Stjepan Radić: 'Mogu me ubiti, ali moj duh neće!'
- Detalji
- Kategorija: Dragan Hazler
- Objavljeno: Subota, 11 Kolovoz 2012 14:57
Srbski atentat na Stjepana Radića i hrvatske zastupnike...Dana 20. lipnja 1928. godine u Narodnoj skupštini Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca u Beogradu izvršen je srbski atentat na hrvatske zastupnike HSS-a, Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu.
Iza atentata stajao je sam kralj Aleksandar Karađorđević, a izvršio ga je crnogorski Srbin, zastupnik srbske Narodne radikalne stranke, Puniša Račić.
Uoči odlaska u Narodnu skupštinu, 20. lipnja 1928.godine, Stjepan Radić je izjavio: Mogu me ubiti, ali moj duh neće!
Vladimir Radić o srbskom atentatu na Hrvate u Beogradu
Atentat na hrvatske zastupnike u Beogradu od 20. lipnja 1928. odjeknuo je u ondašnjem tisku diljem cijelog svijeta. Sve države pa i one poput istaknutih srbskih prijateljica Engleske i Francuske osuđivale su to srbsko zločinačko djelo izvršeno u parlamentu.
Sin Stjepana Radića Vladimir Radić je sabrao sve publicirane članke iz novina, obradio ih kao disertaciju i doktorirao u Parisu.
Reprint te disertacije učinio je Kroatischer Kulturverein Ogranak Matice hrvatske u Baselu, 1978. u znak 50. obljetnice toga srbskog zločina na hrvatskim zastupnicima.
Zvonimir Kulundžić o srbskom atentatu na Stjepana Radića
Do sada, vjerojatno najbolju dokumentarnu obradu srbskog zločina na hrvatske zastupnike u Beogradu učinio je Zvonimir Kulundžić dokumentarnim djelom na preko 600 stranica, pod naslovom Atentat na Stjepana Radića, NIK Stvarnost, Zagreb 1967.
Ovu knjigu treba pročitati svaka Hrvatica i svaki Hrvat pa će iz nje naučiti, da nikada više ne ulazi Hrvatska u "bratski zagrljaj" sa Srbima, narodom atentatora, ubojica svima metodama, uključujući mučenjem, silovatelja, pljačkaša i okupatora...
Kulundžić je dokazao da iza atentata Stjepana Radića stoji sam kralj Aleksandar Karađorđević, a Puniša Rašić je bio samo izvršitelj zločina.
Oni koji zaboravljaju prošlost osuđeni su da je ponovo prožive
U Predgovoru Kulundžićeve knjige, dao je akademik, Prof. Dr. Ferdo Čulinović vrlo solidni pregled stanja i ponašanja velikosrbske klike prema Hrvatima s posebnim osvrtom na srbski zločinački atentat u Beogradu.
Kraljevinu Srba Hrvata i Slovenaca prožimala su uz ostala uglavnom dva njena osnovna politička problema: nacionalno i socijalno pitanje.
Velikosrbski vlastodržci opijeni vlašću nisu niti pomišljali riješiti nacionalno i socijalno pitanje. Za njih je vlast postala glavninom njihova bića, njihov zanos, njihov opijum, njihova borba da pod svaku cijenu zadrže vlast. Otuda i njihova spremnost da se posluže i takvim herostratskim zločinom kao što je bio atentat na hrvatske zastupnike u parlamentu.
Poznat je u povijesti još samo jedan anjalogan slučaj ubojstva u parlamentu. To je bio rimski imperator Cesar.
U Kraljevini SHS vlada ohlokracija
Platon je u svome djelu "Država" pišući o oblicima vladavine istakao kako je najgora ohlokracija - vlada najgorih, vlada rulje. Upravo takva vladavina uspostavljena je u Beogradu, nakon takozvanog ujedinjenja od 1. prosinca 1918. Valja dodati to, da su u vlastima velikosrbske Kraljevine SHS korupcija i nepotizam bile dominantne oznake njihovoga državno-političkog sustava.
"Guske u maglu"
Jedini zdravi hrvatski um prije "ujedinjenja" bio je i trajno do smrti ostao dr. Stjepan Radić, koji je poznavao srbsku zločinačku narav i pohlepu za vladavinom nad drugim narodima pa je odlazak hrvatskih političara na poklon regentu Aleksandru Karađorđeviću nazvao poznatom izrekom: "Odlazak gusaka u maglu!"
Ubojstvo hrvatskoga nacionalnog vođe u beogradskom Parlamentu
Glavna prepreka stabilizaciji srpske nadmoći nad ostalim narodima ležala je u trajnom otporu Hrvata, kojeg je organizirao i vodio Stjepan Radić. Srbija je vjerovala da je micanje Stjepana Radića neizostavni uvjet učvršćenja njene dominacije.
