Birokracija - vlast nad robljem 14.dio
- Detalji
- Kategorija: Josip Žuvela
- Objavljeno: Ponedjeljak, 20 Ožujak 2017 19:04
Poštovani čitatelji glasila, svi mi koji smo sada i ovdje na ovome mediju prisutni, postavimo si jedno veliko pitanje: vjerujemo li u načelo sustava ili u načelo čovjekove održivosti? Kada mislimo na pojam čovjekove održivosti, onda nemojmo gledati samo na interese „punoga želuca“ jer tada imamo previše uzak fokus na životnu stvarnost.
Kada spominjemo pojam „vjerovanje u sustav“ tada se nadovezujemo za sve ono što se uz sustav veže. Razumljivo je da neki integrirajući proces među ljudima, djelovanjima i planovima mora postojati…no moramo biti na sve toliko obazrivi da ne budemo robovi toga sustava, već da nam taj neki sustav bude „kovčeg alata“ ni manje ni više nego u našim rukama.
Jednako tako nadovežimo primjer vlastitoga automobila. Hoćemo li da nas automobil služi i pokreće nas u šire vidike,ili ćemo mi biti „robovi auta“ tako da gladni i oskudni „timarimo“ ljubimca na četiri kotača(iscrpni troškovi,obveze itd). Jednako tako vrijedi primjer i za ovaj pojam zvan sustav…
No kada smo već kod toga, interesantno je predstaviti dojam kako izgleda da Hrvati kupuju nekako sve modernija pa i sve skupocjenija auta. Očito smo narod u kojemu vlada superlativ kod npr. novoga automobila ili dlanovnika jer izgleda to kao da odnekud smatramo da nema ničega preuzvišenijega iznad navedenoga. Kao da se radi o najvišoj dodirnoj točki nekakvoga nama viđenoga vrhunca. Osim toga izgleda kao da ni nema ničega, pa to i svi jako dobro vidimo, iako nelako si to imamo priznati.
Na Zemlji je od Boga postavljeno tako, da sve materijalno i materijalističko ima biti prolazno. Kako se stvaraju i isušuju jezera i rijeke, tako i razni sustavi pa i tzv. „prirodni“ zakoni podložni su promjenama. Kada idemo svojim stavom nešto čuvati, to smijemo interpretirati na dva moguća načina. Čuvati nešto, kao „držeći se pijanac plota“ ili pak čuvati nešto od neprimjerenih promjena i nepotrebnih destrukcija.
Za ovo potonje, trebalo bi imati nastojanje razumijevanja svega postojećeg, kako dobroga tako i onoga lošega. I ono što je loše(fenomen zla) na neki bi način trebalo biti predmet zanimanja o ljudskome i općenitome postojanju(ontološki).
Mnogi u međustankama dijaloga izgovore: nemojmo o crnim stvarima.
U našemu društvu zaista imamo mnogo navike čitati „crnu kroniku“ ali tek tako da nitko ništa ne razumije! I u tome jest problem! Onaj tko dobro razumije, njemu nisu to tek samo crne vijesti, već pokazatelji nečega. Koliko je autoru ovoga članka poznato: kada se otvoreno progovori o nekome problemu, mnogi osvijeste nutrinu i postaju hrabriji i u sebe pouzdaniji. Lakše se suočavaju sa problemom i/ili uzrokom istoga! Kako to da me stalno prati osjećaj da u vlastitoj domovini to ne vidim!? Pitajmo se ima li i to veze sa tolikim odlukama mladih da odu u druge krajeve pa samim time u neke druge zemlje!?
Bez okolišanja: radi se ovdje i o utjecajima onih aspekata duhovnosti, koji na ovaj ili na onaj način negiraju prisutnost i djelovanje božje. Kada kažemo „duhovnosti“ ne zadržavajmo se isključivo na pojmu vezanom za duhovne prakse i tome sličnim, već svim aktivnostima i interakcijama koje bi po pravilnom gledanju na stvari: imale težnju da učine ljude zrelijim, hrabrijim, otvorenijim,sa više samopouzdanja, više samopoštovanja, više volje za životom, za davanjem, više razumljivosti toga kada prime dar i mnogo inih primjera.
