Režimski mediji i sredstva masovne komunikacije
- Detalji
- Kategorija: Činjenica
- Objavljeno: Četvrtak, 12 Ožujak 2020 12:59
Tradicija komunističke ideologije je bila i ostala suzbijanje individualne, a jačanje kolektivne svijesti. Oni kojima je svakodnevna zadaća takvu svijest i oblikovati bili su i ostali agitpropovci i režimski MEDIJI. U prilog tome govori ijedna od žalosnijih činjenica kako su najeksponiranije javne i političke osobe upravobone koje zapravo ne predstavljaju nikoga i ništa.
Apartčici i uhljebi bez dana radnog staža, struke, intelekta empatije i svijesti o bilo čemu. Plitički podrepi, preletači i prelivode lišeni svake ljudske i političke ODGOVORNOSTI pa čak i one najmanje državotvorne misli.Oni dakle ne odlučuju ni o čemu iako se nude kao zamjena svim nesposobnim obnašateljima vlasti. Dapače, ne nastupaju s programima,planovima, projektima i idejama, nego nude isključivo sebe u osobama. A o kakvim se pak manipulatorima radi možda najbolje svijedoči primjer jugokomunističkih gojenaca odnosno juniora i seniora Plenkovića.
Tako u u svom maturalnom radu „Sredstva masovne komunikacije“ iz 1989.g brazovnog centra za jezike, junior Plenković piše:
" Izvor informacija u svim klasnim društvima je vladajuća klasa. Ona putem sredstava masovnog komuniciranja želi da masama priopćava samo one informacije koje su s njenog gledišta poželjne ( radi lakšeg upokoravanja, eksploatiranja itd), jer će mase, pod tim utjecajem, pružiti najmanji otpor. ( Plenković str.10)
Dakle, vrijeme samoupravnog socijalizma je završilo, a mentalni komunist je po rođenju postao i ostao " vladajuća klasa." Partija. Na žalost poznato kako je demokratizacija tijekom više od sedamdeset godina bila glavna komunističko ideološka poštapalica u funkciji sprječavanja svakog oblika demokracije i tu se sve do danas ništa značajnog nije promjenilo. Dapače, agitpropovski teoretičari su proglasili teoriju o postupnom prelaženju u demokraciju jer mase su očito pod mudrim rukovodstvom tih i takvih partijskih teoretičara trebale biti „odgajane“i osposobljavane postupno od strane svih očuvatelja aktualnog režima. To što je klika iz jednopartijskog prešla u sustav višestranačkog JEDNOUMLJA ništa bitnoga nije promjenilo.
A kako su to radili gospoda drugovipočetkom 90.ih?
Sjetimo sa da je jedan od prvih udbo-KOSovskih projekata 90.tih godina bio je list „Zapad“pod okriljem agenata KOS-a Gorana Štroka (sin generala Izidora Štroka)iPere Zlatara(balkanski korespodent iz Beograda), a jedan od novinara toga lista bio jeniti malo slučajno i Saša Leković (HND). Međutim, čak mjesec i pol dana prije samih demokratskih izbora i tog lista koji je ipak ugašen,a novinari i urednici raspoređeni po drugim redakcijama,na medijskoj se sceni pojavio još jedan istoznačni projekt poznat kao Slobodni tjednik. Pokretač i urednik tog lista bio je novinar-dopisnik beogradskih Večernjih novosti i sarajevskog AS-a te suradnik udba-e Marinko Božić. Novac za pokretanje projekta dobio je od bivšeg šefa Udba za Dalmaciju Marka Roglića, a potpora mu je bio iTomislav Đorđević. Bivši potpredsjednik Sabora SR Hrvatske i oficir JRM (kapetan bojnog broda) koji je obnašao visoku političku dužnost u starom sustavu, ali je nakon demokratskih promjena u novom sustavu nastavio suradnju s KOS-om s naglaskom na prikupljanje podataka o uvozu oružja u RH. Na vezi ga je držao Ljubiša Beara, 90-tih načelnik KOS-a VPO Split. Sve zajedno tzv. SPLITSKA VEZA.
Uz brojna udbaško KOS-ovska imena i uloge svakako treba naglasiti da je jedan od važnijih suradnikai savjetodavaca, posebno u domeni lažne ratne paropagande,bio i Ivan Zvonimir Čičak,a zanimljiva su u nultom broju svakako i imena Izdavačkog savjeta lista; Marko Roglić, MARIO PLENKOVIĆ, Tomislav Đorđević,Velimir Srića, Tonči Pocrnja, Veljko Bulajić, Ćiro Blažević, Jure Franičević-Pločar, Džavid Husić, Goran Milić, Ante Županović, Marinko Božić.
Činjenica da je UDB-a osnovala Slobodni tjednik kao i brojne druge tiskovine kako bi širenjem plačenog agitpropa i lažne propagande kompromitirala tada sve što slobodno i hrvatski diše. Ako znamo i to da je Mario Plenković bio član užega rukovodstva SKH te povjerljiva osoba Centralnoga komiteta SKJ i društveno-politički radnik kojemu su na idejno-teoretski rad, tečajeve i idejnopolitičke instrukcije dolazili partijski društveno-politički radnici, u pravilu iz hijerarhijski viših kadrovskih struktura SKJ, onda je pozicija i uloga njegovog gojenca Andreja danas sasvim očita i nadasve logična. Tzv. politika kontinuiteta u kojoj stožernu ulogu još uvijek imaju sredstva masovene komunikacije odnosno REŽIMSKI MEDIJI.Naime, taj udba-in instruktor,koji je regrutirao na stotine medijskih vojnika, pripremio je i svog gojenca Andreja („princa Karađorđevića“) kao kandidata za predsjednika tzv. nacionalne, narodnjačke i demokršćanske stranke – Hrvatske demokratske zajednice!
Na žalost u Hrvatskoj više ništa nije čudno ništa, pa ni to što taj kadrovski inžinjering još uvijek prolazi. Ono što zapravo začuđuje je da se danas uopće sve i prihvaća,a prihvaća se skrušeno i nadasve blagonaklono u maniri najgore URAVNILOVKE. Jedni po svemu prihvaćaju jer su pasivizirani i još uvijek žive u uvjerenju kako tako nešto gotovo stravično, u stvarnosti nijemoguće,a drugi upravo zato što su odavno shvatili pravila političke igre u Hrvata. Igre u kojoj uvijek i u pravilu gubi onaj tko više voli. Glede demokracije (meritokracije i DD) ona po svemuostajenaš nedosanjani san. Trajni zalog izgubljene, prodane i izdane Hrvatske za koju su naši suborci i preci bili spremni dati doslovno sve. Ono što se nije promjenilo jest činjenica da je i danas mogu obraniti i sačuvati jedno oni koji je vole više od svog života. Pitanje samo ima li dovoljno spremnih ili nakon što izginuše hrvatsko cvijeće, a iznikoše građansko smeće, ostadoše do danas tek poneki čuvari uspomena i hrvatske savjesti?
Žalosno da je mnogima za demokratsku i nezavisnu državu bilo puno lakše ginuti,nego li danas uživati plodove te borbe. Ili kao što Vaclav Havel svojedobno reče: „Dok smo se morali boriti za slobodu, znali smo šta nam je cilj. Sad imamo slobodu i ne znamo više šta želimo.“
Dakle, pitanje koje postavljam sebi ali i svima jesu li naši suborci ginuli uzalud? Je li naša žrtva bila uzalud? Je li ZDS danas uzvik mrtvih ili živih?
Željan Jurlin