20. lipnja 1928. Puniša Račić, član vladine većine, ispalio je pet revolverskih hitaca na Radića i drugove na otvorenoj sjednici beogradskog parlamenta, teško ranivši Stjepana Radića, ubivši dva hrvatska poslanika i ranivši još dva. Počinivši zločin, ubojica je kliknuo: "Izvršio sam svoju dužnost... Živela Velika Srbija!" Sedam tjedana kasnije, 8. kolovoza 1928., Radić je umro.
Srbski tisak najavljivao je ubojstvo Radića
Zločin od 20. lipnja 1928. već prije je nagovijestilo pisanje beogradskog tiska. "Politika" je publicirala uvodni članak na kraju kojeg je objavila da bi se lako mogao naći građanin spreman na sređivanje računa s Radićem, ako to država ne uradi. "Samouprava", glavni organ najjače srpske političke stranke, u nekoliko je navrata pisao u istom smislu. List premijera Vukićevića, "Jedinstvo", početkom lipnja 1928. objavio je članak potpisan od strane izdavača, kojim ovaj potvrđuje da je apsolutno u interesu države da se Stjepan Radić umori. Ubojicu Punišu Račića su poslije srpski svećenici slavili kao "nacionalnog junaka."
Početak i tijek Sjednice
Sjednica Skupštine je počela u 9:45 s prosvjedima jer su na prošloj sjednici zastupnici NRS, Tomo Popović, Puniša Račić i Joca Selić, prijetili ubojstvom. U prvoj klupi Skupštine sjedili su: Stjepan Radić, Ivan Pernar, Ivan Granđa, Svetozar Pribičević i Đuro Basariček.
Prvi govor u Skupštini tog dana je održao veleposjednik iz Križpolja, Ante Pavlović. Unio je vedrinu i humor u zagušljivu atmosferu, ali je, ujedno, izazvao i nadvikivanje. Nakon njega, za govornicu je izašao zastupnik Narodne radikalne stranke, Puniša Račić. On je i prije bio poznat kao temperamentan govornik, te je izazvao upadice zastupnika oporbe. Isticao je kako je on doprinio stvaranju države. Sukob je nastao kad je on uzviknuo: Za ovu zemlju ja sam i svoju krv prolio!, na što ga je dr. Ivan Pernar ironično upitao da kaže koliko je litara prolio, da mu nadoknade u zlatu.
Nakon Radićevog objašnjenja da hoće s Beogradom, ali neće pod Beogradom i izjava da je sudstvo u Srbiji korumpirano, nastao je sukob između Račića i zastupnika HSS-a Jakova Jelušića, koji je vikao da Račić laže. Račić mu nije ostao dužan, te mu je rekao da zašuti ili će da ga ubije.
Snimak atentata
Na tu prijetnju nastade u dvorani vika. Čuju se prosvjedi pojedinih zastupnika. Ali Račić nastavi s prijetnjom riječima: Tkogod bude pokušao, da se stavi između mene i Pernara, poginut će!
U tom času izvadi Puniša Račić iz džepa svoj revolver. Ministar Vujičić, koji je sjedio u ministarskoj klupi iza Račića, uhvatio ga je za ruku s namjerom, da spriječi pucanje. Istodobno je priskočio i ministar Kujundžić s jednakom namjerom. Ali Račić, koji je veoma jak čovjek, otrgne se ministrima. Točno u 11 sati i 25 minuta strahovit pucanj iz revolvera odjekne u dvorani. Tane je pogodilo dr. Ivana Pernara jedan centimetar iznad srca. Kada se Pernar srušio na klupu, naperio je Račić svoj revolver na Stjepana Radića.
To je opazio dr. Đuro Basariček, koji je skočio preko stenografskoga stola, da Račiću spriječi namjeru. Ali Račić se naglo okrene prema Basaričeku, na kojega ispali revolver. Tane pogodi Basaričeka u slabine tako, da je izašlo na lijevu lopaticu, te je Basariček odmah onesviješten pao na pod. Međutim je pred Stjepana Radića dojurio Ivan Granđa, da ga zaštiti svojim tijelom. No Račić opet ispali revolver, te pogodi Granđu u ruku.
Čim se Granđa srušio, nacilja Račić stoičkom mirnoćom na Stjepana Radića, kojega tane pogodi u trbuh. Sad je prema Puniši Račiću skočio Pavle Radić. Ipak se Puniša nije zbunio, nego je Pavlu Radiću dobacio: Ha! Tebe sam i tražio! I mirno nacilja revolverom na Pavla Radića, kojega pogodi jedan centimetar ispod srca tako, da se Radić odmah onesviješten srušio na pod. Kako je Svetozar Pribičević sjedio u klupi tik Stjepana Radića, držalo se, da će Puniša Račić šesti hitac opaliti na Pribičevića. To se ipak nije dogodilo, nego je Puniša iza tolikoga krvoprolića posve sabrano s revolverom u ruci izašao iz dvorane kroz tzv. ministarsku sobu.
