Oktroirano domoljublje po mjeri Pupovca i Plenkovića - Hoće li kažnjivo biti za dom spreman?
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 07 Listopad 2017 13:00
Slušamo ovih dana izjave političara o potrebi kažnjavanja upotrebe određenih simbola i obilježja i sve mi nekako slično zvuče. HDZ-ovac Branko Bačić tvrdi kako u njegovoj stranci nemaju problema oko kažnjavanja, no ipak će pričekati mišljenje novostvorenog Povjerenstva za suočavanje s prošlošću, da ono odredi koji su to simboli i znakovi, pa će onda ići na propisivanje zabrana.
Pupovca, kako kaže, najviše zanima sankcioniranje „revitalizacije ustaštva“, za koje zahtijeva zatvorske kazne. To mu nije dovoljno zato, uz zatvorsku kaznu, traži i poduzimanje odgojnih mjera!?!?
Mučno mi je u želucu dok ovo pišem. Pupovac bi nas, ne samo kažnjavao za izražavanje domoljublja, nego još, uz dosuđenu kaznu, slao na edukaciju i preodgoj, valjda u neku novu „kumrovečku školu“.
Čak ni time se ne može zadovoljiti, nego još traži uvođenje nekakve posebne medijske politike. Osobno, ne vidim „posebniju“ medijsku politiku od ove, koja guši, pljuje i ponižava sve hrvatsko. Tako već sedamdeset godina, a Pupiju nije dovoljno za slom „povampirenog ustaštva“.
Mali Glavašević, po svemu jedan izgubljeni, tragični lik, koji ni danas „ne zna“ tko mu ubi oca, zalaže se za sankcioniranje obilježja koja su, kako on misli, imala obilježja fašizma. Smeta ga što, trenutno vladajući misle kako je ZDS, u jednom kontekstu kažnjiv, a u drugom nije, pa bi to volio razjasniti tako da se sve poimence navede, kako ne bi bilo zabune. Valjda kako bi otklonio taj drugi, nekažnjivi kontekst.
IDS-ov prijedlog je da se, za takva, po njima nedopustiva obilježja, propišu kazne zatvora od šest mjeseci do dvije godine!!
Plenki smatra da nama treba neko njegovo oktroirano povjerenstvo, koje će odlučiti, a njegov nas partner Pupovac poučiti, kakvo je domoljublje primjereno. I dopušteno.
Naviknuti smo na mnoga poniženja, koja nam je upravo taj dvojac priredio u vrlo kratkom vremenu. Misle, baš kako nam je admiral Domazet-Lošo pojasnio, da je „žaba već skoro skuhana“, pa ne trebaju biti previše oprezni niti popustljivi. Sad stišću obruč i pojačavaju vatru da nas dokrajče.
Naši slavni heroji, dijelom pomriješe, a živi doživješe sumrak u kojem nas agresor uči i određuje što je primjereno i dopušteno domoljublje.
Može li ijedno „povjerenstvo“ ovoga svijeta imati legitimitet u određivanju hrvatskom čovjeku kako će voljeti i iskazivati ljubav svojoj domovini?!
Ako su se naši heroji borili s pokličem ZA DOM SPREMNI , protiv jugo-srpskih fašista, ne smijemo dopustiti da nam danas, ti isti zlikovci, gubitnici, zabranjuju naš sveti pozdrav.
I ponizno očekivati da nam se, možda, jednom smiluju, ako budemo jako dobri i tihi. Hoćemo li, kad nas unište, za nagradu, npr. povodom novog ujedinjenja u neku Veliku „tkoznašto“, dobiti dopuštenje da pozdravljamo sa: Za Brisel spremni ili Za region spremni?!
Trebalo bi biti potpuno nevažno što naš pozdrav znači njima - kojekakvim pupavcima, važno je što znači nama i što je značio našim hrabrim ratnicima dragovoljcima kad su krenuli u oslobađanje domovine i što znači nama svima, jednako 91.godine i danas.
Zašto bi uopće morali objašnjavati i opravdavati najdomoljubniji pozdrav na svijetu? Čini mi se da svakim takvim pokušajem, otkidamo od njega djelić svetosti koju on nosi u sebi i dopuštamo da sjena padne na sjaj istinske ljubavi prema svojoj domovini.
Dom je svetinja. Dom je univerzalna vrijednost civiliziranog društva općenito. I drugi narodi, dobro znaju njegovu vrijednost. U sjećanje mi se vraća neki davni trenutak, kad mi je jedan Latinoamerikanac, koji je privremeno živio u Hrvatskoj, naučio jezik i običaje i stekao dosta prijatelja među domaćima, tražeći hrvatski prijevod, u razgovoru pokušao objasniti značenje jedne riječi na španjolskom jeziku, riječi „hogar“ [ogar].
Učinio je to na vrlo simpatičan način. Započeo je opisivati, otprilike ovako: „Znaš ... „hogar“ je mjesto gdje čovjek živi, ali nije bilo koje mjesto. To nije stan, ni kuća. Čovjek može živjeti i na ulici ili negdje na groznom mjestu. Sve to nije „hogar“, nego samo ono posebno mjesto , gdje se čovjek osjeća dobro, sretno i sigurno.“
Nakon tih riječi, dosjetih se, pa mu rekoh: „ To je DOM!“ Tako je ovaj prijatelj naučio još jednu hrvatsku riječ, a ja shvatih koliko je taj pojam doma, velika i univerzalna kategorija. Da, baš tako, dom je tvoje posebno mjesto gdje si sretan i siguran.
Koliko ružnoće i zloće mora biti u čovjeku, kojemu smeta što netko ima svoj „Dom“?! I što ga je spreman čuvati i braniti. Kome to može smetati?? Samo zlom agresoru, nikom drugom!
Neprihvatljivi su, čak i ponižavajući pokušaji da se pozdrav ZDS preoblikuje u nešto slično, ali ipak drugo. Sve je to savijanje i popuštanje agresoru, kojeg naš pozdrav izluđuje, jer ga sjeća na poraz koji je doživio u Domovinskom ratu i koji će zasigurno iznova doživjeti ako se drzne ponovo krenuti protiv hrvatskog doma.
Oznake i pozdrav naših dragovoljaca HOS-ovaca iz Domovinskog rata, sveti su znakovi, izboreni i posvećeni krvlju i životima najboljih. Od njih je samo je Križ veći.
HOS-ovac Damir Markuš, lijepo je rekao: „Mi smo povijest napisali i oni je ne mogu izbrisati.“
Dawn Dawns
