Dawn Dawns: Igrači i navijači – jedini pravi hrvatski ambasadori
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 30 Lipanj 2018 17:00
Već desetke godina, Hrvatske vlasti postavljaju nezainteresirane diplomatske predstavnike, bez imalo hrvatskog domoljublja, neke i bez nužne razine obrazovanja i elementarne pristojnosti, koji ogromnu štetu rade Hrvatskoj, sramoteći je svud po svijetu. Nadali smo se, kako će promjena vlasti, uzrokovati i promjene u diplomaciji. Ništa se nije dogodilo. Status quo ante, ostao je kao još jedno hrvatsko prokletstvo.
Za razliku od njih, Hrvatski nogometni savez, uvijek je uspješno predstavljao Hrvatsku u čitavom svijetu. Uz njega i reprezentaciju, uvijek su i najbolji navijači kakve svijet još nije vidio.
Iz nastupa naših nogometaša, uvijek bi izbijao ogroman domoljubni naboj, koji se prelijevao na sve navijače, dizao i najmanje simpatizere.
Ovih dana i Njemci u svojim medijima puno pišu o Hrvatskoj, silno hvaleći našu nogometnu reprezentaciju. Novinar Bild-a piše da je, sa svega 4,2 milijuna stanovnika ( malo više od Berlina), Hrvatska najbolja sportska zemlja na svijetu, pa nabraja sve hrvatske vrhunske sportaše, kojih je nemali broj.
Pitaju se u čemu je tajna, kako je moguće da mala zemlja bude tako velika u sportu?
Jednostavno objašnjenje je – genetsko naslijeđe, makar je u srcu mirotvorac, Hrvat je borac i ratnik, a svaki sport je neka vrsta borbe. Povijest je zabilježila Hrvate kao odlične vojnike kojima se divio i sam Napoleon.
U Hrvatskoj, sasvim podijeljena atmosfera, dok jedni pljuju optužuju, očajnički pokušavaju izrugivati ili ignorirati hrvatske uspjehe, istinski hrvatski puk svim srcem daje podršku, navija, slavi, pjeva ...
Ovih dana su nastali prekrasni spotovi s navijačkim pjesmama, ne samo pjevača i folklornih skupina, nego i mnogih amatera, djece ... Ganuti smo gledajući malog navijača kako stojeći s rukom na srcu pjeva, ili osobito simpatičnu raspjevanu tetu s gitarom i preslatkim vrtičkim klincima oko nje, svi u „kockicama“. Nižu se slike, prikazujući silno oduševljenje Hrvata u radosnom iskazivanju podrške našim nogometašima.
S druge strane, mrzitelji i luzeri, bljuju vatru u nezaustavljivom gubitničkom bijesu. Neposredno prije početka svjetskog prvenstva, svi mediji se raspisaše o suđenju Mamiću. Mamić nije od jučer. Ako je bilo što skrivio, nije jučer skrivio. Kakav li je to „tajming“ vođenja sudskog postupka protiv njega? Zašto je kulminacija njegovog suđenja baš pred sam početak svjetskog nogometnog prvenstva? Slučajno? NE!
To je još jedna dobra prilika za popljuvati odličan hrvatski nogomet. Vidljivo je to pljuvanje i iz nekog sklepanog spota, u kojem se spominje Konzum i Daličkina kriminalna skupina Borg , koji na kraju daje poruku: Borg- ponosan sponzor hrvatskog kriminala. Nejasno je jedino kakve veze ima Dalička i njena kriminalna ekipa s našim nogometom. Opet se tuđe zlo i nemoral pripisuje svim Hrvatima.
Fotomontaža noža pod vratom Luke Modrića, samo je uobičajena gadost crvenih mrzitelja, koju oni objašnjavaju kao satiru i slobodu izražavanja. Tako je. Time su se najbolje izrazili i dali nam na znanje tko su i što su, makar smo to znali i ranije.
Srpski konvertit na islam Kusturica, revoltirano komentira pjevanje hrvatskih navijača, smeta mu Thompson. Bolje mu je da zašuti i sjeti se svoga Bore Čorbe i stihova njegove pjesme :„ ... nemoj srećo, nemoj danas, da ispravljaš krive Drine, možeš doći do istine ...“ , jer istina četnika neće osloboditi, baš naprotiv. Sjest će mu preteško na želudac.
Do kad će Srbija određivati Hrvatima kako se trebaju ponašati, kako slaviti svoje pobjede i koju pjesmu će pritom zapjevati?! Hoće li se ikada početi baviti sobom?
