BIROKRACIJA-VLAST NAD ROBLJEM 11. dio
- Detalji
- Kategorija: Josip Žuvela
- Objavljeno: Nedjelja, 12 Veljača 2017 19:03
Poštovani čitatelji glasila! Siromaštvo… Da li je to možda kušnja života? Da li je tu posrijedi poučna faza sazrijevanja u životu? Da li je to sramota? Da li zaista vrijedi poučak da onaj tko prođe fazu siromaštva postaje snalažljiv i odgovoran u životu? Jesmo li baš toliko sigurni da sve to tako izgleda?
Naime vremena se razlikuju po tehnološkim razinama,psihološkim razinama, kulturalnostima i slikovitostima svakodnevlja. Biti siromašan 1950-ih ili biti pak siromašan u današnje vrijeme, naprosto nije isto. Postoje različiti oblici tumačenja siromaštva, pa time nećemo ulaziti u potanke opise.
Postoje dvije percepcije siromaštva. Realno siromaštvo(srozana egzistencija do životne ugroze) i kulturalno siromaštvo koje ne isključuje srozanu egzistenciju ali nije uvijek vezana za egzistenciju koliko za razine imovnoga stanja po odredbama kulturalnosti u kojima pojedinac živi. Kulturalno siromaštvo snažno ometa pojedinca budući da mu stvara otegotne okolnosti i socijalne isključivosti. Dok je faza realnoga siromaštva zaista najgora stvar,kulturalno siromaštvo za sobom nosi trajne negativne emocionalne posljedice kao i posljedice socijalnoga deficita svake vrste.
Činjenica jest jedna. Da onaj tko prođe fazu neke vrste od siromaštva, čini sve da mu se ista faza ne ponovi, a ponajmanje njegovoj djeci. Iako čovjek može „sazrijeti“ kroz tu životnu školu, valja istaknuti da ukoliko mu je ta životna škola nanijela emocionalne boli, taj se sigurno i nikada od toga neće izliječiti. Biti će možda i jaka, karakterna osoba, no u dubini podsvijesti mu se ona zabilježena faza ranjivosti ne može obrisati. Sve će biti u redu dok se ta potisnuta memorija, kojim slučajem ne „pokrene“. No kako nisu svi ljudi jednaki,i ne reagiraju jednako na podražaje, generalizirati stvari nije objektivan pristup. Ali još je manji objektivan pristup kada isključimo koliko sve ovo ranije spomenuto, nanosi smetnje čovjekovoj duši i pogledima na stvarnost oko sebe.
Birokraciji su siromašni ljudi idealni „ljudski resursi“ iliti „ljudski potencijali“. Sužnji su najbolji i najrevniji kada umjesto stajanja na odskočnoj dasci, stoje i vrludaju na rubovima „dasaka egzistencije“. Hrvatski je narod dobrih, odnosno izvrsnih takvih karakteristika povijesnoga životopisa(CV-curicuulum vitae).
Kao drevni robovi u Starome Rimu, Hrvati znaju trpjeti i pokazati bijele zube. Katkada pogledaju u Nebo, no nerijetko im se pogledi sunovrate u-„zemlju“…
Povjesničari, sociolozi i ini „društvenjaci“, vrlo malo diskutiraju o takovim fenomenima, iako nam je tema je idealna za demistificiranje problema nataliteta u ovoj zemlji, prema nekim drugim siromašnijim zemljama. Siromaštva, iako mogu biti gora jedan od drugoga na dvjema lokacijama, to ne znači da su psihološki parametri jednaki na tim dvjema lokacijama prema mjerenoj vrsti i/ili ekstremu istoga siromaštva.
Zašto nerijetko biva prisutan osmijeh bijedniku i siromahu u Africi prije nego li ovdje u Hrvatskoj!? A to ima vrlo logičan svoj razlog zašto. Niti je Crkva, pa niti su sekularne plejade društvenjaka, dublje proniknuli u zanimljivost ove problematike. Očigledno je da nikada niti neće. Što se Crkve tiče, od velike nam pomoći mogu biti misionari povratnici kao i župnici koji su došli iz daleka svijeta. Autor ovoga članka navodi primjer svoga župnika iz Venezuele,i Bogu je zahvalan na takvome primjeru.
No vratimo se mi na to zašto se još uvijek u nas ne nastoji proniknuti dublje u zanimljivost ove problematike. Ne zato što u mnogo toga postoje zadani interesi, već kako autor ovih kolumni i sam svjedoči: nema se sposobnosti i dara nutrine našega bića za takvo nešto. Ograničeni smo po tim razinama. Sa druge strane možemo tumačiti pojavu šutnje,razlogom toga da svaki pojedinac vodi neku sebi poznatu unutarnju borbu.
„Hrvatski jal“ ima ishodište i u ovoj logici po razmatranju. Kakvu li percepciju ima prosječan um Hrvata!? Čeka li Hrvat kojekakav „input“ koji mu omogućuje rasplamsavanje ili je u potpunosti zavladalo stanje rezignacije, do stvarne osobne nesvijesti.
Što li je ovdje posrijedi? Postavimo si još jedno veće pitanje: da li je Hrvat sposoban djelovati samo onda kada dobije stvaralačke inpute, odnosno usmjeravanja od strane „više instance“!? Da li je realno povjerovati u to, da Hrvat biva isključen kao potencijalni „otvoreni strujni krug“ ukoliko ne dobije smjernice!? Gdje do tada Hrvat biva „nitkov“, „ubog“, „bogalj“, „siromaček“, „bogalj“, „marva“, „sužanj“.
