Podignimo barem spomenike ubijenoj Hrvatskoj djeci
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Nedjelja, 13 Travanj 2014 15:59
Svi neprijatelji Hrvatske su ubijali Hrvatsku djecu. Odkad se za Hrvatsku znade, Hrvatska djeca su bila najveće žrtve svih zločinstava jer se nisu mogla braniti, što vrijedi i za nemoć roditelja, da obrane djecu. U davnim vremenima Hrvatska djeca su bila tržišna roba, u doba tursko-srbskih osvajanja Hrvatske, Hrvatska djeca su bila živi harač, uharačeni dječaci su odgajani za janjičare, a djevojčice za turske hareme.
U doba Titovog komunizma, Hrvatska djeca su ubijana na razne načine i iz raznih motiva iznad, kojih je bila dvostruka Marxova teorija:
1. Hrvatski narod, što znači i djecu treba uništiti ( Karl Marx) i
2. Komunistička revolucija guta vlastitu djecu.
Obadvije Marxove teorije, striktno je na Hrvatskome narodu i Hrvatskoj djeci sprovodio komunizam pod krvavom crvenom zvijezdom, na čelu s velezločincem Titom, četvrtim na listi najvećih ratnih i mirnodobskih zločinaca u Europi.
Velezločinac Tito je na više načina ubijao Hrvatsku djecu tijekom čitavog rata (komunističke revolucije), u Bleiburškoj tragediji i na Križnim putevima. Za vrijeme komunističke revolucije zlorabio je Hrvatsku djecu za kurirske službe i za pionirske postrojbe, koje je slao na bijišnice protiv nacizma i fašizma. U poraću Hrvatska djeca su stradavala jer im je komunistički velezločinac Tito poubijao reditelje...
U Srbskom okupacijskom i genocidnom ratu na Hrvatsku, Srbi su ubijali djecu
Taj Srbski okupacijski i genocidni rat na Hrvatsku, mi nažalost nazivamo Domovinski rat, čime štitimo Srbe od odgovornosti i stvaramo zbrku na međunarodnom polju.
Domovinski rat ili Građanski rat je manje ili više isto pa nikome nije jasno, tko se je protiv koga borio u tome Domovinskom ratu: "Dalmacija protiv Slavonije" ili "Istra pritiv Like" ili "Zagreb protiv Karlovca" ili, ili ili... Svima narodima svijeta Domovinski rat znači međusobni rat istog naroda radi nekakvih međusobnih neslaganja. Takav kriterij ima i Haaški sud o ratu u Hrvatskoj. Na prostoru, koji je predmet Suda u Den Haagu vođen je Domovinski ili Građanski rat i svi su jednako krivi, a najkrivlji su Hrvati jer su se najupornije branili. Nastavak o tome i o spomeniku Hrvatskoj djeci iza priloženog novinskog članka.
Pogledajmo naslov i članak ispod njega. Tko je poubijao 402-je hrvatske djece? "Oni koji su vodili Domovinski rat ili Građanski rat?!"
U Domovinskom ratu ubijeno je 402 hrvatske djece. Hoće li konačno netko zbog toga odgovarati?
Ponedjeljak, 27 Svibanj 2013 09:15
Marinko Marinković imao je samo godinu i pol kada je njegov život 3. svibnja 1992. prekinula srpska granata. U Domovinskom ratu poginulo je 402 djevojčice i dječaka, dok je u Slavonskom Brodu samo u jednoj godini 1992. čak 27-ero djece ubijeno na pragu svoga doma, a 65 ih je ranjeno za što do danas nitko nije odgovarao.
'Mali križ – velika žrtva' naziv je susreta sjećanja na djecu poginulu u Domovinskom ratu. U Slavonskom Brodu 25.05.2013. održan je 11. takav susret, a roditelji nastradale djece i izaslanstva predsjednika Republike, Vlade, Sabora, Grada i Županije su položili vijence kod jedinog spomenika podignutog u čast i sjećanje nevinim, dječjim žrtvama, nazvanog 'Djevojčica'.
Nedjelja, 3. svibnja 1992. bila je krvava nedjelja za Slavonski Brod i grad je proživljavao jedan od najtežih trenutaka u svojoj povijesti. U tim napadima i u eksplozijama topničkih ili minobacačkih granata ispaljenih od Srba iz Bosne ili u prasku bombi izbačenih iz zrakoplova koji su uzletjeli sa zračnih luka u Srbiji i Bosni, poginulo je 16 osoba, od toga šestero djece, ranjeno je 60 osoba, od toga 30 teško. Marinko Marinković imao je samo godinu i pol kada je njegov život 3. svibnja 1992. prekinula srpska granata.