Vlada zaista neko stanje kakvog imamo opisati u tehničkom terminu: vakuum-stanje. U tome slučaju dobronamjernici baš i ne mogu činiti osobita djela od širega značaja već budu tako pasivno dovedeni u nekakvo stanje služenja u organizacijama pod „nečijom kontrolom“. Onako uvjereni u svoju savjesnost, zaista misle da dobro rade, no uglavnom njihova se energija neutralizira u predviđena svojstva „pirove pobjede“ budući da se ne rješavaju problemi prema samoj biti, već se problemi ublažuju kozmetički. Stoga ovo pravilo ne vrijedi samo za lijeve udruge,već „tlak i puls“ imamo izmjeriti i na svojoj desnici
Morenja i nemoćnosti ljudskih duša, time biva još izraženije budući da se „muke rješavaju tek na površini“ da ono „unutarnje“ biva skrivenije(suptilnost)!
Kao kolumnist na strani „hrvatske desnice“,ovime se odlomkom obraćam najprije tome dijelu hrvatske javnosti !
Tako nas i sami moćnici, i to ne bilo kakvi moćnici… već „moćnici Tame“… imaju kao bespregledno široke narodne mase za svoje „vojnike“ na svim poljima upravljačkih poredaka na Zemlji. Pustimo povratke na primjere antičke prošlosti kada dobro znamo dane veće neovisnosti i manje neovisnosti u svojim životnim razdobljima,već primjerima u svojim osobnim prošlostima. Ne treba pretjerivati sa iluzijama u potpunu neovisnost, ali još manje da ćemo izvući „tanji kraj“ ukoliko budemo poput većine ostalih, ovisni da tu svoju ovisnost možemo prenijeti generacijama da im neke izvjesnije veće navezanosti budu prihvaćene pod sasvim nešto normalno. Primjera već danas imamo napretek.
Roditeljima koji su stalno gledali TV, praksa virtualnoga komuniciranja njihove djece može biti sve samo ne „nenormalna“,ma koliko god negodovali da „nije kao i prije“. Imamo pridodati važan primjer kredita koji imaju svoju „tradiciju“..
Ulice gradova jesu prazne i zaista je djece i mladeži sve manje na istima…ali udio odrasle populacije prema mlađima kudikamo je veći pa samim time grozan primjer ide na generacije onih starijih pa tek onda na sve mlađe. Ovo je tipiziran i očit primjer ovisnosti o „vještačkoj podršci“ sustava ma koje god on vrste bio. Može biti on zvan birokratski,tehnički,tehnološki ili koji god…sustav je sustav.
Sustav(bilo koji) kada već postoji mora biti poput govornog(materinjeg)jezika. Da li mi ovladavamo svojim jezikom ili on pak možebitno ovladava nama, zaista je teška tema za rasprave…no svakako vrlo značajno je navedeno uzeti za primjer. Koliko je autoru ovoga članka poznato,jezik se izravno prenosi sa majke na dijete i zato ga nazivamo materinjim…dok sustav se prenosi od nekoga „nepoznatoga počinitelja“ na sve nas i ne znamo mu utvrditi porijeklo a još manje osujetiti mu nakane postojanja. Očito smo preveć naivni kada se u prostranstvima pod krovištem toga sustava, gledamo skloniti u kutke gdje nam je dobro i gdje nam najviše i najbezbolnije odgovara…bez razmišljanja da li je taj isti sustav nečija svojina.
Mi kao da se cijeli svoj životni vijek borimo da popravimo taj sustav,tu „nečiju svojinu“. Sve naoko izgleda kao da je naša iskonska tradicija. Svoj materinji jezik smo prepustili vjetru poput svoje peludi u korist neke strane peludi..pa ne znamo da li nam misli cvjetaju u pravoj boji i čijoj li boji. Dakle, što predvidjeti!?
