Dawn Dawns: Neke stvari se nisu promijenile od „oslobođenja“ 45-te
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 23 Rujan 2019 13:00
Iznervirana sutkinja traži šutnju od oca poginulih branitelja!? Njoj je neprimjereno da otac naglas žali za svoja dva poginula sina, dva hrvatska heroja. Jednoga nije mogao niti pokopati, jer mu do danas tijelo nije našao. Prestrašno! Po njenom mišljenju, taj nesretni otac dvojice vrijednih sinova, i sam heroj, zbog čije žrtve im se treba pokloniti cijela Hrvatska, ne bi smio glasno iskazivati svoju bol. Valjda, kako ne bi zasmetao nekima, njoj sličnima!?
Zbog razbijanja dvojezične ploče na zgradi Policijske postaje u Vukovaru,već šest godina, još 2013. godine, pravosuđe u Hrvatskoj, razvlači hrvatskog branitelja Marijana Živkovića, 83 godine starog oca dvojice poginulih branitelja.
Iako ga je prvostupanjski sud oslobodio, uslijedila je žalba Državnog odvjetništva, pa je predmet vraćen na početak, tj. na novo suđenje.
Prilikom nasilnog uvođenja dvojezičnosti, branitelji su skidali i razbijali ploče iz revolta prema ćiriličnim napisima. Ćirilica za Vukovarce, a jednako i za sve ostale hrvatske građane, koji su proživjeli Domovinski rat, predstavlja simbol jugo-četničke agresije i sveg zla koje je došlo s njima.
„Ubili su mi dva sina, jednoga četnici, a drugoga JNA“, kaže Marijan Živković.
Nakon događanja oko ćiriličnih ploča, 35 hrvatskih dragovoljaca je osuđeno, ali ne i policajac koji je nepotrebno, primjenom grube sile, prouzročio da jedan od prosvjednika, Vukovarski branitelj i malodobni dragovoljac Darko Pajičić, ostane bez pola lubanje, pa kasnije i umre zbog posljedica višestrukih prijeloma kostiju glave. Ni policija ni sud nisu našli ništa spornoga u ovakvom divljačkom postupanju prema Pajičiću, "Za sve je kriva rakija!" poznata je bešćutna i nemoralna izjava tadašnjeg ministra unutarnjih poslova Ostojića.
Na prošlotjednom ročištu u ponovljenom postupku, pred Općinskim sudom u Vukovaru, sutkinja je najprije inzistirala na dodatnim obrazloženjima liječnice, vještakinje. Bilo je mučno slušati kako, baš kao kakvu bedastu balavicu, upravo izluđuje ovu mladu ženu, zbog njenog stručnog nalaza o (ne)ubrojivosti okrivljenog Živkovića, zahtijevajući da ova, po tko zna koji put ponavlja svoj stav, zamjerajući joj izraze koje je pri tom upotrijebila i tražeći dodatna pojašnjenja.
I svakom laiku je bilo potpuno jasno da je dotična vještakinja zaključila kako je Živković, u trenutku razbijanja ploče bio neubrojiv i temeljem toga je oslobođen krivnje u prethodnom postupku. Očito je zato njen nalaz trebalo srušiti.
Poznati odvjetnik Željko Olujić, komentirao je ovaj slučaj rekavši: „G. Živković je pred sudom već punih 6 godina, već samim time je on maltretiran, a da ne govorim o ovakvom nekorektnom držanju i ponašanju sutkinje u sudnici u odnosu na njega – to prelazi svaku mjeru moralnosti.“
Nakon tog mučnog natezanja, sutkinja je odredila novo vještačenje, pa se obrušila na okrivljenog Živkovića.
Čovjek već izmučen i zbunjen ovim naklapanjem u sudnici, nije u tom trenu, sasvim dobro ni razumio sve što se govorilo, ali dobro znajući što mu leži na srcu, spomenuo je svoja dva poginula sina.
To je bila „crvena krpa“. Makar je samo nekoliko minuta prije, prigovorila odvjetniku da se ne ponaša profesionalno, jer, traži još jedno vještačenje (?!), okrivljenikovo spominjanje svojih sinova, toliko zasmetalo sutkinji, da mu je odmah počela očitavati bukvicu. Očito više nije bilo potrebe za profesionalnim ponašanjem u sudnici, pa je, ne držeći se predmeta, započela pridiku.
Rekla je Živkoviću da ne nastupa patetično (!), da se sinovi žale u tišini, pa neka ne maše s njima u sudnici!!!
Nije joj to bilo dovoljno, nego mu je nastavila ponavljati neka žali u tišini! Jer, eto, i ona žali mnoge sinove (?!) u tišini. Šokantno, krajnje bezobrazno, bešćutno i sasvim neprofesionalno!!!
Iznervirana sutkinja traži šutnju od oca poginulih branitelja!? Njoj je neprimjereno da otac naglas žali za svoja dva poginula sina, dva hrvatska heroja. Jednoga nije mogao niti pokopati, jer mu do danas tijelo nije našao. Prestrašno!
Po njenom mišljenju, taj nesretni otac dvojice vrijednih sinova, i sam heroj, zbog čije žrtve im se treba pokloniti cijela Hrvatska, ne bi smio glasno iskazivati svoju bol. Valjda, kako ne bi zasmetao nekima, njoj sličnima!?
Strašna je njegova tragedija. Ona nam svima, već na sam spomen, pritišče srce i priziva suze na oči. Osim sutkinji. Ona bez srama i pijeteta pljuje po onima, koji su svojim životima platili da bi ona mogla predstavljati sudbenu vlast ove zemlje i sudnici pljunuti na njihova oca. Takvim njenim bezumnim, ponižavajućim verbalnim činom, ti hrabri dečki, hrvatski branitelji, još jednom su iznova ubijeni.
Sve je to već viđeno i dobro poznato Hrvatima. Jednako tako su mnogi, od svibnja 45.godine, morali šutjeti svu svoju tugu i bol za poginulim i nestalim članovima obitelji. Ni imena im nisu smjeli spominjati, nego se morali ponašati kao da ovi nisu ni postojali. Samo bi u noć, prija sna, onako iza zaključanih vrata i uz svijeću, izvlačili iz tajnih skrovišta stare fotografije. Kratko bi ih pogledali, kako bi još jednom upili i u sjećanju osnažili likove onih koji se nikada neće vratiti, pa opet spremili na tajno mjesto, a bol gušili u sebi.
Tih godina i još dugo poslije, za svoje nestale članove obitelji, nije se smjelo ni upitati, jer bi to značilo biti izložen progonu. I tako dugih sedam desetljeća. Tek danas započinjemo iskapati njihove kosti, razasute po jamama diljem zemlje. A sad nam moralna nakaza u liku nekakve sutkinje poručuje da treba šutjeti i dalje!
Ova je zemlja stvorena uz velike žrtve. Za nju su živote dali najbolji hrvatski sinovi. Zašto je prepuštamo onima koji je nisu htjeli?!
E, moj narode!
Dawn Dawns