402-je hrvatske djece žrtava srbskog terora
U Domovinskom obranbenom ratu poginulo je u Hrvatskoj 402 hrvatske djece od bezumnog srbskog terora. To su bile nevine i nedužne hrvatske djevojčice i dječaci u prvim godinama života, koje su nemilice poubijali srbski zločinci u srbskom agresivnom ratu na Hrvatsku. Samo u Slavonskom Brodu tijekom jedne godine 1992. ubijeno je na pragu svoga doma čak 27-ro hrvatske djece, a 65 ih je ranjeno za što do danas nitko od srbskih zločinaca nije odgovarao
Zbog ovog zločina, na Županijskom sudu u Slavonskom Brodu pokrenuta je istraga protiv Radoslava Narančića, majora bivše JNA i ratnog zapovjednika vojarne u Derventi. Narančić danas živi u Bosni i Hercegovini i prilikom saslušanja izjavio je da se ne osjeća krivim.
S.V./dnevno.hr
U prednjem članku nisu bili navedeni zločinci i drugi podatci pa su dodani kurzivom
U čitavome članku nije bilo nijednom jasnom rečenicom napisano da su 402 hrvatske djece poubijali Srbi - srbski okupacijski i genocidni zločinci. Ne stoji čak niti "Hrvatski" Domovinski rat pa stranac ne će odgonetnuti, čiji je to bio rat i gdje su ubijena ta Hrvatska djeca. (Namjerno pišem velikim slovom iz poštovanja Hrvatske djece!) Ne stoji niti Domovinski "obranbeni" rat pa nitko živ izvan Hrvatske ne zna o kakovom se ratu radi.
"U Domovinskom ratu poginulo je 402 djevojčice i dječaka..." ili "Marinko Marinković imao je samo godinu i pol kada je njegov život 3. svibnja 1992. prekinula srpska granata..." ili "U tim napadima i u eksplozijama topničkih ili minobacačkih granata ispaljenih iz Bosne ili u prasku bombi izbačenih iz zrakoplova koji su uzletjeli sa zračnih luka u Srbiji i Bosni, poginulo je 16 osoba, od toga šestero djece, ranjeno je 60 osoba, od toga 30 teško..."
Iz ovoga nije jasno da su Srbi vodili okupacijski i genocidni rat na Hrvatsku i u tom ratu su poubijali 402-je Hrvatske djece. U Domovinskom ratu to su mogli počiniti i Hrvati, što im stranci čak pripisuju.
Zar nismo analogno tome čuli u okrivljivanju Hrvata iz Haaške presude bosansko-hercegovačkim Hrvatima i oslobađajuće presude najvećim srbskim zločincima jer oni su "samo razgovarali o Vukovaru", ali "nisu bili" naredbodavci za zločine u Vukovaru: Za pet tisuća poubijanih vukovarskih Hrvata i svi drugi mučeni i prognani. Zar nikoga nisu dirnule suze male Hrvatice iz Vukovara u koloni prognanih Hrvata iz Vukovara?! Njenim imenom bi trebalo nazvati neke gradske toponime: Put suza male Hrvatice iz Vukovara...
Zašto hrvatski političari, točnije političari u Hrvatskoj, pravosuđe u Hrvatskoj, mediji u Hrvatskoj, povjesničari u Hrvatskoj... i Hrvatski branitelji ne nazovu rat pravim imenom:
Srbski okupacijski i genocidni rat na Hrvatsku!
To bi ušlo u povijest, leksiku, školske knjige i u svakodnevni govor i služilo bi Hrvatima kao istina (možda i blaga satisfakcija), a na Srbe bi pozitivno djelovao ispravni naziv rata jer bi im ukazivalo na njihove zločine, da ih ne ponavljaju.
Ovaj naslov: Srbski okupacijski i genocidi rat na Hrvatsku predlagao sam predsjedniku Dr. Franji Tuđmanu (s njim sam surađivao od Deklaracije o Hrvatskom književnom jeziku 1967. do smrti 1999.) već početkom uporabe naslova Domovinski rat pa mi je odgovorio da su taj naziv Domovinski rat predložili Amerikanci i trebamo ga tako zvati!
