Tko na tvrdoj stini svoju povist piše 1.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Nedjelja, 30 Travanj 2017 18:00
Hrvatska je jedna od rijetkih država u svijetu , u kojoj politički mrtvaci, još uvijek kroje pravdu, kreiraju politiku, mudruju i imaju svima što za reći. I biti „svakom loncu poklopac“. A u kojoj su, što je još tragičnije, ti isti mrtvaci i to njihovo neprestano rovarenje, na našu veliku sramotu, još i financirani od te iste, NAŠE države.
„Mišad grize, ali po tlih gmiže.
Sam sur oro pod nebo se diže.“
Ivan Mažuranić
Mislila sam ne pisati ništa o tzv. Deklaraciji. Dosta je o tome pisano. A ima mnogo i umnijih glava od moje, koje će o tome nešto reći, puno pametnije i stručnije. Doduše, nisam to smatrala niti dovoljno važnim, obzirom na potpisnike i „stručnjake“ ( ima ih tek nekoliko), niti sam smatrala potrebitim pisati nešto o ljudima, za koje mi je izgledalo kako nisu imali nikakvog drugog pametnijeg posla, pa se dali u pisanje nekakve deklaracije o jeziku. A i činilo mi se, sve to, nešto u stilu „trla baba lan da joj prođe dan“.
Najprije mi je, moram priznati, sve to skupa bilo smiješno. Nisu mi bili sasvim jasni niti motivi zbog kojih rade to što rade niti o čemu to ti ljudi razglabaju… Niti zašto rade to što rade.
Pa mi imamo svoj, HRVATSKI JEZIK! I mi smo, davnih dana, imali svoju Deklaraciju o uporabi hrvatskog jezika!
Naš jezik, HRVATSKI JEZIK, zaštićen je i Ustavom!!!
„Onda, čemu sve ovo?“, pitala sam se. „Odakle ta stalna i grčevita žudnja za vraćanjem u to razulareno balkansko bratstvo“? Po čijem naputku? Za čije interese?
NA ČIJI SE TO MLIN OPET TJERA VODA?
A onda …paf!!! Prosvjetljenje!!! I sve mi je postalo kristalno jasno. Potpisnici su iz Srbije, iz Crne gore, pa iz B-H. A poveliki ih je broj i iz Lijepe Naše, odakle je i potekla, kako kažu, ova inicijativa.
E, pa, sada mi je sve sjelo na svoje mjesto!!! Jasno mi je i odakle vjetar puše, i tko je sve zakuhao, i čiji su sve prsti tu umočeni.
A jasno je i svima, kako su na djelu produžene ruke“ jugonostalgičara (već toliko puta viđeno), ostatci pete kolone i još aktivnih članova UJDIJA ili njihovih sljedbenika i nasljednika, koji samo realiziraju „na ovim prostorima“, kako to oni umno kažu, zacrtani program SANU II.
„Pa, kako to? Odakle sad to? S kojim pravom?“, u čudu se pitaju Hrvati.
Ali, dragi moji Hrvati i Hrvatice, što se čudite? Probudite se već jedanput!!!
Pa, Hrvatska je jedna od rijetkih država u svijetu , u kojoj politički mrtvaci, još uvijek kroje pravdu, kreiraju politiku, mudruju i imaju svima što za reći. I biti „svakom loncu poklopac“.
A u kojoj su, što je još tragičnije, ti isti mrtvaci i to njihovo neprestano rovarenje, na našu veliku sramotu, još i financirani od te iste, NAŠE države.
A vlast se pravi mutavo „mudra“. Pa nam mutavo i mudruje.
–Ovo ti je,moja Lucija, samo njihovo puštanje probnih balona. Nije nam to ništa novo. Bilo je i gorih stvari. Još se u vrijeme bivše Juge, pokušavala rastakati naša nacionalna svijest, nametanjem zajedničkog jezika srpsko-hrvatskog, navodno, hrvatskog i srpskog. A bilo je to samo, mrtvo slovo na papiru. Dok je u stvarnosti, bio to srpski jezik s ijekavskim izgovorom.
