Tko na tvrdoj stini svoju povist piše 2.dio
- Detalji
- Kategorija: Vera
- Objavljeno: Ponedjeljak, 01 Svibanj 2017 18:07
TKO NA TVRDOJ STINI SVOJU POVIST PIŠE…
Sjećam se, tako, vremena u njihovoj bivšoj, kada smo svi mi, prosvjetni djelatnici, dobili naređenje od „mjerodavnih drugova“ (protivno Ustavu), pa i u mojoj školi, da pišemo u školskim dnevnicima, jedan tjedan latinicom a drugi ćirilicom. I, kao što je bilo i za očekivati, nisu na to svi pristajali ( a ni moja malenkost). Zato me i čudi, ali u isto vrijeme, ljuti i nervira, indolentnost naših veleumnih glava.
Što se dosad čekalo? Što se sada čeka?
Zašto se hrvatski jezik, sa svim svojim posebnostima i bogatstvom, ne zaštiti i ne proglasi nacionalnim i kulturnim dobrom HRVATSKE?
Zašto se nanovo ne uspostavi i Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika koje je bilo osnovano 2005. (kao stručno tijelo nadležnog Ministarstva), ali koje je ukinuto 2012. godine, odlukom tadašnjega ministra znanosti, obrazovanja i športa, Željka Jovanovića.
Bez ikakvog razloga, kažu stručnjaci.
–Ma nemoj tako! Možda je drug Jovanović, kao „vrsni jezikoslovac i strastveni zagovornik posebnosti hrvatskog jezika“, htio učiniti nešto važno, nešto epohalno. Možda ga je htio, u svom aranžmanu, očistiti od svih uljeza i stoljetnih nakupina, koje nisu svojstvene njegovom izričaju .
–Htio je učiniti nešto važno, nešto epohalno, kažeš... Nemoj me, molim te, nasmijavati!
Istina,najveće hrvatsko nacionalno kulturno dobro je HRVATSKI JEZIK koji, možete li zamisliti, još uvijek u Hrvatskoj, za razliku od drugih država diljem Europe, nije čak ni zakonom zaštićen. Pa se tako, svaka jezikoslovna nula i protuhrvatska klatež, može svakog trena na njega obrušiti. Kao što su to sada učinili i s famoznom "Deklaracijom o zajedničkom jeziku" , na kojem se svi u regijonu razumemo. I kao što su to činili i u vrijeme vrlog ministra Jovanovića. Zato mi, molim te, ne lupetaj o njegovim dobrim namjerama, već pročitaj malo više o našim jezikoslovcima, pa nešto i nauči!
Otac hrvatskog jezikoslovlja, Hrvat, isusovac Bartol Kašić, preveo je cijelo Sveto pismo s latinskog na hrvatski jezik, na štokavsko narječje ijekavskog govora (i to latinicom), još davne 1630. godine. Zato je Kašićevo djelo i vjerodostojna potvrda stoljetne hrvatske jezične samobitnosti .
A Marko Marulić!? Tko je on?
Znaju li ( vjerojatno ne znaju) tko je, uopće, Marko Marulić, što je značio i što znači za Hrvatsku, hrvatsku književnost i hrvatsku nacionalnu kulturu?
–E, pa, antifati drugovi, Marko Marulić je po općem sudu najvažniji hrvatski pisac 15. i 16. stoljeća, nacionalni klasik, tvorac Judite- prvog epa hrvatske književnosti na hrvatskom jeziku, prevedenog na mnoge svjetske jezike, klasik kršćanske književnosti te humanist europskog formata; on je otac hrvatske književnosti ( tako ga nazivaju), književnik i filozof koji je, u tom svom vremenu, bio čitaniji, po dvorovima diljem Europe, čak i od samog Shakeaspira.
I dok smo mi imali jednog Bartola Kašića i jednog Marulića, naši susjedi su govorili slavjanoserbskim iliti crkvenoserpskim jezikom. Nikom razumljivim i nikom dostupnim. I sve je to tako trajalo do kraja 18. i početka 19. stoljeća, kada je umješni i lukavi Vuk Karadžić , umješno posvojio tj. ukrao naš štokavski dijalekt, te po uzoru na njega, stvorio srpski jezik. Čak je htio uvesti i ijekavski izgovor. Ali, na našu sreću, to se kod njih nije prihvatilo.
