Dawn Dawns: Pisanje tzv. oproštajnih pisama - novi oblik antihrvatske propagande
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 01 Listopad 2017 19:03
Od nedavno imamo pojavu javnih objava „pisama“ na društvenim mrežama, naslovljenih, na sve političare ili samo neke, na vladu, ministre, društvene organizacije ili grupe, cjelokupnu hrvatsku javnost ... No, adresa je zapravo jedna, koja upućuje poruku cjelokupnom domaćem pučanstvu.
Iako se formalno obraćaju političarima, autori tih pamfleta, u stvarnosti, ne pišu njima, već svim Hrvatima u zemlji i svojom objavom obeshrabruju i nagovaraju na odlazak. Cilj je naivnom puku nametnuti ideju kako nema nade ni za što, da je odlazak jedino razumno rješenje. Jako zločesto!
Autori ovih „dirljivih“ pisama, dolaze iz različitih hrvatskih krajeva. Piše Splićanin, pa za njim Slavonac ... tek da se vidi kako nigdje ne valja, ni na moru ni na kopnu.
Tema je uvijek u jednakim okvirima i opisuje nezadovoljstvo pojedinca s općim stanjem u određenom gradu, regiji, ili društvu općenito. Kritizira se neka pojava ili ponašanje, trenutno stanje u društvu, djelovanje i nastojanje raznih organiziranih skupina s kojima se adresar ne slaže i na koje je tako „strašno ogorčen“ da im mora uputiti javnu osudu.
Autor je, navodno, toliko razočaran da diže ruke od svega i odlazi. „Eto,idem ja, grozno je i neizdrživo ovdje u Hrvatskoj.“ A onda se ipak predomisli i ostane. Zapravo nije niti planirao odlazak. Cilj je bio obznaniti svekolikoj javnosti da u Hrvatskoj ništa ne valja, da to nije mjesto za život i dati sugestiju svima kako je najbolje odseliti nekamo. Jer, zašto bi bio budala i živio tu u lošim uvjetima, kad tamo negdje vani „cvjeta cvijeće“.
Uz anonimne građane, javljaju se i neki političari i javne osobe. Tako Ivana Milas Klarić, pravobraniteljica za djecu na odlasku s dužnosti, ali ne na odlasku iz zemlje, poručuje djeci: „Učite strane jezike i bježite glavom bez obzira.“ Najblaže rečeno, neukusno je da predstavnik neke hrvatske institucije poziva ljude da se sele iz svoje domovine. Naravno, odmah su je u tome podržale zastupnice, SDP-ovka Sabina Glasovac i Glas-ova Mrak Taritaš.
Vukovarski junak iz „Podrum bojne“ Fred Matić, sav revoltiran, nedavno objavljuje da prodaje stan i seli iz Hrvatske, jer tu, kako kaže „ nema prostora za život“?! I gle, on je ipak ostao i objavio kako baš i nije mislio ozbiljno. Očito je bilo važno samo poslati poruku da je najbolje otići. Nekako se čini, da svi mi trebamo otići iz Hrvatske, a oni će onda ipak ostati, kad nas više ne bude da im smetamo. Onda će biti prostora. Kome ovo nije jasno???
Prije pedesetak godina, mnogi su Hrvati odlazili iz zemlje na rad u Njemačku, ali u potpunoj tišini. Nitko nije pisao pisma političarima i svekolikoj javnosti. Da je itko, to učinio, ne bi daleko otišao . Takav bi, zbog svog pisma, potragu za poslom zasigurno završio u Staroj Gradiški ili nekom sličnom mjestu, jer vladajući režim ne bi dopustio ovakvo „sramoćenje“, pa možemo reći da je današnje pisanje pisama rezultat novonastalih mogućnosti i shvaćanja „slobode i demokracije“.