Trudim se već godinama u mojim člancima i drugim javnim nastupima, da se Domovinski rat preimenuje u Srbski okupacijski i genocidni rat na Hrvatsku, ali taj prijedlog nitko od nadležnih u RH ne prihvaća, a ne prihvaćaju ga niti Hrvatski branitelji. Zašto???!!!
S nazivom Domovinski rat i s abolicijom i amnestijom "pobunjenih Srba", među koje spadaju najveći srbski ratni zločinci, Republika Hrvatska nema nikakvih izgleda dobiti u svoju korist Tužbu pred Međunarodnim sudom protiv Srbije. U to ćemo se slijedeće godine uvjeriti...
Uostalom, ne ukazuju li nam i ne privikavaju li nas na to blage ili oslobađajuće kazne Haaškog suda za najveće srbske zločince u "Domovinskom ratu" i užasno stroge kazne za Hrvatske branitelje u "Udruženom zločinačkom podhvatu, iza kojega stoji Republika Hrvatska s predsjednikom Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom..
Nije nama Hrvatima kriv Haaški sud, nego mi sami jer štitimo poimence srbsko ime od zločinstava, koja su Srbi činli kao oružane bande uz podporu srbskih infrastruktura, petokolonaških Pupovčevih Srba, koje smo čak abolirali i amnestirali, a Hrvate procesuiramo i strogo kažnjavamo za kolateralne žrtve ili za četnike u civilu, na primjer Mirko Norac za četnike u selu Medak i slično Ing. Tomislav Merčep... U Širokoj Kuli nedaleko istaknuto četničkog sela Medak su lokalni Srbi poubijali najbrutalnijim metodama točno 41 Hrvata i Hrvaticu, uključujući i djecu. Taj slučaj hrvatskih žrtava srbskog terora nije ispitivala međunarodna tužiteljica Carla del Ponto jer Hrvate ne štiti nitko, a okrivljuje ih se ne samo za uvećana zločinstva, nego i za zlodjela, u kojima nisu sudjelovali
Mediji Hrvatskoj (Hrvatskih medija jedva imamo!) ne izražavaju se o Srbima kao zločincima, nego "pobunjeni Srbi", "Srpske paravojne jedinice", "šumski odmetnici" i ponekad "četnici", a pojam zločinački i zločinci vežu za Hrvatske branitelje. Haaški sud slijedi aboliciju i amnestiju za Srbe od strane Pravosuđa u Hrvatskoj. U takvom ponašanju nadležnih u Republici Hrvatskoj, ne trebamo se čuditi strogim Haaškim presudama Hrvatskim braniteljima, napose onima iz BiH.
Zašto Hrvatsko pravosuđe nije obznanilo aboliciju i amnestiju za obadvije zaraćene strane?!
U vrtlogu svih zločinstava Srbski okupatori su namjerno ubijali Hrvatsku djecu!
Zašto se štiti srbsko ime, kad su u pitanju najveći zločini, koje su Srbi činili Hrvatima: okupacijom, ubijanjem, mučenjem, silovanjem, progonom, pljačkom i uništavanjem svega hrvatskoga i što podsjeća na Hrvate u Hrvatskoj?! Uostalom srbski zločinci rade zločine u Hrvatskoj, uključujući ubijanje Hrvatske djece po slovu srbskih genocidnih i osvajačkih ideologija, a Hrvatska nije dosada podnijela pred nadležnim međunarodnim sudovima nijednu Tužbu za poništenje velikosrbskih osvajačkih i genocidnih ideologija.
Kakova je to ravnopravnost prema ubijenoj djeci u Hrvatskoj?!
Nekakav hrvatski zločinac, kojeg bi trebalo strijeljati ili objesiti za noge da se muči je ubio jedno srbsko dijete †Aleksandru Zec. Iz dubine duše žalim i žalimo svi mi pošteni Hrvati za tim nevinim djetešcem i zaista bi trebalo ubiti toga zločinca, koji je ubio to dijete. Ali mala Srbkinjica †Aleksandra Zec je često u medijima (Neka je!!!), njeni roditelji su dobili oštetu (Neka su!!!), dospjela je čak na kazališne pozornice (Neka je!!!), najnovije se govori da treba †Aleksandra Zec dobiti ime trga ili ulice u Zagrebu (Neka dobije!!!) - počinitelj je sudski kažnjen (Neka je!!!).
