Dawn Dawns: Umišljena hrabrost uz nevjerojatnu bahatost i okrutnost „oslobodioca“
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 14 Svibanj 2019 12:53
Nedavno je, usred hrvatske prijestolnice,održan „bal vampira“, nazvan "Besmrtni partizanski odred", sa stotinjak učesnika, uglavnom gerijatrijskih pripadnika Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije i njihovih potomaka.
Začuđujuće je jedino da se tom sotonističkom slavlju pridružio i ruski veleposlanik. Je li to bio propust ispravnog informiranja ili je nešto drugo u pitanju, ne možemo odgonetnuti.
To događanje je upriličeno na dan 8. svibnja, kad su partizanske jedinice, tzv. oslobodioci, prije 74 godine umarširali u Zagreb.
Jedan od tih jugo-zomboida, kako bi ih nazvao naš legendarni general Glasnović, koji su po šumama i gorama „oslobađali“ zemlju od njenih žitelja, pa tako stigli i u glavni grad, dao je kratki intervju prisutnoj novinarki u kojem kaže:
„Ja sam kao 13-godišnji partizan, priključio se Ljevčanskom odredu ... mene svagdje ... de ić naprijed ... a Švabo jedan, gol gore (pokazuje iznad pojasa), sa tregerama bio, drž'o demižon vina,... bez kape bio ... i onda ... kao ... da bi se on pred'o ... Ja sam ga ubio!
Da vam kažem otvoreno – ja sam ga ubio! Kod mosta, tamo, odma'!
Smrt fašizmu! Drvar-Jajce!
Ja sam bio onda brz! Hitar sam bio! Hrabar sam bio!
I danas sam takav!“
Hrabar je bio, kaže?! Koliko je hrabrosti potrebno da ubiješ čovjeka do pojasa golog, ne s puškom u ruci, nego s demižonom vina u rukama???
A onda se još hvali s tim sramotnim, neljudskim djelom!
Kaže, i danas je takav. Naravno, nema pokajanja ni katarze u crvena nečovjeka!
Tim je riječima, 87-godišnji korisnik partizanske mirovine (ili možda godinu-dvije stariji), opisao kako je 1944. godine počinio ubojstvo čovjeka, polugolog i polupijanog, ne pitajući se tko je taj i je li on nešto kriv ili nije.
Pa i da se upitao u tom trenu, on svakako nije taj koji je pozvan suditi bilo kome, ali si je bahato, bez ikakve grižnje savjesti, uzeo to pravo i svojim vulgarnim činom se ponosi i danas.
Takve junačine su „hrabro“ ulazile u naše crkve na konju, ubijali nesretne fratre, a jednog čak ispekli na ražnju (!!!!), žive zazidali u Hudu Jamu na stotine žena, djece i staraca, a glavni grad svih Hrvata i njegovu okolicu, pretvorili u stotine i stotine stratišta. Čak smo usred grada, u samom centru na Savskoj cesti, u dvorištu Učiteljskog fakulteta, svjedočili nedavno iskopinama kostiju njihovih žrtava ...
Bože, sačuvaj nas od takva junaštva!
---------
S obzirom da ratni zločini ne zastarijevaju, ovo javno priznanje zahtijeva hitno i ozbiljno postupanje nadležnih državnih organa, provođenje istrage i suđenje. Ako je ustaški časnik Dinko Šakić, zapovjednik sabirnog logora Jasenovac, u poodmakloj dobi, bolestan, pomalo i dementan, mogao biti izručen jugoslavenskim vlastima i osuđen u montiranom procesu, zar ne može i ovaj vitalni partizan odgovarati za ubojstvo kojim se javno hvali, ako ga je zaista i počinio!?
No, zbog dvostrukih kriterija, od toga neće biti ništa, jer tako se uvijek događa kad je neki crveni drug partizan u pitanju.
Hrabrom ratniku će biti ispod časti ubiti nenaoružanog zarobljenika, koliko god mu mrzak bio. On će ga zarobiti i razoružati, pa proslijediti na daljnje postupanje, ali ljudska bijeda u kojoj čuči crvena neman, jedva dočeka takvu priliku za iživljavanje. Pa istu čak priželjkuje iznova.
Osladilo mu se ubijanje! Opet bi!
