Dawn Dawns: Crkva Naše Gospe u plamenu mržnje
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 20 Travanj 2019 17:00
Bez obzira na povode i uzroke ovakvih uništavanja, najveći krivci su domaćini Europljani, jer su dopustili da im otpadnici iz vlastitih redova, a potom i pridošlice, svi uglavnom oskudna znanja i ograničena uma, bez morala, radnih navika i poštovanja prema ljudima i prostoru, čupaju korijenje izrugujući i uništavajući njihove svetinje i sve što predstavlja kulturu i običaje domaćina
Odmah nakon Cvjetne nedjelje, u predvečerje sljedećeg dana, krenula je vatra i gotovo progutala jednu od najljepših i najpoznatijih katoličkih crkava Europe, katedralu Notre-Dame u Parizu. To neprocjenjivo blago gotičke arhitekture, posvećeno Blaženoj Djevici Mariji, staro je preko osam i pol stoljeća.
Čovjek ne mora biti kršćanin, katolik, ne mora uopće biti vjernik da bi ostao duboko dirnut ovim nemilim događajem.
Notre-Dame nije bila samo crkva u Francuskoj, već vrhunski „hram“ naših civilizacijskih postignuća u graditeljstvu i umjetnosti, gordi simbol naše europske, zapadnjačke prepoznatljivosti. Uz sva umjetnička djela, zanimljiv je podatak da su u njoj su bile i najveće orgulje u Europi.
Vrhunsko djelo naše civilizacije, prepuno isto takvih sadržaja, gotovo nestade u plamenu, jer su, navodno, pri njenoj obnovi, neki izvođači, bili malo nepažljivi?!? Kakvi to „stručnjaci“ rade na obnavljanju vrhunskog djela zapadne civilizacije, pa im se „slučajno„ zapale instalacije, a s njima i cijelo zdanje?!
Po starom se kontinentu, osobito u Francuskoj, Švedskoj, Njemačkoj, već duže vrijeme, redom događaju „nesretni slučajevi“ u kojima stradavaju domaći žitelji, njihova imovina i njihove svetinje.
Ovaj požar, ne mora biti teroristički čin, nego nesretni slučaj, kako nam već danas sugeriraju nadležni istražitelji požara!? Što god bio uzrok, radi se o neoprostivom propustu, koji je ravan kulturološkom i civilizacijskom zločinu najvećih razmjera.
Svatko imalo pismen zna, da crkva Notre-Dame (mi bi rekli: crkva Naše Gospe) nije imala samo vjersko obilježje, nego je s vremenom, za svog dugog postojanja, postala vrhunski simbol kulture i umjetnosti europske (kršćanske) civilizacije.
Njenim je imenom obilježena i europska književnost, dok je sama njena građevina s unutarnjim sadržajima, neprocjenjivim povijesnim umjetničkim blagom dala pečat i svim ostalim granama umjetnosti, koje je kršćanski duh stvorio. Doznajemo da je, na svu sreću, većina neprocjenjivih umjetnina spašena.
Dok je oganj gutao tornjeve, našlo se u nas i takvih domaćih izroda, a imamo ih na pretek, da bi ih mogli izvoziti, kad bi ih tko htio uzeti, koji su zlurado komentirali plamenu katastrofu, upravo piromanski uživajući u činjenici da nestaje dio povijesti kontinenta na kojem su i sami rođeni i gdje su rođene generacije njihovih predaka. Zdravom umu neshvatljivo!
Dobar primjer tako odrođenih pojedinaca i skupina jesu istarski „antifašisti“, koji živnuše na društvenim mrežama, komentirajući sarkastično crkvu u plamenu: „ „konačno crkva koja svijetli“ ... ili, “jedina crkva koja osvjetljava je ona koja gori“ !?!
Nakon toga se požališe da su ih zbog te izjave napali, dakako verbalno, a tko drugi, nego „ustašifili i klerofašisti“. A baš im je bio užitak gledati kako gori!!
Slično su se ponašali neki novinari i drugi, koji su, baveći se pisanjem postali poznati upravo po svojoj vulgarnosti.
S jednakom zloćom stižu i komentari političara iz susjedstva, makar tvrde da su pripadnici kršćanskog naroda i jedne od kršćanskih crkvi, otvoreno se raduju propasti ove katoličke građevine!