Iako među Hrvatima ima podosta potencijalnih pokretača, za razumjeti je da postoji neki dublji razlog zašto pojedinci odu,ranije umru ili se prešutno asimiliraju, ili poput ostale većine notorno preživljavaju……
Obavještajni, birokratski i upravljački segmenti koriste vrle potencijale i značajke što im „siromačeki“ kao resursi pružaju. Dok su Rumunji 1989 srušili Ceaucescuov režim, pitajmo se: bili bismo u tim prilikama mi to uspjeli!? Glad nestašica, izolacija i teror vladali su onim podnebljem. Režim je na kraju i pao…
Da li bismo mi Hrvati bili svjesni što treba činiti kada bi nam neki prorok najavio takav režim u skorijoj budućnosti!? Autor ove kolumne svjedoči da ne bismo bili svjesni. Između ostaloga, realizacija „rumunjskoga slučaja“ na hrvatskim prostorima došla je do polovice svoga mjerenoga puta. Ali kada nam nešto uđe do polovice, lakše će do kraja. Primjer imamo oko ulaska Hrvata i Hrvatske u Europsku Uniju,najveću birokratsku tvorevinu pored bivšeg Sovjetskog Saveza.
Ispostavilo se da Hrvati znaju mnogo o životnim nevoljama, nedaćama pa i zločinačkim pojavama ali ne znaju o duhovnim pozadinama tih pojava pa i samim njihovim logičnostima po onim temeljnim racionalnim promišljanjima.
Vjernici tumače „Bog čuva Hrvatsku“, „On sve vidi i sve zna“,ali skreću od pozornosti koje se tiču analiza vidokruga Zla i zlih pojava. Od tih se tema skreće s pažnje, o tim se temama ne raspravlja dovoljno pa kada do istih zala ipak dođe, smatra se to božjom kaznom ili kušnjom. No da li zaista sve mora biti tako?
Emocionalne su nezrelosti zastupljenije kod osoba koje su prošle fazu siromaštva, u nešto ranijoj fazi života. Takve nezrelosti su ponekad čak izraženije u osoba kojima je bilo sve dobro u životu. Kako onda ustvrditi činjenično stanje!? Pa jednostavno. Imamo emocionalne nezrelosti cijeloga društva u cjelini, bez obzira što jedni nemaju a drugi ipak imaju. Još u drevnoj židovskoj tradiciji je poznato da je „jednaka borba onoga koji ima i onoga koji nema“. Prvi se bori za više, dok onaj drugi se bori za tek ono osnovno. Izvana su to dvoje protagonista vrlo različiti, no ista ih nit odnekud potajno veže.
Birokracija znade za taj problem koju odmjeruje sustavom „mrkvi i batina“ po psihološkoj definiciji. Drevni demon opisan u liku Kipa iz autorova snoviđenja 2013(članak 7-mi) ,opisuje što se događa kada prema njemu odnekud nastupi neposluh. Birokratska logičnost i podesnost,automatizmom rješava tvari u tom općilu Zla.
Birokracija je poredak Velikoga Brata koji je zločest i kojemu je drugačiji nadimak „tužitelj braće“. Taj je sustav u suštini vrlo zatvoren i u službi je koordinacije koju netko zadaje. To može biti samo Vrhovništvo Tame kao najviši odred Kneza Ovoga Svijeta(da ponovimo: Sotone).
Knez dobro poznaje kako je čovjeku usađen osnovni obrambeni sustav preživljavanja i očuvanja vlastitoga integriteta. Nečastivi poznaje spektre slabosti čovjeka pa sve što mi oko sebe vidimo,u manjoj je ili većoj mjeri samo „uglazbljeni takt“ dirigenta Nečastivoga.
Moramo navesti primjere normalnih tekovina života kada na nas nailaze teškoće, bez obzira na to što smo potomci Adama i Eve. Nećemo u izražavanju stavova oko problematike nužnu izravno uplitati Zlo, no da bi stvari bile jasnije, moramo isticati i one ontološke značajke kao što je duhovnost Zla i posljedičnosti njena postojanja. Kako Hrvati običajno znaju koristiti „crni humor“ i patetiku, vrijeme je da se slože sa vrlom vjerojatnosti postojanja nečeg nevidljivog i suptilnijega. Onaj koji je došao na Zemlju da otkupi grijehe ljudi, nije prošao Zemljom a da nije rekao „Neznanje je kruna svakog zla“…
Neznanje naroda, pa i naroda hrvatskoga….vrlo nas lako opetovano dovodi u zatvorene sustave svih vrsta i oblika. Ne moramo nužno imati zatvoreni i rigidni politički sustav. Naprotiv, možemo imati sustav koji nam se predstavlja „kao brat“ ali u takvom stanju da nas proganjaju i desetkuju „sjene“ što proizlaze iz (namjerno) nefunkcionalnoga sustava. Ne mora sustav imati nužno stavljen naglasak na progone,zatvaranja idr na što smo stoljećima navikli, već može nam državni sustav stajati i propuštati „sjenke“.
Te su sjenke zapravo segmenti života čovjeka, podanika u nekom nazovimo sustavu. No i tome sustavu je puni naziv birokratski, budući da svi loši naglasci vezani za pojam birokracije, vežu se upravo na zanemarivanje nižih potrebitih slojeva, počevši redom od vrha prema dolje. Na „dnu“ birokratske piramide leže najbitniji resursi. Jednakom logikom kao što rude i fosilna goriva leže u sve doljnjim slojevima zemljine kore-na korist onima koji su „gore“…
Dobro je znano to da se nasilnijim putovima provodi izvlačenje resursa. Bilo da je riječ o „probijanju zemljine kore“, bilo da je riječ o „probijanju čovjekove volje“.
Nastavlja se…
Josip Žuvela
