Dawn Dawns: Doista se nad nama nadvija taj OLOVNI POKRIVAČ!
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 21 Veljača 2019 13:01
Slučaj je htio da mi, neki dan, stigne u ruke roman Olovni pokrivač, knjiga pisca i kolumnista, hrvatskog branitelja, dragovoljca Domovinskog rata, Željka Sakića, koja već naslovom navješćuje tešku budućnost braniteljima.
Autor je u svom spisateljskom zanosu, lucidno predvidio njihovu nesretnu sudbinu, a ona je, uz njih, namijenjena i zemlji za koju su teške bitke vodili, pa i svima nama, kao teško breme koje simbolizira taj olovni pokrivač.
Knjiga je izdana u Rijeci, prije više od dva desetljeća, u nakladništvu kuće "Otokar Keršovani“ i Udruge hrvatskih veterana Domovinskog rata RH. Ovaj roman ne govori o ratu samome, već o kasnijim životnim tragedijama njegovih učesnika, prouzročenim razočarenjima zbog bešćutnosti društva, nepriznavanjem njihove žrtve i stvorenim beznađem, koje je oblikovala neka druga vrsta ljudi, kojoj su, nakon blistave ratne pobjede, prepustili upravljanje zemljom, a time i našim životima.
Svojim prvijencem, te poslijeratne '97. godine, autor je udario težak pečat svojih opravdanih sumnji u nesretnu sudbinu svih branitelja, naslućujući već tada, kako će se u nadolazećem vremenu iskriviti slika o njima i kako će u društvu nadvladati one „vrijednosti“ protiv kojih je hrvatska mladost, ne kalkulirajući, srčano krenula u krvavi boj, braniti najvišu vrijednost i ne misleći o sebi, već o onome što nadilazi svakog pojedinca, a to je zajednička svetinja – domovina.
Priča pratiti sudbine hrvatskih dragovoljaca nakon završetka rata. Njihov osjećaj praznine i bezizglednosti, te nikakve vidljive budućnosti, rezultira tragedijama svakog ponaosob.
Ovaj roman s duboko tragičnom pričom, promovirao je general pobjedničke Hrvatske vojske Janko Bobetko, pa je i sam, nekoliko godina kasnije, doživio ponižavajuću sudbinu kroz progon i lažne optužbe. Čekajući s posljednjim metkom u cijevi, teško bolestan, ali odlučan da neće primiti optužnicu i dopustiti da bude sramno odveden na političko suđenje u Hag, umro je 2003.godine, pritisnut teškom atmosferom linča. Tadašnji predsjednik zemlje za koju se borio i njegov Vrhovni komandant , kojemu je upravo svojim ratnim uspjesima stvorio mogućnost najviše pozicije u vlasti, nije se udostojio doći mu na pokop(!).
Heroji, koji su prošli najteža iskušenja u Domovinskom ratu, ne preživješe ovakav mir. Nakon svih bitaka i izvojevane pobjede, svaki od njih je skončao na potpuno banalan način, odričući se ovakva života, razočaran i marginaliziran.
Ovaj roman je u svom nastanku, predstavljao zle slutnje autora, a s godinama koje su došle, pokazao se brutalnom istinom, koja je u svojoj pojavnosti i potpunoj realnosti uslijedila u još gorem i težem obliku, nego je i sam autor mogao predvidjeti.
Na prvi pogled, priča se čini pomalo konfuznom, no upravo taj dojam oslikava duhovno stanje glavnih likova, razočaranih i izgubljenih u nekoj, njima tuđoj i gotovo neprijateljskoj svakodnevici.
Danas se ova istina ne zadržava samo na osobnim razočarenjima i tragedijama, nego pogađa cijelu zemlju za koju su se stvarne osobe, upravo ovakve kao opisani likovi u tom tragičnom romanu, bespoštedno borili.
Iz naracije se da naslutiti kako su akteri romana, mladi ljudi razočarani, ostavljeni, izgubljeni, koji lutajući traže zaborav.
Na kraju romana, u posljednjem poglavlju, prije epiloga, sadržana je sva težina misli i poruka ove nesretne naracije. Tu saznajemo kako se glavni lik, nakon svjedočenja tragičnim završetcima života svojih prijatelja, usamljen, umoran i razočaran, prepušta ljubavnom odnosu s bivšom djevojkom. Ona ga je bila odbacila zbog bolje prilike, a onda pred saznanjem o bliskoj smrti, zbog neizlječive bolesti, skrivljene vlastitom neodgovornošću, sama, ostavljena i usamljena, opet ga uzima u svoje krilo ne imajući mu ponuditi ništa drugo do smrti. A on je svjesno prigrli k sebi.