Umjesto javnog kukanja, sugestija i poziva na odlazak, o tome kako je divno i krasno „vani“, trebali bi poslušati priče pripadnika naše dijaspore. Onih koji, boraveći desetke godina u dalekim zemljama Australije, Kanade, New Zelanda, Latinske Amerike, najbolje znaju kakvo im cvijeće cvjeta u tuđim zemljama. Poznato je kako su Hrvati u iseljeništvu, svojim trudom, radom i sposobnošću, izgradili život svud okolo po svijetu i stekli, uz materijalna dobra i vrlo dobar ugled. Ipak, većina bi se rado vratila u tu istu Hrvatsku, s kojom su „pisači pisama“ tako strašno nezadovoljni da javno obznanjuju svoj odlazak. No, ti i takvi, nikako otići. Kad svima obznane da odlaze, onda „ baš iz inata“ ipak ostanu! Malo čudno! Zar ne?!
Određene tiskovine i portali, takva „pisma“ rado reklamiraju, oglašavaju ih i najavljuju kao bombastična, žestoka ... Redovito ih objavljuju mediji skloni anacionalnom ili otvoreno antihrvatskom opredjeljenju, kao još jednu potvrdu da Hrvatska ništa ne valja, pa je valjda nije trebalo ni biti.
Takva piskaranja nisu ništa drugo nego smišljeni antihrvatski pamfleti, usmjereni na podkapanje ono malo nade i povjerenja hrvatskog puka u neku skoru, bolju budućnost, uz redovitu sugestiju da je budala onaj koji ostaje.
Treba sve raseliti po svijetu. To više i nije prikriveni cilj, on se sve jasnije očituje. Moguće je da nisu baš svi pisatelji pisama, svjesni svog djelovanja, zasigurno se među njima može naći i takav, kojeg bi se moglo nazvati „korisnom budalom“.
Istina je, od koje ne treba bježati, da u Hrvatskoj, stvari ne idu dobrim smjerom. Potpuno je točno da mnoge stvari loše funkcioniraju ili ne funkcioniraju uopće.
Baš zbog toga treba ostati i prihvatit se posla, kako bi se mnoge loše stvari prevladale, i stvorili uvjeti za izgradnju društva po mjeri hrvatskog čovjeka.
Nezadovoljne Hrvate treba pozvati da ne odlaze, a one otišle, da se vrate, kako bi svi zajedno uložili napore u stvaranju okvira u kojem će biti moguće organizirati bolje društvo.
Pred nama je jedna takva mogućnost u pripremi – novi referendum. Inicijator je opet udruga U ime obitelji, koja se već dvaput pokazala vrlo uspješnom u organizaciji ovakvog izjašnjavanja. Nažalost, nakon prve, vrlo uspješno izvedene akcije, drugi put smo svi zajedno bili grubo prevareni i odbijeni od strane vladajućih, objavom neistinitog broja birača, sve kako bi lažno prikazali da nije prikupljeno dovoljno potpisa za pokretanje referenduma i time onemogućeno ovo, zapravo uspješno provedeno djelovanje.
Ako si iskreno zabrinut zbog stanja u domovini, želiš bolje, ne piši pisma i ne odlazi! Poduprimo, svi zajedno, najprije inicijativu za referendum, a potom izađimo i na referendumu izborimo neke bolje mogućnosti. Pisanje i javna objava kojekakvih oproštajnih pisama, pljuvanje i traženje izgovora za odlazak iz zemlje nije, niti može biti u funkciji stvaranja boljitka, nego tek isprazni pokušaji stvaranja beznađa.
Najgore od svega je ne činiti ništa, a onda optuživati za loše stanje u kojem se nalazimo. Sjedeći doma i potiho negodujući, ne postižemo nikakav pozitivan rezultat. Takvim djelovanjem možemo si tek podići kiselinu u želucu.
Zato nam ne preostaje drugo, nego ustati sa svog kauča i otići, najprije dati potpis za referendum o promjeni svih loših stvari koje nam uništavaju život!
Nakon toga, izaći na svake slijedeće izbore, prihvaćajući činjenicu da je izlazak na izbore, ne samo pravo, nego i naša velika obveza u stvaranju i oblikovanju društva po našoj mjeri.
Tko se ogluši na ovu obvezu, ne bi smio imati ni moralno pravo jadikovati niti pisati kojekakva pisma.
Najvažnije „pismo“ je ono napisano na dan izbora, kružićem oko rednog broja kandidata kojemu zaista možemo vjerovati.
Dawn Dawns