Negove riječi o želji za ponavljanjem zla, dovoljno govore o tome s kakvim mentalitetom su se sukobili naši branitelji, a žestoka borba tih sotonista, protiv svega hrvatskog traje i danas, samo drugim sredstvima.
Za taj i takav čin partizanske „hrabrosti“, drugovi borci, bivali bi najprije javno pohvaljeni od komandanta i političkog komesara, a potom bi za ubojstvo čovjeka, dobili i kakav sitni podoficirski čin, koji je nakon rata zauvijek garantirao veću plaću i mirovinu. I o tome su znali s ponosom govoriti.
Ovo krvoločno priznanje, još je jedan prilog istini o postupanju jugo pobjednika. Taj modus operandi, nastavljen je i nakon završetka rata '45-te, te govori jasno o sudbini hrvatske vojske i mnogih, novom režimu nepodobnih civila, na Bleiburgu i Križnom putu.
Svaki kriminalac, ubojica, nastojat će što bolje sakriti svoje nedjelo i neće mu pasti na pamet javno govoriti o počinjenom ubojstvu. No, drug partizan, toliko je pun sebe i ponosan na svoje nedjelo da se njime javno hvali. Tim više što nema straha od bilo kakve odgovornosti za svoj neljudski čin. To je nevjerojatna bahatost i svjedoči o mentalnom sklopu tih spodoba, o kojemu nam bez prestanka govori naš najbolji predstavnik u Saboru, general Glasnović.
I ranije smo slušali slične priče autohtonih svjedoka i učesnika II svj. rata.
Nije teško povjerovati u ovu ogavnu priču ostarjelog ubojice, jer je sličnih priča bilo i ranije. Starije generacije djece, one iz pedesetih i šezdesetih godina, slušale su iz usta raznih poznanika, susjeda, gdje s jednakim žarom i istim ponosom, pričaju o tome kako su postali ubojice, i to, uvijek nenaoružanih „neprijatelja“.
Čak su u školu povremeno dovodili takve drugove partizane, koji bi školarcima, svojom lošom dikcijom i djeci čudnim izrazima, „ošini“, „deder“, „ožeži“..., prepričavali svoja „junačka djela“, a djeca bi to, za domaću zadaću morala zabilježiti.
Ti junačine, koji su Hrvate oslobodili, najprije od njihovih stanova i druge imovine, a potom i od života, nagrađeni su doživotnim primanjima za sebe, a potom i nasljednim primanjima za svoje potomstvo. Sve na teret žrtava i njihovih nasljednika. Pa i nakon Domovinskog rata, taj princip nasljeđivanja je ostao nedirnut. Za što je izginula hrvatska mladost? Za što su hrvatski branitelji ostavili zdravlje, dijelove svog tijela, pa i živote? Za ovakav nakot!??
Dok se maloljetnim hrvatskim braniteljima nije priznavao status branitelja, i dalje se financira krvnik i njegov nakot. Naravno, opet na teret istih tih branitelja.
Ovakve perverzije nema niti u jednoj državi. Niti jedan narod u povijesti svijeta, nije nagradio svog krvnika i osvajača, kao što to Hrvati čine bez prestanka.
Zašto ovom zemljom, ubojica ponosno paradira slobodan, dok junak Domovinskog rata polako umire u zatvoru?? A tako je bilo uvijek, još od vremena Zrinskih i Frankopana.
Zašto se usred zemlje Hrvatske, na sotonističkoj fešti, slobodno vijori jugoslavenska zastava s krvavom petokrakom, a zabranjuje se i oduzima pobjednička zastava časnih branitelja HOS-a????
Zašto smo prokleti? Prema stanju naše razjedinjenosti, ostat ćemo takvi i dalje. Na žalost i propast našu, hrvatsku svetu zemlju uživaju oni, koji je nikad nisu htjeli, koja im se jednako gadi danas, kao i prije sedam i pol desetljeća.
A Hrvati odustaju od borbe! Oni ne izlaze niti na birališta, nego iznova odlaze, prepuštajući zlu samozvanih (anti)fašista svoju zemlju, za koju je prolivena krv mnogih dragovoljaca.
Nismo se riješili starog, a već nam novo zlo dolazi na vrata. O tome nas najbolje mogu informirati stanovnici Like i Gorskog Kotara.
„Reci brate moj, jesmo li prokleti,
pa se tako brzo sve zaboravi
Al' neka, ne d'o Bog ...“
ZDS!
