Do posljednjeg daha 2.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Četvrtak, 23 Siječanj 2020 13:01
Tvrdio je tako, i nekada i nedavno, naš Zoki. Pa mu je, tako počesto, jezik bio brži od pameti. Dok pametni, obrazovani ljudi i svjedoci onoga vremena, s one istočne strane, pamte i tvrde suprotno (citirano zbog vjerodostojnosti u izvornoj verziji).
“Postojalo je opšte jedinstvo u smislu ujedinjenja Srba u jednu državu ili isecanja srpskog etničkog prostora. Tu koncepciju su podržale sve naše institucije: crkva, SANU, pisci, intelektualci, vojska. Objektivno, rat je dugo pripreman “, dr. Latinka Perović (srbijanska povjesničarka i političarka, i jedna od najpoznatijih žrtava obračuna staljinističkoga tipa s neistomišljenicima, smijenjena u čistkama 1973. s položaja unutar nekadašnjeg SKJ, pod optužbom za anarho-liberalizam).
–Možda, moja Lucija, Milanović nije imao vremena od mnogobrojnih obveza sve to pratiti.
–Ne lupetaj Monika, majke ti. Ne troši riječi uzalud. Možda Milanović nema pojma niti o javnim istupima Sonje Biserko, predsjednice Helsinškog odbora Srbije, koja je nedavno u intervjuu, za jedne tjedne novine, kazala kako su Srbi rat protiv Hrvata pripremali još od smrti Josipa Broza Tita.
Možda ni o ovome Milanović nije imao pojma.
Možda ni to nije uspio pročitati, je l' da!?
Možda nije znao sve činjenice, a trebao ih je znati.
Iskreno, zato mi i jest čudna i sumnjiva, ova njegova sadašnja preobrazba, preko noći.
U nedjelju 5. siječnja 2020. hrvatski su birači za predsjednika Republike Hrvatske izabrali Zorana Milanovića.
–Izabran je, izabran… pa što? Što mi, obični ljudi, imamo sada od toga?
–Imaš pravo! Nemamo ništa. Osim posljedica koje nas čekaju.
Živi bili pa vidjeli!!!
Imamo novog predsjednika Republike Hrvatske.
„Kad jednom odem s vlasti, želio bih da me ljudi ne pamte po ničemu“, poručuje Milanović.
–Razumna izjava, nema zbora. Ali, gdje li su mu se ta djela “po ničemu” zagubila, pitam se…pitam?
–Pa, što nam sada slijedi, moja Lucija? I sada mu je skoro ista retorika. I skoro ista obećanja. A ja se ponadala…
–E, moja Monika, moja Monika! Obećanja, obećanja, ludom radovanja!!!
–Ali, može biti još svašta, moja Lucija! Možda se, stvarno, promijenio! Možda je i ljudski i politički sazrio. Možda, možda…
–Ti kao da sve oko sebe gledaš kroz ružičaste naočale. Iskreno, počela me je nervirati ta tvoja naivnost. Nije vrijeme, draga moja, za život u oblacima. Skini povez s očiju!!! I probudi se!
Kažeš, treba vremena.
E, tu se s tobom slažem.
Treba vremena da bi se vidjelo što će sada Milanović uraditi;
Treba vremena pa vidjeti je li zatomio svoju narcisoidnost;
Treba vidjeti je li mu razum, još uvijek, zamagljen antifašističkim zabludama, lažima i mitovima;
Treba vidjeti je li mu se um konačno razbistrio, uz vjerodostojne dokaze i nove povijesne spoznaje, bez natruha partizanštine, jugoslavenstva, velikosrpstva, bratstva i jedinstva;
Treba vidjeti i jesu li mu se pamet i govor usuglasili ili je još uvijek u nesuglasju sam sa sobom.
Možda je Milanović i osobno i politički sazreo.
Možda.
Možda se nauči i mudro šutjeti.
Možda!!!
Ali, sigurna sam, i mogla bih se kladiti, kako će on nastaviti voditi Hrvatsku u maniri bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, koji ga je u ovoj kampanji zdušno podržavao, bio mu i u stožeru, i koji je, kako čitamo u tiskovinama, od Milanovića već „naručio“ novi smjer u politici i jaču promociju antifašizma.
Tu su i Vesna Pusić, i Buda Lončar, i Josipović, i Manolić, i cijela kolona jugofila i jugofosila,
A Zoran k'o Zoran! Svakom svojom novom izjavom tone sve dublje i dublje- u svoju bahatost. Zato će nas sada, sve su prilike, i vratiti u region i u komunizam.
Jedino u čemu zna plivati. A tu su mu kao potpora, osim Mesića, Vesne Pusić, Josipovića, Lončara, i cijeli bataljun mladih i starih antifašista, antifašističkih povjesničara i novinara.
„Milanović će biti dobar predsjednik, a Grabar-Kitarović je estradizirala i vulgarizirala tu funkciju“, kaže bivši predsjednik Mesić, čovjek koji je svojim morbidnim vicevima „uveseljavao“ cijeli svijet, pjevao ustaške pjesme, govorio drugačiju verziju o Jasenovcu, dilao zaštićena dokumenta, svjedočio u Haagu protiv države kojoj je bio na čelu, a koju sada i tuži pred Međunarodnim sudom za ljudska prava.
NAŠAO SE, NAŠAO PRAVI!!!