Ova završna, potresna priča, ne govori o iznova pronađenoj ljubavi, niti o nastavku, davno prekinute romance, već o očajničkom, suicidalnom činu glavnog lika, potaknutog ispraznošću nesretne stvarnosti, čovjeku kojemu je ponestalo snage za borbu s ovakvim nakaradnim svijetom, pa se udružujući u nesreći nekadašnje ljubavi, svjesno pretpostavlja smrtnom ishodu.
U toj teškoj priči, kroz sve tragične likove, simbolično je predviđena sudbina svih hrvatskih branitelja, koji su nakon njihove prevelike žrtve i tek nešto malo kratkih dana slave, doživjeli, i još uvijek doživljavaju, najveća poniženja u zemlji za koju su se toliko srčano i iskreno borili, pa im se, kao sol na ranu, od onih koji su došli na gotovo, s najvišeg mjesta poručuje, da je bojni poklič s kojim su ginuli, odjednom postao neprihvatljiv!? Koliko je nemorala, koliko neljudskosti potrebno za ovakav čin!?
Danas hrvatski branitelji, najbolji hrvatski sinovi, gledaju kako se sve vrijednosti, koje su svojom krvlju i vlastitim životima nesebično branili, vulgarno ismijavaju, pa čak i kriminaliziraju od nehrvatske vlasti, čiji članovi nisu bili pripadnici obrambenih snaga, nego su pobjegli od ovakve odgovornosti, a neki od njih su čak otvoreno podržavali agresora, pa su tako, pojedinci i osobno nazočili u njihovim redovima.
Sve se to danas namjerno zaboravlja, ali se svakom domoljubu, zlurado pamti i zamjera njegova spremnost za obranu vlastita doma. Najviša vrijednost, danas se kriminalizira od strane bezvrijednika, koji zaposjedoše sva mjesta u vlasti ove zemlje, koju ne podnose.
Vrijednost duboko tragične poruke ovog romana odmah je prepoznata, pa je isti uvršten u Leksikon hrvatskih pisaca iz 2000. godine, u izboru akademika Krešimira Nemeca, a tragična istinitost o sudbinama mladih ljudi, koju donosi njegova priča, potvrđuje se do današnjih dana, sve više i više. U svakoj ispisanoj riječi, osjete se tragične posljedice, nastale u duši i svijesti njegovih likova zbog maćehinskog odnosa zemlje za koju su, bespogovorno , uvijek bili spremni, pa i živote dati.
Zato je preveliko njihovo razočarenje i beznađe, koje na kraju rezultira i potpunim odustajanjem od ovakvog života.
Hoće li se ova zemlja, natopljena krvlju svojih sinova, još jednom, iznova izgubiti i nestati u svojoj nesreći, baš kao i likovi Sakićeva romana?
Vidimo li da se nad svima nama nadvija teški olovni pokrivač?! Guši nas i pritišče sve više.
Ostaje gorko pitanje – je li baš moralo tako biti? Naravno da nije! Zašto nije moglo bolje? Gdje smo pogriješili?! Svugdje pomalo, a sve zajedno, ispade previše!
Dopustili smo da nam se gmižuća nečast, u raznim svojim pojavnim oblicima, iznova uvuče u sve pore društva i oduzme nam sve ono, što su u ratu izborili naši branitelji. Zato su danas osvjedočeni hrvatski neprijatelji i zločinci, honorirani najvećim počastima, a hrvatskim herojima se oduzimaju i skidaju čak i posmrtne počasti na njihovim grobovima i spomenicima. Tako je bilo i s jasenovačkim HOS-ovcima. Ima li što strašnije i nemoralnije, oduzeti mrtvom što mu pripada!? Ima li većeg grijeha !?
A mi ... šutnjom pristadosmo na povratak zla. Šutnjom postajemo suučesnici, ali i dalje šutimo i sagibamo glavu. Tek ponekog sitnog glasa dajemo preko rijetkih govornika. Krivica je na svima nama. Svi smo krivi! Svi! Svatko od nas nosi, barem djelić krivice za ovakvo stanje, koje je uslijedilo nakon povijesnog vremena ponosa i slave.
Predstoji nam iskupljenje ili propast. Poznato shakespeareovsko pitanje „Biti ili ne biti!“, u hrvatskoj inačici glasi: Ostati ili propasti! Ili još točnije: Ustati ili nestati! Zvuči dramatično, a takvo nam vrijeme opet dolazi.
Hoćemo li širom otvoriti oči pred jasnim izazovom ili ćemo ih sklopiti, pa zauvijek usnuti san gubitnika?!
Ovaj odgovor ne trpi odgodu. Treba ga hitno pronaći i izreći! Naglas! A onda se prema njemu voditi u željenom pravcu! Kako god!
ZDS!
Dawn Dawns
