj, Ivo Radočaj (s četiri suputnika), Janko Skukan, Joso Stipetić, Jure Štefanac, Mića Štefanac (s četiri suputnika), Milan Štefanac, Nikola Štefanac, Zvonko Štefanac, Dragutin Turkalj, Ivo Tutek s dvojicom suradnika, Ivo Vrančić, Otto Wolf, Mića Zmajlović, Juraj Žalac (s dvoje suputnika)...
Ovdje treba posebno istaknuti rezanje naživo djece i mladih ljudi
13-godišnju Ljubicu Gračan su pred roditeljima u kući zaklali četnikopartizani iz brigade Hamdije Pozderca.
Brata od pisatelja ovog priloga Milana Hazlera 14-godišnjeg dječaka su pri odlasku na naukovanje zanata 21.ožujka 1942. u Badljevinu, presreli na putu nedaleko Slunja četnikopartizani Milan Adžibaba i Branko Ilić i predali ga četnikopartizankama u selu Raletina. Ove su ga naživo sasjekle. Treći sličan slučaj je mlada žena u drugom stanju Dragica Kovačević, koju su radi nekog neposluha odveli u Budački i tamo silovali i mučenjem umorili.
Četvrti iz takvih slučajeva mučenja je Ante Grdić, stihoklepac pjesme "Na Kordunu grob do groba", koju je prepjevao s pjesme "Na Kupresu grob do groba". Toga dečka su četnikopartizanke naživo rezale na Ivšić brudu, dok nije izdahnuo, a onda su gazile po njemu. To su gledali svi okolni pastiri, među kojima je bio i pisatelj ovih redaka.
Slično su mučili skoro sve žrtve prije smaknuća.
Ivana Rendulića su četnikopartizani i srbski civili ubili batinanjem s kolcima, 21. lipnja 1941. godine, kad još nije ni bilo ustaša.
Marka Turkalja iz Rakovičkog selišta su četnikopartizani u Močilama, nakon svestranog mučenja bacili u bačvu kuhane vode od čega je umro (Ivan Strižić, Žrtvoslov Slunjskog kotara, Slunj, Zagreb 2005). Ovome nabrajanju je jedva moguće doći do kraja pa ostajem kod navedenih primjera. Njih je i brojne druge zločine opisala Nazoru i Goranu učiteljica Jelena Cindrić.
Četnikopartizani su ljude gušili dimom i utapali u rijekama
Uz klanje, četnikopartizani su u Slunju ubijali nedužne ljude mučenjem, premlaćivanjem tupim predmetima, bacanjem živih ljudi u duboke bezdane (bezdana na Debeloj Glavi, u selu Močile blizu Slunja i u druge bezdane), gušenjem dimom u pećinama (oko 22 hrvatskih seljaka i dvije majke s djecom u Kuterevićevoj pećini). S ovom metodom gušenja dimom, kao sa svojim patentom hvalio se javno govorom i pisano njezin autor Petar - Pepa Zinaić, najveći poznati četničkopartizanski zločinac u Slunju i Slunjskome kotaru, za vrijeme Drugog svjetskog rata u poraću i za srbskoagresivnog i genocidnog rata 1991-1995.
Taj zločinac Petar Zinaić inače šef Ozne, Udbe i njihovih sljedbenica u Slunju, živi danas u Beogradu i u Budvi, piše protuhrvatske knjige i uživa u visokoj hrvatskoj mirovini. Njegovo izručenje ne traži Hrvatsko pravosuđe po hrvatskim zakonima niti po slovu Deklaracije EU-a za lustraciju komunizma i komunističkih zločinaca. Neka ovo služi na čast Hrvatskome pravosudnom čelniku Mladenu Bajiću i drugim pravosudnim dužnostnicima u Republici Hrvatskoj.
Četnikopartizani su ubijali nedužne ljude nasilnim utapanjem u rijekama. Primjerice, 14. studenoga 1942. uvečer natjerali su skupinu oko 30 ljudi, žena i djece da skaču u nabujalu rijeku Koranu i svi su se potopili.
Evo od brojnih samo četiri pojedinačna slučaja: udavili su rijeci Mrežnici Miću Zmajlovića (goniča stoke), u rijeci Korani Janka Skukana (pekara) i Katu Matešić (djevojku); u rijeci Slunjčici udavili su Slovenca Stanka-Antona Megušara (urara). Utapatelj Megušara je bio četnikopartizan Mile Rakinić radi pljačke satova. Ljudima su svezali ruke i noge i k tome teži kamen oko tijela i bacli ih u rijeke.
Četničkopartizanska zlodjela su neizbojiva i neopisiva
O svima poznatima četničkopartizanskim zločinima govorile su Nazoru i Goranu sestre, učiteljice Lucija i Jelena Cindrić, slunjske učiteljice.