Ali, tu je i Bernadić koji je jasno dao do znanja, u svome govoru nakon Milanovićeve pobjede, kako je Milanović SDP-ov čovjek i kako od njega očekuje daljnju pomoć u borbi za vlast.
Pametnome dosta!
–Bi li mogao uspjeti komunizam u Francuskoj? –pita Jura Matu.
–Ma, šta me to pitaš? Bi, jašta, nego bi– odgovori Mate.
– A u Engleskoj?
– Bi i u Engleskoj.
– A u Luksemburgu?
– Ne bi!
–A zašto ne bi, Mate, majke ti?
–E, moj Jura, ništa ti ne kapiraš! Reci ti mi kolika je Francuska?
–Velika.
–Kolika je Engleska?
–Isto velika.
–A koliki je Luksembourg?
–E, to ti je mala zemlja, za jedno tako veliko s..nje.
–A sve mi se čini, moja Monika, kako se i nama sada sprema, još jedanput, ono Matino veliko s..nje.
I JOŠ JEDNO NAŠE VELIKO VRAĆANJE NA STARO.
–Ma, moja Lucija, moja Lucija, sve ti ga je to isto!
I svaki je put ista priča, ali drugo pakiranje.
Kažu neki kako je šutnja zlato. Ali, to za našega Zokija ne vrijedi niti je vrijedilo. Teško je njemu, i velika je to za njega muka, držati jezik za zubima. A naročito, kada mu je jezik brži od pameti. No, njegova narcisoidnost, samouvjerenost i prepotentnost, može svašta.
Može se nabacivati već davno izlizanim frazama i floskulama, može nam servirati i svoje izmišljene teze, može se folirati, praviti se važan, pametan i svestran, može se nadmetati i junačiti, može citirati stihove i strofe, može… može…
Svašta on može!. Ali jedno ne može. Ne može voditi normalnu politiku ( a da o svjetskoj ni ne govorimo) niti može, jer ne zna dovoljno niti za to ima stvarne sposobnosti, mijenjati i utjecati na neke procese. Posebice one gospodarske. A o političkim da ni ne govorim.
Ali može, na našu štetu, štošta uraditi, kao što su radili i njegovi prethodnici, Mesić i Josipović. Prije svega zato što neke stvari uopće ne razumije, a onda i zato što ga to nimalo ne zanima. Pa o tome sada nije niti progovarao, nego je šutio, nije ni razglabao niti vodio dijaloge sa suparničkim kandidatima. Jer bi, samo tako, kod mnogih od nas, kada prestane njegova šutnja, nastalo i naše prosvjetljenje. I nestale bi nam sve naše dileme.
–Sjećaš li se ti, Monika, još uvijek, njegovih promašenih odluka?
Uvodio sve što je loše i nakaradno i u društvo, i u školstvo, i u kulturu…
Svađao se i posvađao sa svim i svakim, i napadao sve redom. Dijelio nas. Progonio branitelje. Slao na njih policiju. Štitio zločince. Uveo u svakodnevni život podjele na ustaše i partizane…
Te junački skakao s tenka i junački se skotrljao. I pao kao zrela kruška. I na kraju je prešao dug i težak put…od antifašiste do fašiste tj. ustaše. I doveo Hrvatsku na dno- svjesno ili nesvjesno. Obećao nam i pakao. Pa državnički i junački podviknuo: „Ili mi ili oni!“
Te izgubio sve jednu po jednu bitku.
Pa pao s trona. I ostao sam samcat. Napustio je i Sabor. Doduše, nije se nigdje, ni u Vladi ni u Saboru, baš previše umorio, ali je nastavio spavati.
Pa je, pored spavanja, tj, nakon spavanja, malo trčao, pa je malo bio na skijanju, pa je gledao filmove, pa onda otvorio nekakvu konzultantsku agenciju, kažu razvio biznis…
–Ma, kakav biznis, moja Lucija?
–E, to nitko ne zna. Milanović je, kažu. registrirao svoju konzultantsku firmu EuroAlba i trebao je, navodno, nešto raditi za Edija Ramu, …. pomažući u pristupu Albanije EU.
–A kakav bi mu to dobar savjet on mogao dati?
Možda ovaj: Kako se posvađati sa svim susjedima. Ili onaj kako lupetati gluposti.
I tako je naš Zoki provodio vrijeme, tj. jedan djelić svojega vremena, u radu-neradu i u kreativnom neredu. Pa, iako se, neko vrijeme negdje izgubio i zagubio, čekao je.…čekao.. i dočekao. Ono što je i priželjkivao. Vratio se na velika vrata. I pobijedio.
Ali, Zoki nakon vlasti i Zoki na vlasti, isto kao Martin u Rim…Martin iz Rima.
Jer, Zoki je ostao Zoki.
–Pa, moja Lucija, nisi valjda zaboravila onu : „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“
Ali, reci ti meni, kako se može vratiti, kako može i pomisliti na nešto takvo, nakon svega onoga što je radio, uradio i ostavio iza sebe.
Kako može, moja Lucija, neuspješni premijer biti uspješan predsjednik?
–Ma, nema problema! Ta, on je, „predsjednik s karakterom“.
Mo'š misliti!
I pozornica je pospremljena. Ali, prava predstava tek počinje. Jer je sve odrađeno onako, kako je i zacrtano.
A Plan su donosili provjereni partijski kadrovi. Te po
tome planu, na snagu stupa, povratak na staro…
Od Vardara pa do Triglava.
MA, KO NAS, BRE, ZAVADI!?
Vera Primorac
