Dawn Dawns: Udri jače, manijače!
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 21 Travanj 2023 12:09
Razgovaram jučer sa svojim dobrim i dragim prijateljem o svemu i svačemu, pa smo morali, jer je to neizostavno, spomenuti i ove trenutne prilike u našoj nesretnoj domovini Hrvatskoj. Nismo se dugo čuli pa nam niti skoro dva sata nije bilo predugo za priču. Postoje ljudi među kojima nikad ne nastaje vremenska i prostorna distanca.
Koliko god se dugo ne čuli i vidjeli, svaki sljedeći kontakt je nastavak komuniciranja, kao da ste se jučer vidjeli i čuli. Imam nekoliko takvih ljudi i to me zaista usrećuje.
Dakle, nas dvoje komentiramo kako dugo ne pišemo, ni on ni ja, u nedostatku smo motivacije, no on je ipak nekoliko knjiga napisao ...
Pita me što ima, kako sam ... naizgled jednostavno, a ponekad, zapravo teško pitanje. Nabrojati nekoliko banalnosti ili se ograničiti da „nema ništa novo“, što zapravo govori o jednoj praznini i besperspektivnosti u koju smo ugurani manijakalnim ponašanjem trenutno vladajućih gmazova.
Kaže mi prijatelj da više ne vjeruje kako postoji neko toliko duboko dno, na koje se trebamo spustiti, da bi nakon tog, najnižeg mogućeg pada, započeli uspon, jer kad se ne može više dolje, jedini je način gibati se prema gore ... znači uspinjati, napokon.
Moj razočarani prijatelj, on, koji je, kao mlad dragovoljac ustao i stao u obranu napadnute nam domovine i zajedno s jednako takvim divnim ljudima, izvojevao veličanstvenu pobjedu nad zlom i primitivizmom opskurnih spodoba iz komšiluka, a čak i mnogih izRH, koji su se digli protiv vlastite zemlje, danas je više nego teško razočaran. Na što je spala domovina krvlju obranjena, krvlju najboljih svojih sinova!?!
Cijeneći prijateljevo mišljenje, do kojeg mi je uvijek bilo stalo, razumijevajući njegovu tugu i razočarenje, ja ipak neću prihvatiti ovakav stav. Neću!
Greške su učinjene! Mnoge.To je nesretna i jako strašna, prestrašna istina!
Nakon slavno izvojevane pobjede, ratnici se otputiše svojim, prečesto razrušenim domovima i jednako tako razrušenim životima, jer rat je uzeo svoj danak od svih nas.
Dok su naši hrabri ratnici, u miru i tišini, vidali svoje rane, tjelesne i duševne, događalo se ono, što smo jako dugo i neprestano slušali kao politički pamflet za vrijeme „yuge“ , ono što su nam stalno ponavljali na političkom odgoju u vojsci, školi, na raznim kružocima i organiziranim sastancima, a to je ona, jako poznata svakodnevna floskula : „Neprijatelj nikad ne spava!“
I zaista!!! Bili su u pravu! Neprijatelj nikad ne spava! Poznaju onijako dobro sebe, svoj karakter i ponašanje.
Zmiji otrovnici se stalo na glavu, ali je ona preživjela i tijekom vremena izmigoljila ispod pobjednikovih nogu, ali nije se skrila pod kamen, možda tek na kratko u ono prvo vrijeme, da bi se pribrala, oporavila i skupila snage za nove bitke protiv pobjednika.
Sad udara po nama sve silovitijom snagom. Ohrabrena mirnoćom i nedostatkom prave reakcije na svoje zlo i teške uvrede protiv hrvatskog društva, raspojasana u svojoj zločinačkoj naravi, bljuje svoj otrov na sve nas.
Ta zmija otrovnica, zaposjela je sve institucije našeg društva, pa čak i njih koristi za vrijeđanje, ponižavanje i teško ograničavanje svih normalnih građana, koji joj nisu po volji i koji nisu skloni njenoj zloj naravi. Ona stalno plazi svoj rašljasti jezik i pljuje po nama, a časnim i poštenim ljudima zabranjuje govoriti, pa čak i strogo kažnjava za svaku istinitu izgovorenu riječ. Time nas vraća unatrag, u mračno doba komunizma i verbalnog delikta. Tadašnji, zloglasni članak 133. Krivičnog zakona SFRJ, vratio se kroz izričaj presude novinaru Marku Juriču, na vječnu sramotu autorice te necivilizacijske presude.
Obruč se steže, sve više i više. Koliko nas još treba stisnuti i zagušiti da konačno počnemo reagirati. Kad te netko s obje ruke stisne za vrat, nemaš što razmišljati, jer postoji samo jedna jedina opcija – napadača onemogućiti u njegovoj namjeri, odmah i bez imalo odlaganja. Sve drugo rapidno povećava mogućnost smrti napadnutog. Bez najhitnije reakcije, gušeni može očekivati samo brzu smrt. Nije li to razlog za najveći alarm!?! Zar to ne zahtijeva hitnu borbu za život!?!
I zato: Udri jače manijače!!! Udri da čim prije prijeđemo taj naš hrvatski, nevjerojatno visoki prag tolerancije, pa kad Hrvat opet ustane, neće biti dovoljno traktora za bijeg i spas!
Osim toga, ako ovaj nenormalno drastični prijedlog za prekršajni zakon prođe u Saboru, što bi se čak moglo i dogoditi jer je ostalo jako malo časnih i moralnih, a previše lukrativnih/(pod)kupljenih zastupnika ( na sramotu njihovu i cijelog Sabora), pada mi na pamet jedna ideja. Kaže poslovica da je svako zlo, za neko dobro. Pa, evo ideja:
Penzići su najjadnija, najsiromašnija kategorija u našem današnjem društvu. Nemaju za režije, nemaju za hranu ... Spas dolazi kroz ZDS! Neka idu na Jelačić plac ili bilo koji gradski trg u RH, neka tamo glasno, što glasnije uzvikuju: Za dom! Spemni! I tako sve dok ih ne uhapse čuvari reda.
Penzići će biti brzo procesuirani, jer je to prioritet AP-ove vlasti i dobit će, kako se prijeti 4 tisuće eura kazne. Odlično!!!
S obzirom da su penzići preko previše jadni i nemaju te novce, a ne bi ih skupili ni da štede par godina, morat će tu kaznu „odradit“ u zatvoru. Eh, to je baš pravi dobitak – besplatan stan i hrana, besplatne režije ... sve to dok se ne namiri iznos od četiri tisuće eura!!! To će potrajati! Nekima i do kraja jadnog života. Tužno, ali istinito. I korisno.
Kako već rekoh:Udri jače manijače!!!
Netko je još davno rekao: Čuvajte se bijesa mirnog čovjeka!
K tome dodajem i ovo:I onoga koji je svoj dom uvijek spreman obraniti!
Pozdrav s rukom na srcu i tri slova na usnama. ZDS!!!
Dawn Dawns