Svi u Srbiji uzrujani, Srbija boluje. Javlja se Šešelj i tješi svoje: „Momci glave gore, nije sramota izgubiti, nego biti šiptar ili ustaša...“ !?!? Dakako, iz srpske izobličene perspektive, puno je „ponosnije“ biti četnik i vječiti gubitnik, pa ovo ne treba posebno komentirati. Vječna je ta mržnja prema svemu hrvatskom, pa i prema hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i našim prijateljima Kosovarima.
U Hrvatskoj pak, Drago Pilsel, koji se još uvijek nije zapalio, iako je obećao, objavljuje da ne navija za ljude u crnoj boji. Nešto mu crni dresovi nisu sjeli baš najbolje. Ne bi on navijao za reprezentaciju ni da su u kockastim ili bilo kakvim drugim dresovima. Nije stvar u dezenu, nego u srcu navijača.
Treba li se uopće obazirati na jal gubitnika?! Zar bi se pobjednik trebao odreći svojih radosti u postignutim pobjedama, kako se ne bi probudio nečiji kompleks inferiornosti?!
Nije lako izgubiti bilo koju utakmicu u životu, još je puno teže moći i znati podnijeti poraz, a onaj koji to ne može, zaista je pravi gubitnik. Njemu ne preostaje drugo nego podlo, svim sredstvima nastojati zatamniti sjaj protivnikove pobjede, uzalud se nadajući da će tako njegov poraz izgledati manji. No, upravo se takvim djelovanjima svrstava u kategoriju potpunog gubitnika, jer onaj koji nema snage dostojno podnijeti poraz, taj neće imati snage ni postati pobjednikom. Za oboje je potrebna žrtva.
Mnogi prošli događaji i ponašanja luzera to potvrđuju. Potvrđuje to i otvoreno pismo nekadašnjih svjetskih prvaka, Njemačke reprezentacije, svojim navijačima. Oni su nakon poraza, iskreno priznali svoje razočarenje, pa se zahvalili i čestitali igračima Švedske, Meksika i Južnoj Koreji, od koje su upravo pobijeđeni. Svima su zaželjeli uspjeh na Svjetskom prvenstvu.
Posebno je vrijedna spomena njihova izjava: „Sport uključuje i poraz i pobjedu. Protivnici su jednostavno bili bolji. Hvala Rusiji na gostoprimstvu”.
Njemci su nekad bili svjetski prvaci, a danas i u porazu pokazuju svoju veličinu. Bravo i svaka čast! Od njih bi naši krvoločni susjedi i domaći mrzitelji, trebali bar ponešto naučiti, no, čini se uzalud.
U nizu pobjeda naših nogometaša, radost i veselje Hrvata raste sve više, dok jal gubitnika , raste proporcionalno s veseljem pobjednika. Gubitnici mogu drugima oprostiti neke stvari, ali uspjeh nikako. A mnogo je simbolike u tim pobjedama.
Spremnosti za pobjedu, utkana je u mentalitet pobjednika pa je, parafrazirajući stihove stare pjesme, duhovito opisana u jednoj od mnogih internetskih objava: - Ante zove, Luka viče, mi smo spremni izborniče!- Naravno, to je „crvena krpa“ za sve antife i jugoluzere, pa javno, bez imalo samokontrole pokazuju svima koliko su sitne duše i koliko im teško pada nečiji uspjeh.
Medijska hajka na hrvatske pobjednike ne prestaje, u Hrvatskoj i Srbiji, pa se tako pojavi naslov u srpskom tisku:„Ustaše udarile na srpske fudbalere“?! Mo'š mislit!!
Majko mila, što tek, da su morali igrati s našom reprezentacijom? Pa izgubili!? Opet bi kukali i plakali da su Ustaše napale srpsku „nejač“, jer njima uvijek mora netko drugi biti kriv.
Svjetsko prvenstvu u nogometu, predstavlja daleko više od same sportske igre. Ono je uzbuđenje i oduševljenje, ali i jedna velika mogućnost, sveopćeg javnog izražavanja domoljublja, dok antihrvatima, jugovićima, predstavlja pretešku i nepodnošljivu muku.
Kroz veliko oduševljenje i ogroman domoljubni naboj, Hrvati daju podršku svojoj reprezentaciji i svojim igračima, jer oni daleko bolje i iskrenije predstavljaju Hrvatsku u domovini i svijetu, nego sva postojeća nehrvatska diplomacija, pa se time igrači i navijači, uvijek iznova dokazuju kao jedini pravi hrvatski ambasadori.
Zato, neka pati koga smeta ...................... pjevat ćemo i dalje!
ZDS!!!
Dawn Dawns
