Kad je bal, nek' je maskenbal II (drugi dio)
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Ponedjeljak, 10 Veljača 2020 13:06
–E, dragi moji Hrvati i Hrvatice, za to su naši jugofili uvijek spremni! Tu su im uvijek pri ruci i partizani, i navodne ustaše, i nekakve ustaške zmije. Pa kada se i to istrošii kada se ne poluče određeni rezultati, prelazise odmah na izvlačenje grijeha zatucanih desničara, a tek onda naveličanje njihove nikad prežaljene Juge.
„O, kako nam je nekad bilo lijepo!“, uzdišu i pate naši jugonostalgičari.
Zato su, neki kažu,Peovićka i antifati drugari, bili u Zagrebunešto kao predgrupazanastupLepeBrene, aLepaBrena kao uvertira za Operu industriale.
Jer, kad se bratske ruke slože, sve se može, sve se može!
O,KAKO NAM JE NEKAD BILO LEPO!!!
–Njima je u Jugi, moja Lucija, stvarno bilo lijepo. Ništa nisu izmislili niti slagali. Pa bi i sada sve to „lijepo i lepo“, ponovo vratili. Pa su tako ponovo vratili i LepuBrenu i njihovu i njenu Jugoslovenku.
Pa se, tako, zaorila iJugoslovenkau srcu Hrvatske, u samom njenom glavnom gradu,i zavijorila jugo-zastava.
„Oči su mi more Jadransko
Kose su mi klasje Panonsko
Sestra mi je duša Slovenska
Ja sam Jugoslovenka“.
Nek se vidi, nek se zna i ovo je Srbija.
“Folk je narod, turbo je sustav ubrizgavanja goriva u cilindar motora. Turbofolk je izgaranje naroda. Turbofolk nije glazba, to je pobuđivanje najnižih strasti kod ljudi. Ja nisam izmislio turbofolk. Ja sam mu dao ime. Uz turbofolk vezane su sljedeće stvari: meso na ražnju, piće, pornografija, niske šovinističke strasti, kriminalci, silikoni, droga, terenci s niskoprofilnim gumama, kladionice, sapunice, stadioni, modni kreatori, politički marketing“ i, meni najdraža usporedba, “turbofolk je glasački listić koji omogućuje svakoj budali da ga ispravno popuni”, izjavio je idejni tvorac toga imena.
„To ništavilo koje odjekuje i zavodi sračunato se iz Srbije uvozi u Hrvatsku i po namjeri se ne razlikuje od uvezenih Miloševićevih mitinga otprije 30 godina na kojima se također pjevala “Jugoslovenka” i uzvikivalo “Ovo je Srbija”.
Agresija je to neukusa i primitivizma.
Jer „kad bi se pravila hijerarhija vrijednosti na kojima se temelji država, LepaBrena i njena glazba, bila bi na samom dnu. Njezine pjesme i pjevanje nemaju ni umjetničke, ni ljudske, ni moralne osobine, ali svojom privlačnošću za glazbeno neobrazovanu publiku,uspješno prikrivaju nedostatak takvih osobina i u samome hrvatskom društvu.
…I, dok se Marku Perkoviću Thompsonu, hrvatskom glazbeniku i hrvatskom branitelju, zabranjuje održavanje koncerata u Hrvatskoj, i dok traje nesmiljena kampanja da mu se zabrani i nastupanje u inozemstvu, pjevači turbofolka koji su otvoreno poticali na velikosrpsku agresiju protiv Hrvatske, slobodno nastupaju diljem Lijepe naše“.
Naravno, uz potporu njihove države.
–Hoće li, ikada,ljudi moji dragi, hrvatska država i nadležne institucije, napokonsmoći snage pa učiniti pravu stvari otvoriti pravavrata pravim vrijednostima? Koje će, onda, ponuditi Hrvatima,hrvatskim građanima, mladima i djeci.
Naše vrijednosti. Za našu svjetliju budućnost.
