Dawn Dawns: Igrači i navijači – jedini pravi hrvatski ambasadori

Pin It

Već desetke godina, Hrvatske vlasti postavljaju  nezainteresirane diplomatske predstavnike, bez imalo hrvatskog  domoljublja, neke i bez nužne  razine  obrazovanja i elementarne pristojnosti, koji ogromnu štetu rade Hrvatskoj, sramoteći je svud po svijetu. Nadali smo se, kako će promjena vlasti, uzrokovati i promjene u diplomaciji. Ništa se nije dogodilo. Status quo ante, ostao je kao još jedno hrvatsko prokletstvo.

Za razliku od njih, Hrvatski nogometni savez, uvijek je uspješno predstavljao  Hrvatsku u čitavom  svijetu. Uz njega i reprezentaciju, uvijek su i najbolji navijači kakve svijet još nije vidio. 

Iz nastupa naših nogometaša, uvijek bi izbijao ogroman domoljubni naboj, koji se prelijevao na sve navijače, dizao i najmanje simpatizere.

Ovih dana i  Njemci u svojim medijima puno pišu o Hrvatskoj, silno hvaleći našu nogometnu reprezentaciju. Novinar Bild-a piše  da je, sa  svega 4,2 milijuna stanovnika ( malo više od Berlina), Hrvatska najbolja sportska zemlja na svijetu, pa nabraja sve hrvatske vrhunske sportaše, kojih je nemali broj. 

Pitaju se u čemu je tajna, kako je moguće da  mala zemlja bude tako velika u sportu? 

Jednostavno objašnjenje je – genetsko naslijeđe, makar je u srcu mirotvorac, Hrvat je borac i ratnik, a svaki sport je neka vrsta borbe. Povijest  je zabilježila  Hrvate kao odlične vojnike kojima se divio i sam Napoleon.

U Hrvatskoj, sasvim podijeljena  atmosfera, dok jedni pljuju  optužuju, očajnički pokušavaju  izrugivati  ili ignorirati hrvatske uspjehe, istinski hrvatski puk svim srcem daje podršku, navija, slavi, pjeva ...

Ovih dana su nastali prekrasni spotovi s navijačkim pjesmama, ne samo  pjevača i  folklornih skupina,  nego i mnogih amatera, djece ... Ganuti smo gledajući malog navijača kako stojeći s rukom na srcu pjeva, ili osobito simpatičnu raspjevanu tetu s gitarom i preslatkim vrtičkim klincima oko nje, svi u „kockicama“. Nižu se slike, prikazujući  silno oduševljenje Hrvata  u  radosnom  iskazivanju podrške našim nogometašima.

S druge strane, mrzitelji i luzeri, bljuju vatru u nezaustavljivom  gubitničkom bijesu. Neposredno prije početka svjetskog prvenstva, svi mediji se raspisaše o suđenju Mamiću.  Mamić nije od jučer.  Ako je bilo što skrivio, nije jučer skrivio. Kakav li  je to „tajming“ vođenja sudskog postupka protiv njega?  Zašto je kulminacija njegovog suđenja baš  pred sam  početak svjetskog nogometnog prvenstva?  Slučajno?  NE!

To je još jedna dobra prilika za popljuvati odličan hrvatski nogomet. Vidljivo je to pljuvanje i  iz nekog sklepanog spota, u kojem se spominje Konzum i  Daličkina  kriminalna skupina  Borg , koji na kraju daje poruku: Borg- ponosan sponzor hrvatskog kriminala.  Nejasno je jedino kakve veze ima Dalička i njena kriminalna ekipa s našim nogometom. Opet se tuđe zlo i nemoral pripisuje svim Hrvatima. 

Fotomontaža  noža pod vratom Luke Modrića, samo je uobičajena  gadost  crvenih mrzitelja, koju oni objašnjavaju kao  satiru i slobodu  izražavanja. Tako je. Time su se najbolje izrazili i dali nam na znanje  tko su i što su, makar smo to znali i ranije.

Srpski konvertit na islam Kusturica, revoltirano komentira pjevanje hrvatskih navijača, smeta mu Thompson. Bolje mu je da zašuti i sjeti se svoga Bore Čorbe i stihova njegove  pjesme :„ ... nemoj srećo, nemoj danas, da ispravljaš krive Drine, možeš doći do istine ...“ , jer istina četnika neće osloboditi, baš naprotiv.  Sjest će mu preteško na želudac.

Do kad će Srbija određivati Hrvatima kako se trebaju ponašati, kako slaviti svoje pobjede i koju pjesmu će pritom zapjevati?! Hoće li se ikada početi baviti sobom?