Zašto mediji u Hrvatskoj ne posvećuju jednaku pažnju ubijenoj Hrvatskoj djeci?
Zašto za 402-je hrvatske djece ubijene od srbskih zločinaca, postoji samo statistički spomen i to vrlo rijetko. Tek tu i tamo spomene se poneko ime kao 1,5 godišnji †Marinko Marinković, ali, Marinkovi roditelji nisu dobili oštetu (Zašto nisu???), niti je (za kakvu takvu satisfakciju) kažnjen srbski zločinac, koji je ubio hrvatsko dijete †Marinka Marinkovića. (Zašto nije kažnjen barem u odsutnosti???).
Zašto hrvatska djeca poubijana u Hrvatskoj od srbskih zločinaca ne dobivaju kao spomen ime trga, parka, ulice, aleje prema groblju ili nekog drugog istaknutog toponima i to punom jasnoćom kao na primjer: Trg 402-je hrvatske djece žrtava srbskog terora.
Poubijana hrvatska djeca od srbskih zločinaca trebaju imati isti pokojnički kult kao srbsko dijete †Aleksandra Zec, koju je ubio pomahnitani hrvatski zločinac.
Današnja Hrvatska je komunističko-četnička!
U današnjoj komunističko-četničkoj Hrvatskoj Ive Josipovića, Stjepana Mesića, Zorana Milanovića, Milorada Pupovca, Džakule i Stanimirovića... ni mrtva hrvatska djeca (402) nisu ravnopravna s jednim srpskim djetetom Aleksandrom Zec. Negdje je zakazao kriterij, pravda, jednakost i razum...
Za osudu jest da je ravnopravnost zakazala na zapostavljanju poubijane Hrvatske djece od srbskih zločinaca. Poubijana Hrvatska djeca od srbskih zločinaca su samo statistički broj, ako i to? Zašto su Hrvati nemarni prema svojoj djeci žrtvama srpskog terora???
Poubijana Hrvatska djeca trebaju imati spomenike u svakom hrvatskom gradu i selu!
Kao što su nedužna židovska, romska i srbska djeca u Jasenovačkom spomeniku i poimence u Jasenovačkom popisu žrtava uz isticanje počinitelja zločina, tako i Hrvatska djeca, žrtve Drugog svjetskog rata i Srbskog okupacijskog i genocidnog rata 1991-1997. godine, odnosno žrtve udruženog komunističkog i četničko-fašističkog zločina trebaju imati svoj središnji spomenik u Zagrebu s identitetom svakog hrvatskog djeteta i počinitelja zločina, pojedinaca ili kolektivnih zločinaca: Srba-četnika i komunista.
Osim središnjeg spomenika Hrvatskoj djeci u Zagrebu treba podići spomenike Hrvatskoj i drugoj nesrbskoj djeci (srbska djeca već imaju spomenike, čak s uvećanim brojem žrtava) u svima gradovima, mjestima i selima, gdje su komunistički i srbski zločinci ubijali Hrvatsku i drugu nesrbsku djecu. Sva djeca u Hrvatskoj, kako živa tako i mrtva moraju biti ravnopravna.
Treba u Hrvatskoj osnovati Udrugu za podizanje spomenika poubijanoj Hrvatskoj djeci!
Dragan Hazler - hrvatski djelatnik
Basel, 31. svibnja 2013.
Pripomena 12. travnja 2014.
Ovih dana s opravdanjem, (dodajem svoju osobnu podršku! D.H.) govore Srbi u Hrvatskoj o imenovanju jednog trga u Zagrebu imenom srbske djevojčice †Aleksandre Zec, koju je ubio jedan hrvatski zločinac. Zašto se isti kult imenovanja nekih gradskih toponima ili spomenički kult ne primjeni na 402-je Hrvatske djece žrtava srbskog terora u Hrvatskoj?! Zar ni mrtva Hrvatska djeca, njih 402-je nisu ravnopravna s jednim mrtvim srbskim djetetom u Hrvatskoj??? Jeli Hrvatska država i domovina Hrvata ravnopravnih s nacionalnim manjinama ili je Hrvatska država i domovina nacionalnih manjina, u kojoj žive uz nadravnopravne nacionalne manjine i manje ravnopravni Hrvati???!!!
Dragan Hazler - potomak švicarski asimiliran i integriran u Hrvatski narod