Radi povijesne istine, a ne radi umanjivanja zločinstava od svih vojnih ustrojstava mora se reći, da su zločinstva četnikopartizana u Slunjskome kraju bila vodeća, čak veća nego od svi drugih vojska zajedno. Četnikopartizanska zločinstva su neizbrojiva i malne u svima zločinstvima prvi zločin su počinili četnikopartizani, a onda je slijedila osveta.
Četnici i pridruženi im komunistički partizani su ubijali Hrvate radi ostvarenja Velike Srbije na hrvatskome prostoru. To je bilo programirano u svima četničkim, što će reći i u četničkopartizanskim planovima, a napose u onome od četničkog stratega Stevana Moljevića i Draže Mihailovića, koji se svodi na: "Poubijati, prognati i ostatak Hrvata od oko 200.000 denacionalizirati!" Vidi o tome u Jozo Tomasevich: "Četnici u Drugom svjetskom ratu, Liber, Zagreb, 1979.", napose Glava šesta, Četnički ciljevi i organizacija, str. 155. nadalje.
Kroz čitavu ovu raspravu se provlači naziv četnikopatrizani. To je najispravnijhi naziv jer su četnici i partizani bili udruženi u dijelu Hrvatske, u koji spada Slunjski kotar i Plašćanska udolina. Čak, kad su se međusobno svađali pa i ratovali vrlo brzo su se četnici i partizani pomirili ili barem prelazili jedni k drugima. To je predmet obširnih studija, u koje je ovdje nemoguće ulaziti. Posvemašno opravdanje za naziv četnikopartizani vrijedi do treće godine Drugog svjetskog rata, a to je vrijeme najvećih zločina u Slunjskome kraju, kad su Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić došli u Slunj, na "oslobođeni teritorij".
Komunistički zbornici na više od 10.000 stranica puni su laži i zataja
Doktor povijesnih laži komunist srbskočetničkog svjetonazora Đuro Zatezalo objelodanio je sa sebi sličnim suradnicima, dvadesetak Zbornika, izdavanih najviše u HAK-u, Karlovac. Ta Zatezalova literatura je prepuna lažima na račun Hrvata, preuveličavanjima glede dobrote, nedužnosti i žrtava u pitanju Srba. K tome dolaze netočni podatci o broju stanovnika i nacionalnosti, razne zataje i tendenciozne manipulacije s postojećim istinama i iskrivljavanja činjenica do u bezkraj.
Evo kako Zatezalova suradnica Mirjana Peremin piše u Zborniku 18, str. 905 nadalje pod naslovom "Ljudski gubici na području kotara Slunj i Veljun 1941-1945." Doslovce na stranici 905 (uz skraćivanje nepotrebnog teksta) stoji: "Na području za koje utvrđujemo ljudske gubitke... živjelo je 49.308 stanovnika. Ukupni broj ljudskih gubitaka iznosio je 10.098.
Od toga je prema nacionalnom sastavu stradalo 9.852 Srba, 236 Hrvata i 10 ostalih nacionalnosti."
Postoji li živi čovjek, koji može vjerovati u ove laži doktora Đure Zatezala?!
Hrvatska brojidba žrtava rata i poraća u kotaru Slunj
Saborska komisija za utvrđivanje svih žrtava Drugog svjetskog rata našla je na području kotara Slunja, u kojeg spada i ratni kotar Veljun oko 7.500 žrtava Hrvata i oko 2.500 žrtava Srba. Popis žrtava je vršen poimenično iz svih pristupačnih izvora, koji su smatrani pouzdanima, ali popis nije dovršen, jer je Koalicijska vlada na čelu s drugom Ivicom Račanom ukinula komisije. Zato gornje brojeve izražavamo s "oko" jer nisu popisane sve ratne i poratne žrtve.
U popis nisu unešene žrtve poginulih vojnika obadviju zaraćenih strana na prostoru kotara Slunj iz drugih krajeva Hrvatske, bivše Jugoslavije, Njemačkog Reicha i Italije. Približni podatci postoje, ali će biti predmetom drugog priloga.
Na Kordunu grob do groba
Po svome zločinačkome ishodu postoji velika sličnost između hrvatske narodne pjesme "Na Kordunu grob do groba" i potresne poeme JAMA od Ivana Gorana Kovačića. Umjesto usporedne analize, autor ovih redaka čvrsto vjeruje da se sadržaj obadviju pjesama odnosi na stradanja hrvatskog naroda u Slunjskome kraju i na Kupresu, dakako i drugdje.
Na Kordunu grob do groba,
Traži majka sina svoga
Našla ga je, na grob klekla,
I ovako sinu rekla:
O moj sine, radost moja,
gdje počiva mladost tvoja?
Otac plače, majka cvili,
Otvori se grobe mili
Grobak se je otvorio,
Sin je majci govorio:
Ne plač mila majko moja,
Teška mi je suza tvoja
Teža mi je suza tvoja
Nego crna zemlja moja.
Ajde majko domu svome,
Ne dolazi grobu mome
Ajde majko kaži rodu
Da sam pao za slobodu
Idi majko kaži rodu
Da se bori za slobodu.