ASIMILACIJOM AUTENTIČNE KULTURE BILO KOG NARODA NESTAJE I SAM TAJ NAROD
No, nije to počelo od jučer niti od 45. Ne, ne, dragi moji!!! Sve je to počelo, još od davne 1918. i prve Jugoslavije. Tada su se i svjedodžbe, diljem Hrvatske, pisale ekavicom i ćirilicom. Zamislite, molim vas, ćirilica u srcu Hrvatske!!! I diljem cijele Dalmacije… Pa su se učitelji iz Makarske tj. Hrvatske, tako su mi pričali moji stari, tzv. Dekretom, upućivali na rad u najzabitnije selendre oko Čačka ili Niša. Pa su službeni dekreti i sva dokumenta, pisana ćirilicom i ekavicom.
Nakon toga su došla druga vremena. I druga vrsta terora, Došla je druga Jugoslavija. Sve se radilo malo suptilnije . Sve je bilo u stilu “bratstva i jedinstva”. A opet, sve zajedno, na račun i na štetu Hrvata i Hrvatstva.
Sjećam se, tako, jednog sličnog pritiska i nametanja zajedničkog jezika (ne tako davno), i još dražeg im pisma, u sve škole u B-H. Pa i u školu u kojoj sam i ja radila. Bilo je to nekoliko godina prije početka agresije na Hrvatsku. I početka rada na konačnoj realizaciji njihovog, davno zacrtanoga plana: Preko zajedničkog jezika u zajedničku Srboslaviju.
A onda prisvoji, pokradi… I sve proglasi srpskim. Kao i dotad.
Ali, drugovi naši dragi, promašili ste zacrtane vam ciljeve! Jer, nema naroda na ovom prostoru (kako vi pjesnički kažete), koji bi želio biti sa Srbijom, u bilo kakvom obliku i zajedništvu.
–Morate znati i zapamtiti! Jezik je ustavna kategorija. I nitko nema pravo to mijenjati. Posebice ljudi kojima to nije profesija.
Zar nije tako,Lucija!?
–Tako je, nego kako bi bilo!?Ma iskreno, dosta mi ih je!!! I ne samo da mi ih je pun kufer, nego je i meni, zbog takvih i njima sličnih, konačno pukao film.
Zato, drugovi i drugarice, shvatite jednom zauvijek!!! Davno je prošlo to vaše vrijeme. I nikada se takvo, vjerujte nam, ne će ponoviti niti vratiti.
Zar mislite kako smo svi mi ovce pa nam možete prodavati maglu, za velike ali naše novce!?
Zar, zaista, mislite kako nas možete vratiti u zajednički tor, kao u ona bivša vremena?
I zaslijepiti nas vašim „mudrolijama“… bez ikakva pokrića.
A pokrića za naše tvrdnje, o posebnosti i različitosti hrvatskog jezika, od bilo kojeg drugog- u gore navedenim državama iliti njihovom regionu- može svatko pronaći u Razlikovnom rječniku hrvatskog i srpskog jezika. U kojemu takvih primjera ima i na pretek.
Često ga koristim, vjerujte mi! Pa i dandanas, kada se nađem u nekoj nedoumici, poradi uporabe nekih neprihvatljivih mi riječi, a sve zbog dugih i predugih godina velikosrpske tiranije, koja je na svima nama, a posebice na jeziku, ostavila svoj trag. A taj, podebeli i teški rječnik, nalazi mi se uvijek pri ruci… na polici iznad moga ležaja. I svaki put, kada se u vijestima na TV postajama, spomenu zemljotresi, mene spopadne strah. Da mi ne bi, ne daj ,Bože, to palo na glavu. Vjerujte mi, ne bi mi se, baš, dobro pisalo. Završila bih, sigurna sam, zbog nezgodnog udarca, teškom i debelom knjigom, s teškim potresom mozga.
Onda, možeš misliti, moja Monika, koliko nam je jezik „zajednički“?