Kolektivna svijest nam nalaže „branimo sustav“, „učinimo ga boljim“, „korigirajmo sustav“, „mijenjajmo sustav“…. Zaista ponekada ovo može asocirati na usporedbu ovoga primjera; kao da održavamo nekakav tuđi automobil kao svoj vlastiti ali ograničeno ga smijemo koristiti. Zaista i automobil je predmet predstavljen kao jedan sustav koji ima određeni broj svojih tehničkih pod-sustava. I kreće se jednako tako u nekome zadanome smjeru kao i svaki drugi „sustav“(pa i ovaj politički,državni itd..)
Bez da spominjemo antičke civilizacijske sustave,vratimo se poimanju drevnih plemenskih običaja održivosti. U silinama vremena i opstanka,stara su plemena kao i u nas Hrvata, bili vična upravljanju po patrijarhalnim odnosima i strogom (ne)pisanom kodeksu koji je bio usvojen po snalažljivostima u tom vremenu, prinudama i tadašnjim tvrdnjama o „objektivnostima“ i „logikama“.
Vijeća najmudrijih, najstarijih, najiskusnijih i najokretnijih članova pa katkada i onih najkrutijih…podijelili su značajke i odredbe koje su morali poštovati ne samo članovi tih zajednica u tome vremenu,već i nasljednici tih članova za iduća razdoblja. I to kako bi suvremenim tehničko-poslovnim terminom izrekli: na neodređeno vrijeme.
To je išlo primjerom usporedbe sa radom automobila; kao da u automobilu sustav paljenja šalje impulse u svjećice i tu nema drugog li principa nego isključivo takvog. Jedini odziv koji se prati od strane onih koji ne vode ,isključivo je onaj koji je temeljen na-poslušnosti! Zato imamo razumjeti slijedeće: nemamo vođu-nemamo glavu.
Muha kada ostane bez glave ona nastavlja mlatarati krilcima,dok mi kada bivamo obezglavljeni(alegorijski), preostaje nam zavidjeti tim muhama. Zato što nam je arhetip poslušnost. Nećemo sada istaći kako u poslušnosti ima isključivo lošega,ali poslušnost da bi imala puninu po nekoj plemenitosti,mora biti vođena samosvjesnošću i uvažavanjem umjelijih. Inače to nije poslušnost,već idemo produbiti značenje riječi: to je pokornost! Hrvatski odgoj bio je popraćen pokornošću! Opravdanja za to imamo naći poradi zlosilja povijesti…no dalje tražimo vođu…ne kao preporoditelja već kao „kult ličnosti“ .
I onda se desničari čude ljubiteljima lika i djela J.B Tita ne shvaćajući da je i sam Pavelić jednako bio-britanski agent! I ne shvaćajući da je Hrvatska prepuna ekspozitura takvih agentura i 100 godina prije UZNA-UDB-ae! Barem od 1848 godine!
Hrvatski je zrak zaglušen kružnim i ustajalim vjetrovima i kapljičastim oborinama(alegorijski) koje nisu povoljne za rad pluća. U psihološkom inženjeringu vrijedi praksa čarobnjaštva korištenjem slabosti,neukosti i zadrtosti objekta koji je naciljan (eng:.targeted)
Zato imamo problema sa razumijevanjem demokratskih odnosa i međugeneracijskih odnosa. Vječita je borba i sklonost pobuni mlađih,a vječiti je stav nerazumijevanja i nenastojanja razumijevanja psihologije naraštaja koji dolaze i izvjesnosti koji su im na putu kao i svim suvremenicima bez obzira na dobnu kategoriju. Za to postoji pojam „prepuštanje stihiji“ ili „glavinjanje“…
Hrvatska povijest pamtila je odredbe,pa čak nekakve i zakonike od kojih je ishod znao pratiti generacije kroz iduća stoljeća. U našoj slojevitoj svijesti, itekako imamo nijanse tih minulih tragova. Ljudska psihologija je poput okrugle staklene posude. Izvana oblična i jednobojna(većinom prozirna) a ustvari ta staklovina ima prisutna raznorazna zrnca i nepravilnosti pa i nevidljive strane obojenosti koji su nastali „tehnologijom obrade stakla“….