Pjesma i sudbina prepjevnog pjesnika Ante Grdića
"Na Kupresu grob do groba" je izvorna hrvatska narodna pjesma. Može li se uopće zamisliti jedna srbska pjesma, u kojoj se ne bi niti spomenulo srbsko ime. U pjesmi "Na Kupresu grob do groba" ni u prepjevu "Na Kordunu grob do groba" nema spomena Srba pa je nepotrebno dokazivati, da to nije srbska pjesma, tim više što se pjesma pjeva na melodiju budnice ustaške Crne legije:
"Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana".
Hrvatski oružnik Ante Grdić, nakon dolaska iz Kupresa u Slunj, koncem siječnja 1943. godine donio je tu pjesmu i prepjevao je s Kupresa... na:
"Na Kordunu grob do groba".
Pisatelj ovih redaka je osobno poznavao oružnika Antu Grdića. Uz obvezno naoružanje, Ante je uvijek nosio sa sobom tamburicu zvanu dangubica i usnu harmoniku. Pjevušio je uglavnom domaće pjesme Slunjskog kraja, napose iz zavičajne Rakovice, a neke je i sam sklepao kao na primjer:
"Slunjske dame, ljubeć Talijane, // Nisu znale, da će ostat same. // Bilo bi im bolje ljubit domobrane, // Hrabre momke naše Nezavisne ..."
"Sve od Slunja do Plitvice // Najljepše su cure rakovičke. // One nose kiklje kratke // Da zavode momke ličke // Da pokažu ubave nožice // Koje krase mlade djevojčice. // Krševite Rakovčane // ponosite domobrane..."
Spjevao je Ante Grdić i poneku političku rugalicu, kao što je ova, koja mi je još u sjećanju:
"Tito, Veco, Puba, Nada i još Jelka k njima spada, traljava je to brigada..."
Ante Grdić je završio u Slunju kao žrtva ženskog partizanskog zločina
Nažalost i taj miroljubivi i dobri mladić, hrvatski oružnik postao je žrtvom razbješnjelog komunističkog i četničkopartizanskog zločina. Naime, 8. lipnja 1943. godine su komunisti i četnikopartizani iz brigade Hamdije Pozderca djelomično zauzeli Slunj i nakon dva dana bili su protjerani. Slunjanima u pomoć došla je 11. domobranska pukovnija iz Cetingrada i iz Velike Kladuše. Hamdijina brigada je bila zločinačkija od svih komunističkih i četničkopartizanskih zločinaca, koji su "oslobađali" Slunj tijekom čitavog rata. Ubijali su staro i mlado, muško i žensko, civile i zaroljene vojnike.
Među zarobljenim nesretnicima našao se je i oružnik Ante Grdić, kojeg su partizanke strijeljale na Ivšić brdu u Slunju, 9. lipnja 1943. godine. Nije to bilo obično strijeljanje, nego su ga ženske četničkopartizanske zločinke, dakako Srbkinje rezale živoga na komade i pritom pucale u njega. Tu je raskomadan ostao ležati do drugog dana, kad su ga njegovi roditelji odvezli u Rakovicu i sahranili na mjesnom groblju, gdje i danas počiva vječni san u dragoj Zemlji hrvatskoj.
Pisatelj ovih redova, kao domobranski častnik u pričuvi završava ovu raspravu s domobranskim posmrtnim pozdravom:
"S nama si Ante!"
Zaključak
Tužna narodna pjesma "Na Kupresu grob do groba" i njeni prepjev "Na Kordunu grob do groba", kao i pjevna melodija od "Evo zore evo dana, evo Jure i Bobana..." je hrvatska narodna pjesma i melodija. Svaka sumnja u tu istinu je bez osnove, i svako srbsko posizanje za ovom hrvatskom pjesmom je primitivni oblik krađe tipičan za Srbe.
Potresna poema JAMA od Ivana Gorana Kovačića je također strašna slika stradanja Hrvatskog naroda.
Obadvije hrvatske pjesme: "Na Kordunu grob do groba" i Goranova "Jama" su svjedočanstva stradanja Hrvatskog naroda obadviju vjera, napose Hrvata katolika u Slunjskome kraju. Prva je prepjev s hrvatskog Kupresa na hrvatski Kordun, a druga je po svima raspoloživim podatcima inspirirana u Slunju na četničkopartizanskim zločinstvima, koja je osobno upoznao i doživio Ivan Goran Kovačić u Slunju.
Jama ima svoju prvu inspiraciju u kući četničkopartizanskog "Narodnog suda" i mučilišta u Slunju, a tragično obogaćenje inspiracije dobio je Ivan Goran Kovačić od slunjskih učiteljica, sestara Jelene i Lucije Cindrić, prvih dana 1943. godine, kad su mu učiteljice prikazale sva poznata četničkopartizanska zločinstva u Slunju i u Slunjskome kotaru, zvanome Kordun.
Mr. sci. Dragan Hazler, sanitetski domobranski častnik HV u pričuvi
Basel, Slunj, 29. rujna 2010.