–Pa gdje im je, moja Lucija, porez na šund? Proglasiše šundom stručne i povijesne knjige generala Praljka, a šund, onaj pravi, svugdje je oko nas. Iako nam je tu
pošast, još davnih dana,najavio pokojni Aleksandar Tijanić, bivši direktor TV Srbije:
„To je tempirana „Tijanićeva bomba“ koja može biti i upravljiva, i kontrolirana, a može ponekad i eksplodirati kada determinirani kaos to nalaže.
…Mi Srbi lansirali smo na Hrvatsku bombu koja će eksplodirati kad-tad i ne možete se spasiti. Ona je uništila Srbiju. To je folk muzika. Bez nje se nije ni moglo ratovati na Balkanu. Ona je srpski najznačajniji proizvod i vi u Hrvatskoj morate učiniti sve da to ugušite“.
No, to bi najprije trebalo početi „od grada kojemu je nekada na čistoći i civilizacijskom nivou zavidio i sam Beč, pa su ga Bečani i prozvali „beli Zagreb grad“.
A takvog ga, nažalost, još uvijek pamte, samo rijetki Zagrepčani. Jer, stoljetna jugoslavenska „kuhinja primitivizma“, razdire ga i ovih dana u samom centru grada i na njegovim rubnim dijelovima. I širi se kao kuga po cijeloj Hrvatskoj.
–Možeš li ti zamisliti, moja Monika, Thompsona kako u Beogradu, uz ovacije publike, pjeva pjesmu “Lijepa li si”?
Naravno, ne možeš, jer bi se “cela Srbija” digla na noge. Ali, kad LepaBrena u Zagrebu pjeva “Jugoslovenku”, Hrvatska šuti. Dok mediji, s oduševljenjem, izvješćuju o nezapamćenom spektaklu.
“Ova pjesma je za sve nas koji smo bili protiv rata, ona je simbol zajedništva koje su budale uništile”, komentiraju neki iz jugofilskog jata.
Tako zbori i naša Vedrana, te jei onarazvezla o Titu kojeg, kako je kazala, „kriminalci koji vladaju našim prostorima žele pod svaku cijenu svrstati među najgore svjetske zločince, a kao njegovu najveću grešku navela je da "nije pobio dovoljno idiota.
…Doduše, nikad ne možeš pobiti dovoljno idiota. Opraštam mu sve grijehe“, kaže naša Rudanica.
Izgleda mi, ipak, kako i naša Vedra, polako dolazi k pameti. Izjavila je, nedavno nešto, što od nje dosad nismo, niti čuli niti očekivali:
„Ne žalim za Jugoslavijom, ja danas mnogo bolje živim nego pred četrdeset godina. Jugoslavija nikad nije bila „moja“ zemlja. Živjela sam u Opatiji i Rijeci, u dijelu zemlje koji je bio i ostao poseban. Beograd nije bio „moj“ grad, ni Zagreb. Živjeli smo u prekrasnom kraju, ceste su bile loše, automobil nije baš imao svatko, moji primorci nisu pokazivali neki interes da upoznaju svoju domovinu. Jugoslaviju nisam doživljavala „svojom“. Upoznala sam je nakon što su je ubili. Kad pomislim na Jugoslaviju, sjetim se onoga što je bilo dobro. Imali smo pravo na zdravlje, krov nad glavom, obrazovanje, posao. Klasne razlike nisu bile ovako velike. U istoj zgradi živjeli su suci, liječnici i čistačice. Nismo znali što je kriminal.“
–Istina, nismo ništa niti znali niti smo išta imali.