Vidjelo se, da Puniša puca samo na hrvatske narodne zastupnike. Njegovi su hitci slijedili u razmacima od nekoliko časaka tako, da se cijeli zločin Puniše Račića zbio u jednoj – i to nepunoj – minuti.
Neki su ministri za toga pucanja sagnuli svoje glave pod klupe, jer nisu znali, neće li na pucnjavu Puniše Račića odgovoriti pucnjavom hrvatski zastupnici. Pod klupe se zaklonila i većina narodnih zastupnika. Kad je prestala pucnjava, prišlo je ranjenicima u pomoć nekoliko zastupnika, koji su po zvanju bili liječnici. Drugi se zastupnici brzim koracima udaljiše iz Narodne skupštine. Ova je krvava drama tako strašno djelovala na sve zastupnike Seljačko-demokratske koalicije, da se činilo, kao da su izgubili dar govora. Naročito je Pribičević bio sav uplašen i gotovo shrvan od užasa. Stjepan Radić je neko vrijeme išao sam do hodnika, ali tu je posrnuo i srušio se; zato su ga njegovi drugovi smjestili u automobil, koji ga je odvezao u bolnicu. Onamo su preveženi također Ivan Granđa i dr. Ivan Pernar.
Stjepan Radić preminuo je 8. kolovoza 1928. od posljedica atentata.
Nakon beogradskog atentata na hrvatske zastupnike u Zagrebu su održane masovne demonstracije. Kralj Aleksandar I. Karađorđević je nakon atentata raspustio Narodnu skupštinu, zabranio djelovanje svih političkih stranaka, te uveo Šestosiječanjsku diktaturu.
Šestosiječanjska diktatura
Dana 6. siječnja 1929. kralj Aleksandar proglasio je diktaturu. On je taj čin pokušao opravdati tvrdnjom da su hrvatski zahtjevi za samoupravom "nepomirljivi i nerazumni". Tada je rekao: "Suočen s dilemom: dopustiti podjelu države i cijepanje na autonomne dijelove, ili nametnuti - i silom - očite interese zemlje, ja sam izabrao drugi put i ukinuo ustav".
Kralj diktator je i u drugim izjavama izrazio istu ideju. U prijestolnom govoru od 6. siječnja 1932. kralj Aleksandar je rekao: "Pomoću ustava iz 1921. mi smo pokušali iznijeti državu i nacionalni zadatak, ali je bivalo sve jasnije da naša nacionalna ideja nije prihvaćena, niti je u ustavu trojedine države primila adekvatan izraz, kao ni snagu organiziranoga nacionalnog jedinstva. U takvoj državnoj organizaciji, naš organizirani politički život je s teškoćama pokušavao izići iz uskih granica odvojenih etničkih grupa. Odlukom od 6. siječnja 1929. ja sam prekinuo s takvom državom. Bila je to moja sveta dužnost prema naciji i prema historiji".
Svi kraljevi diktatorski akti bili su u skladu s ovim deklaracijama. On je, najprije, zabranio uporabu hrvatskog imena i zastave; raspustio je sve hrvatske političke stranke; raspustio je ili potisnuo hrvatske narodne ustanove; onemogućio sve slobodne manifestacije hrvatskoga nacionalnog života; preplavio je hrvatske zemlje policijom i agentima. Podupirao je brutalne postupke policije, čije je metode "Times" od 11. veljače 1931. nazvao "europskim skandalom" i koje su opisane u apelu profesora Einsteina upućenom "Ligi za ljudska prava". Skupštinsko pravo i sloboda tiska ukinuti su. Kritike bilo koje vrste, uperene protiv diktature i njenih nositelja, bile su kažnjavane strogim kaznama.
Dr. Ante Pavelić odlazi u emigraciju i osniva Ustaški pokret protiv Jugoslavije
Godine 1927. na parlamentarnim izborima, izabran je na listi Hrvatskog bloka Dr. Ante Pavelić za skupštinskog zastupnika u Beogradu. Istakao se je govorima protiv velikosrbske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i neovisnost. Pokreće list Domobran s programom ostvarenja samostalne države Hrvatske.
Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929. odlazi u emigraciju i osniva tajnu revolucionarnu nacionalnu organizaciju Ustaša, s ciljem razbijanja Jugoslavije i uspostave neovisne države Hrvatske. Nastavak slijedi u drugome članku.
Mr.sci. Dragan Hazler - u dragovoljnoj službi za Hrvatsku i Hrvatski narod
Basel, 20. lipnja 2011. - ponovljeno lipnja 2012. i 8. kolovoza 2012.
Na obljetnički dan srbskog atentata u beogradskoj "Narodnoj skupštini" na hrvatske zastupnike Dr. Stjepana Radića, Dr. Đuru Basaričeka, Pavla Radića, Dr. Ivana Pernara i Ivana Granđu, 20. lipnja 1928. godine i dan smrti Stjepana Radića od posljedica ranjavanja u Beogradskoj "Narodnoj skupštini". D.H.