Svi u Srbiji uzrujani, Srbija boluje. Javlja se Šešelj i tješi svoje: „Momci glave gore, nije sramota izgubiti, nego biti šiptar ili  ustaša...“ !?!? Dakako, iz srpske izobličene perspektive, puno je „ponosnije“  biti četnik i vječiti gubitnik,  pa ovo ne treba posebno komentirati. Vječna je ta mržnja prema svemu hrvatskom, pa i prema hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji i našim  prijateljima Kosovarima.

U Hrvatskoj pak, Drago Pilsel, koji se još uvijek nije zapalio,  iako je obećao, objavljuje da  ne navija za ljude u crnoj boji. Nešto mu crni dresovi nisu sjeli baš najbolje. Ne bi on navijao za reprezentaciju  ni da su u kockastim ili bilo kakvim drugim dresovima. Nije stvar u dezenu, nego u srcu navijača.

Treba li se uopće obazirati na jal gubitnika?!  Zar bi se pobjednik trebao odreći svojih radosti u postignutim pobjedama, kako se  ne bi probudio nečiji  kompleks  inferiornosti?!

Nije lako izgubiti bilo koju utakmicu u životu, još je puno teže moći i znati podnijeti poraz, a onaj koji to ne može, zaista je pravi gubitnik. Njemu ne preostaje drugo nego podlo, svim sredstvima nastojati zatamniti sjaj protivnikove pobjede, uzalud se nadajući da će tako njegov poraz izgledati manji. No, upravo se takvim djelovanjima svrstava u kategoriju potpunog gubitnika,  jer onaj koji nema snage dostojno podnijeti poraz, taj neće imati snage ni postati pobjednikom. Za oboje je potrebna žrtva.

Mnogi prošli događaji i ponašanja  luzera to potvrđuju. Potvrđuje to i otvoreno pismo nekadašnjih svjetskih prvaka, Njemačke reprezentacije, svojim navijačima. Oni su nakon poraza,  iskreno priznali svoje razočarenje, pa se zahvalili i čestitali  igračima Švedske, Meksika i Južnoj  Koreji, od koje su upravo pobijeđeni. Svima su zaželjeli uspjeh na Svjetskom prvenstvu. 

Posebno  je vrijedna spomena njihova izjava: „Sport uključuje i poraz i pobjedu. Protivnici su jednostavno bili bolji. Hvala Rusiji na gostoprimstvu”.  

Njemci su nekad bili svjetski prvaci, a danas i u porazu pokazuju  svoju veličinu. Bravo i svaka čast! Od njih bi naši krvoločni susjedi i domaći mrzitelji,  trebali bar ponešto naučiti, no, čini se uzalud.

U  nizu pobjeda naših nogometaša, radost i veselje Hrvata raste sve više, dok  jal gubitnika , raste proporcionalno s veseljem pobjednika. Gubitnici mogu drugima oprostiti neke stvari, ali uspjeh nikako. A mnogo je simbolike u tim pobjedama.

Spremnosti za pobjedu, utkana  je u mentalitet pobjednika pa je, parafrazirajući stihove stare pjesme, duhovito opisana u jednoj od mnogih internetskih objava: - Ante zove, Luka  viče, mi smo spremni izborniče!-   Naravno, to je „crvena krpa“ za sve antife i  jugoluzere, pa javno, bez imalo samokontrole pokazuju svima koliko su sitne duše i koliko im teško pada nečiji uspjeh. 

Medijska hajka na hrvatske pobjednike ne prestaje, u Hrvatskoj i Srbiji, pa se tako pojavi naslov u srpskom tisku:„Ustaše udarile na srpske fudbalere“?!  Mo'š mislit!!

Majko mila, što tek, da su morali igrati s našom reprezentacijom? Pa izgubili!? Opet bi kukali i plakali  da su Ustaše napale srpsku „nejač“, jer njima uvijek mora netko drugi biti kriv.

Svjetsko prvenstvu u nogometu, predstavlja daleko više od same sportske igre. Ono je uzbuđenje i oduševljenje,  ali i  jedna velika  mogućnost, sveopćeg  javnog   izražavanja  domoljublja, dok antihrvatima,  jugovićima,  predstavlja pretešku i nepodnošljivu  muku.  

Kroz veliko oduševljenje i ogroman domoljubni naboj, Hrvati daju  podršku svojoj reprezentaciji i svojim igračima, jer oni daleko bolje i iskrenije predstavljaju Hrvatsku u domovini i svijetu,  nego sva postojeća  nehrvatska diplomacija, pa se time  igrači i navijači, uvijek iznova dokazuju kao jedini pravi hrvatski ambasadori.

Zato, neka pati koga smeta  ...................... pjevat ćemo i dalje!

ZDS!!!

Dawn Dawns