–Pa što to ne makneš s police, moja Lucija?
–Ne, ne! To s police ne ide! Ne, nikako!!!
– A zašto ne, ženo božja?
–E, moja Monika! Pa, zato što uvijek, kada mi pogled padne na taj Rječnik, srce mi zatreperi, od neke dragosti i neke topline.
–Pobogu, Lucija, kakve sad veze s tim ima Razlikovni rječnik?
–Ima, ima ! I te kako ima!!! Jer svaki put, kada ga vidim, zahvaljujem Bogu što mogu govoriti, pričati, sanjati, šaptati, plakati… razgovarati na mom HRVATSKOM…A to je za mene, moja Monika, i blaženstvo i neizmjerno bogatstvo. I božanski osjećaj.
Vidiš, to ti je za mene prava SLOBODA.
I ne bih se toga odrekla, vjeruj mi, nizašto na svijetu. Pa, makar dobila i potres mozga.
Jer, tu je sakupljen sav NAŠ, MOJ HRVATSKI!!!
ἲ–Pa tko se, onda, pitam te, usuđuje to negirati!?
–Hm, tko se usuđuje? Uvijek ista klatež. Uvijek ista bratija, moja Monika. Uvijek isti tzv. kulturnjaci ili tzv. intelektualci. Koji uvijek nešto kuhaju… A recepti su uvijek iz iste kuhinje, iz koje su došli i raznorazni pravopisi tzv. hrvatskog jezika, pa kojekakve kurikularne tj. kurikulne (a zašto ne hrvatski naziv na čistom hrvatskom jeziku) reforme školstva. U kojima nam se koješta podmetalo…
Kao što se i sada želi podmetnuti…
Mislili su drugovi da mi ne znamo što oni misle. Pa su nam , tako, umjesto Marulića, ponudili Štulića, Ferića i kompaniju. A, evo, sada, umjesto hrvatskog jezika, nekakvu zajedničku svaštaru u „jezikovoj čorbi“. Sve po receptu, isprobanih majstora kuhinje za „bratstvo i jedinstvo“.
–Ma, reci ti meni, onako iskreno, što ti misliš koja li je to mudra glava smislila ovu besmislicu?
–E, moja Monika, moja Monika! Pitaš, koja je mudra glava to izmislila? To su ti ,moja Monika, uvijek oni isti- jugofili. Koji ne miruju. Koji uvijek zakuhavaju. I uvijek nam nude (ono što zakuhaju), kao gotovo jelo zvano Srboslavija.
Ili im još draža…Jugoslavija. Naravno, gdje će biti sve zajedničko, tj. njihovo. Pa i jezik.
Zato „ne vjeruj Danajcu ni kad darove donosi“.
Ali, vjeruj meni! Jer, iako sam rođena i odrasla u jednoj takvoj, „multikulti“ sredini, trebao bi mi i dandanas prijevod, za skoro svaku pročitanu riječ iz njihovih tiskovina ili starih knjiga.
Slušaj samo i reci mi, onako iskreno, razumiješ li ti išta od ovoga!?
„Avgani, alkalija, ahordate, askurđel, štijača, bajat, bajbokana, banjo, bata, bešika, bonsek, cirada, čen, deka, dirka, diš-mašina, dođoš, đed,foka, fugna, furuna, gica, izdrati se, kačamak, karlica, kavurma, kazan, kec, kenjkati, kerovođa, kirija, ćumez, komora, kuče,kučina, lane…“
Ne razumiješ ništa, zar ne? Pa, kako bi i razumjela? A drugovi bi nas trpali u isti, zajednički tor!!! Da u njemu svi zborno blejimo, na nekakvom zajedničkom jeziku.
Ista je stvar i s bošnjačkim i sa crnogorskim jezikom.
“Ako svoj jezik ne možemo razlikovati od drugoga, tada se ne možemo prepoznati ni kao pripadnici jedne nacionalne zajednice”, kaže doc. dr. sc. Marko Alerić, profesor s Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
nastavlja se....
Vera Primorac