A da se tada to usvojilo, danas bi svi mi govorili srpski. Tako „da nas celi svet razume“.
I, eto, zašto mi se sada, ni ova rabota, ne čini baš tako nevina niti naivna. A ni, sasvim, beznačajna. Jer u njih se ništa ne radi, bez nekog, već unaprijed, pripremljenog plana. A sve, opet, u cilju ostvarenja njihovih stoljetnih snova o Velikoj Srbiji. Jer, „gde je i jedan Srbin, tu je i Srbija!“
„Ko to kaže, ko to laže
Srbija je mala.
Nije mala, nije mala,
Triput ratovala.
Nakon toga je slijedilo: “Sprem'te se, sprem'te, četnici“, pa “Slobodane, šalji nam salate, biće mesa, klaćemo Hrvate!“
A, danas… ko nas, bre, zavadi ?
Jer „Mi Srbi smo sposobni uvek izazvati rat, pa onda pobeći. Ali se zato znamo u miru udvarati, pretvarati se, ulizivati se, izmišljati i lagati, kako bi za nagradu dobili ono što ratom ne znamo. Tako smo za nagradu dobili i Vojvodinu“.
Da bi nam na kraju, pokušali sve to lijepo i zacementirali u „govori, bre, srpski da te celi svet razume!“
„A šta se, bre, čudite!? Svi štokavci su zapravo Srbi i zato mora da postoji jedan jedinstveni i zajednički jezik!“
I eto, zašto mi sada, sve ovo skupa, i miriše na Memorandum II i vraća me u ona olovna vremena Slobodana Miloševića i njihovih priča kako su svi „na ovim prostorima“ nastali od Srba.
Kako smo svi, zapravo, Srbi.
Kako smo svi jedan narod.
I kako svi govorimo istim jezikom…
“Ili ćete svi biti Srbi ili vas neće biti“, reče i Karadžić:
–A čemu, onda, sve ovo vodi? Reci mi!
–Čemu vodi? Čemu vodi???
Pa, sve je jasno …k'o dan. Dogodila bi se, draga moja, invazija i doseljavanje s istoka i promjena nacionalne strukture pučanstva. Isto kao što je to bilo i nakon 45.
Za njih ništa ne znači sto godina? Jer bi, za stotinu godina rekli: „A tko su ti, odakle su ti, Hrvati? Oni nikada nisu ni postojali“.
I bilo bi nam, opet: Sve je to jedan narod, sve je to jedan te isti jezik. I svi su to Srbi.
„U razdoblju od 125 godina, Srbija je ratovala svakih 14 godina. I unatoč razornim posljedicama takve politike, i danas se u Srbiji tvrdi da su zapadne srpske granice na crti Virovitica – Karlovac – Karlobag“, piše Latinka Perović, srbijanska povjesničarka i bivša političarka..
Pa se, zato, čini mi se, a na tome tragu, opet i rodila, ta veleumna i zajednička deklaracija. Ni manje ni više, nego o zajedničkom jeziku svih bratskih naroda.
„Neka nam vječno živi Tito, partija, bratstvo, jedinstvo i Armija“, viču antifa drugovi.
A pomladak uzvraća: „Tito, partija-omladina akcija!“
I akcija je počela…
Pa, zamislite, ljudi moji dragi, te sreće! Intelektualci svih zemalja, kako oni kažu, ovih prostora, ujedinili se kao proleteri svih zemalja i odlučili za intelektualnu akciju i predstavljanje svoje tzv. Deklaracije o zajedničkom jeziku.
I to, baš u vrijeme, našega obilježavanja obljetnice od donošenja Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku, točno prije pedeset godina, 17. ožujka 1967. Čime je onemogućeno da se kao jedinstveni jezik za Srbe i Hrvate, Hrvatima silom nametne srpski jezik.
Pa im je, ovo sada, izgleda mi, bio “posljednji voz” za tzv. novu deklaraciju.
I nisu ga htjeli, a možda nisu ni smjeli propustiti.
Namjerno izabrano i namjerno tempirano. Što im je, u zadnje vrijeme, postao običaj i, još jedna u nizu, očita provokacija.
nastavlja se...
Vera Primorac