Ne mogu se oni načuditi kako se to cijeli svijet sjatio, pa pišu i jadikuju za nekom „zgradurinom“!? Sve im je to suludo, osim, naravno, njihova radovanja požaru, jer u svojoj uskogrudnosti, neznanju i mržnji, ne mogu pojmiti tu silnu vrijednost i ljepotu ovog osmostoljetnog zdanja, koje kroz svoju dugu povijest, čuva kulturu i vrhunsku umjetnost, kakvu ovi zli jezici, u svojim mentalnim ograničenjima, niti ne mogu razumjeti. Otuda im njihov bijes i destruktivnost. Za ovu bolest nema lijeka. A izvjesno je da ga neće biti ni u budućnosti.
Sama crkva i sve umjetnine i njoj, vrhunska su djela, nastala u spoju nadahnuća katoličkom vjerom i ljubavlju prema Bogu, i svjedoče o iznimnoj kreativnosti svojih autora. Sitne duše to ne mogu vidjeti, niti razumjeti, pa naslućujući svoju prizemnost i prazninu, bez vjere i inspiracije, nemaju što drugo, nego se radovati eventualnoj propasti te ljepote, njima nedostižne.
Sitne duše ne mogu ni pojmiti koliko je plemenitih osjećaja raslo u srcima mnogih starih majstora umjetnika, pa kad bi oni toliko nabujali, pretvarali se u velika nadahnuća, koja bi rađala umjetnost. Tako su oduvijek nastajala velika djela.
Mržnja i ograničenost sužava svakoga, pa su takvi likovi uvijek jalove i smežurane prikaze svoje ograničenosti. Samo takvi mogu uživati u uništenju velikih stvari, jer u tom perverznom jalu, naslućuju da gmižući u svom blatu, nikada neće dostići svjetlo, kakvo uvijek obasjava, ne samo velike, nego i male, ali dobre ljude.
Notre-Dame u Parizu nije ni prva, ni jedina devastirana crkva. Ona je vrlo je poznata na cijelom kontinentu i u svijetu, dobrim dijelom i zato, jer je odavno opisana u djelu "Zvonar crkve Notre-Dame", slavnog francuskog pisca Victora Hugo-a. Mnoge su crkve i prije nje doživjele sličnu sudbinu, osobito u današnjim danima nekontroliranih divljih migracija, ali domaće vlasti uporno skrivaju obime ovakvih divljaštava.
Nevjerojatno je da ovakvu sudbinu dočeka crkva, koja je bila mjesto najvažnijih događaja u povijesti Francuske. U njoj su čuvane najsvetije relikvije - Isusova trnova kruna, koju je Isus nosio za vrijeme svoje muke i razapinjanja i komadi Isusova križa.
Napoleon Bonaparte, u toj crkvi je okrunjen za cara. Tu je bila beatifikacija Ivane Orleanske ...
Bez obzira na povode i uzroke ovakvih uništavanja, najveći krivci su domaćini Europljani, jer su dopustili da im otpadnici iz vlastitih redova, a potom i pridošlice, svi uglavnom oskudna znanja i ograničena uma, bez morala, radnih navika i poštovanja prema ljudima i prostoru, čupaju korijenje izrugujući i uništavajući njihove svetinje i sve što predstavlja kulturu i običaje domaćina.
Takvo divljaštvo je nespojivo s europskom civilizacijom, pa je odavno vidljivo da je nemoguća zajednica takvih na istom prostoru. Jedni moraju otići ili nestati. Zastrašujuća je činjenica da bi to trebali biti upravo kulturni domaćini!
Posrnula Europo, ti si se odrekla svojih korijena, svojih najvećih vrijednosti i simbola, pa i same zaštitnice naše Gospe, prepuštajući nemaru i propasti sve ono što naši preci stvoriše u svom kreativnom ushićenju i ostaviše nam u zalog!!
Što ti, Europo, ovako raskalašena, naružena i ponižena, ostavljaš svojoj djeci? Pustoš u srcu i ruševine svud oko sebe!
Hoće li plamen koji je progutao veliki dio crkve „Naše Gospe“, konačno opeći i probuditi uspavanu i zaluđenu Europu i njen puk, ili će neki novi barbari, potpuno srušiti njene najviše vrijednosti i pretvoriti ih u pepeo, baš kao toranj i krov ove neprocjenjivo vrijedne kršćanske građevine!?!?
Ako smo se neprimjerenim ponašanjima odrekli naše Gospe, hoće li se i Ona odreći nas?
Previše je simbolike u svemu ovome. Jedino je sigurno da se trebamo svi zajedno dobro zamisliti. Budućnost je u našim rukama, jedino ako je mi sami budemo stvarali!
Ako to učine drugi, jao nama!!!
ZDS!
Dawn Dawns