GLAS NARODA
„Odlično se živjelo, nema što. Auti su se vozili na par nepar, bonovi za benzin se dilali na crno kao droga, redukcije struje i život pod lampama i svijećama, bila je normalna stvar, a nestašice mlijeka, ulja, šećera… također normalna stvar. Čak i po žvake se išlo u Trst, za ispričan vic o našem voljenom vođi ili zapjevanom domoljubnom hrvatskom pjesmom ili budnicom, išlo se na Goli otok, ubijalo se bez suđenja na tisuće ljudi,…, a za cijelo to vrijeme, u zemlji koja nema ni mlijeka, ni ulja, šećera, benzina, struje,… naš voljeni drug Tito, uživao je u blagodatima bratstva i jedinstva i tzv. nesvrstanosti... Nitko nije smio zucnut protiv njega jer bi ga taj “dobrotvor” likvidirao istu noć, a on je uživao u luksuzu, pušio najskuplje cigare, živio na cijelom otočju rezerviranom samo za njega, uživao na Galebu koji je u to doba bio jahturina kakvu danas nemaju ni razni Abramovići. Ručke na vratima je imao od slonovače, a slavine oblagao zlatom. I slične perverzije koje je naravno narod platio. Ceste i pruge gradile su se prisilnim radom, zvanim radna obaveza, što je značilo kako moraš uzeti lopatu u ruke i raditi do besvijesti za badava. Da bi dobio zdjelicu graha. U suprotnom istu noć “drugovi” ti upadaju u kuću, a ti završiš na Golom otoku. Stvarno se super živjelo, nema što!
A svima koji žale za ovim zločincem, želim život kakav je bio u njegovo vrijeme: prisilni rad, Goli otok, petrolejke, svijeće i sl.
Pa, neka im je sa srećom!“
Godina je 1946. Iako je kraj te kalendarske godine, u jednoj prigradskoj osnovnoj školi, nastava tek počinje. Sve vrvi od učenika. Žagor i vreva na sve strane. Razredi dupke puni djece željne novih znanja. Znatiželjno i širom otvorenih očiju, upijajući svaku novu izgovorenu riječ, gledaju u svoju učiteljicu. Mladu i lijepu. Pridošla je, tako ona, nakon završene osmogodišnje škole i tek završenog tromjesečnog tečaja za učiteljski poziv( tako su se tada obrazovali svi kadrovi pa i onaj učiteljski), te odmah stupila na dužnost, krajem te iste godine.
A nakon što ih je sve upoznala, i nakonšto su se oni
predstavili imenom i prezimenom, novopečena učiteljica upita Ivicu:
”Ivice, kaži ti nama tko je djed Mraz?”
Mali Ivica ustane, pa ponosan i sretan što zna odgovor, glasno uzvikne:
“To je mlađi brat Svetog Nikole koji je otišao u partizane!”
E, pa, da ne bismo opet počinjali od Sv. Nikole i njegovog mlađeg brata Djeda Mraza, treba nam, a i krajnje nam je vrijeme, staviti na stol,istinu o svemu.
I o Djedu Mrazu, i o Svetom Nikoli, i o našoj pravoj povijesti.
LUSTRACIJA, LUSTRACIJA!!!
LUSTRACIJA NAMTREBA!!!
Jer, bez lustracije,
Nema nam ni istine,a ni Kroacije.
„Ne žalim za Jugoslavijom, ja danas mnogo bolje živim nego pred četrdeset godina. Jugoslavija nikad nije bila „moja“ zemlja. Živjela sam u Opatiji i Rijeci, u dijelu zemlje koji je bio i ostao poseban. Beograd nije bio „moj“ grad, ni Zagreb. Živjeli smo u prekrasnom kraju, ceste su bile loše, automobil nije baš imao svatko, moji primorci nisu pokazivali neki interes da upoznaju svoju domovinu. Jugoslaviju nisam doživljavala „svojom“. Upoznala sam je nakon što su je ubili. Kad pomislim na Jugoslaviju, sjetim se onoga što je bilo dobro. Imali smo pravo na zdravlje, krov nad glavom, obrazovanje, posao. Klasne razlike nisu bile ovako velike. U istoj zgradi živjeli su suci, liječnici i čistačice. Nismo znali ni što je kriminal“.
Istina, nismo ništa niti znali niti smo išta imali.
A, DRUGOVI!?
BILO IM JE, BILO IM JE LEPO!!!
Vera Primorac