Ljudska psihologija ima godove poput debla stabala. Tko umije čitati zna proniknuti u izvorje,u porijeklo,u tragove. U procese… To je kao prirodoslovlje!
Zašto u našem primjeru imamo vidjeti nastojanje i želje za „korekciju sustava“ a ne korekciju odnekud nestale nam biti!? Nismo li bili u povijesti branioci i popravljači olupina zakašnjelo nam umetnutih sustava!? Raspalo Rimsko Carstvo,bilo je staro pluće gdje je jedno krilo odumrlo(ZAPAD!!!) i osušilo dok ono ostarjelo ostalo baš na ovim prostorima i to ne toliko daleko od ranije propale Grčke. Dakle ostali smo na ISTOKU i prije 1000 godina! I bez da tumačimo povijest…došli smo do završne ovovremene etape krpanja po „europskoj pravnoj stečevini“. Opet ZAPAD! Zar predviđamo…opet ISTOK!?
Ova zemlja kao i širi ovi prostori, nekako kao da su mjesto uzemljenja svih civilizacijskih grmljavina kako u prošlosti tako i na novim tragovima događanja vremena i civilizacija. Još se samo upitajmo, ima li ova logika povezanosti sa Nikolom Teslom!? Makar da ovaj primjer prihvatimo i shvatimo isključivo alegorijski. Kao kada čitamo nekakav alegorijski roman…
Ništa čudno jer ionako u političkom žargonu prečesto spominjemo nekakve struje,lijeve desne ove iliti one. Često spominjemo riječ napon,otpor,pojačane mjere…sve do konačnog nekakvoga šoka.
Sustav,pogotovo nekakav bjelosvjetski…napravljen je da neutralizira mnoge napone snage i neovisne energetske učinkovitosti širokih društvenih slojeva. Ovakav sustav kakav poznajemo stoji da ih iskoristi,da im eksploatira energiju a nekakav višak da im neutralizira kako bi energetskim izrazom rekli-uzemlji. Na kraju krajeva i sam čovjek se na kraju „protegne pod zemlju“ kao nekakav uzemni vod….
U poslovnim sustavima smo etiketirani kao „ljudski resursi“ stoga učite mlade da im tamo nije mjesto ostvarenja kada su se toliko vašom žrtvom školovali!
Uostalom zar ne radimo li pak do izgaranja „kao crnci“ pod bjelosvjetskom kapom. Vidimo primjer alegorije! Zaista slikovito. I pregorimo od rada kao „pancir-osigurač“. Na ljudskom tijelu to ima biti štitnjača!
Kada smo kod birokratskoga sustava, tada smo poput elektrona u nekom elektroenergetskom sustavu. Masa nečega po osobnoj mjeri-zanemarive mase(težine). Pokrećemo nekome nešto,rashlađujemo nekome nešto, ugrijemo nekome nešto i potom nekako kao da nestanemo. Kao primjerom elektrona ..nestajemo poput nekakvih morona!
Kako se mjere „konjske snage“ a u energetici u Watt-ne… tako se u sustavu mjere,troše i istroše snage dobivene iz sirovina i/ili tegljača(konja pa i ljudi).
Čitajmo sintagmu: „ljudi,roba i usluga“
Samo što za razliku od elektrona koje zamjenjuju dolasci novijih elektrona… konji i ljudi se u sustavu sami reproduciraju i nadoknađuju za taj neki i nečiji sustav.
Svakodnevnica nam je poput velikog kotača kojega mi kao mnoštvo tegljača, vrtimo samostalno ukrug. Perpetuum mobile! Savršen to je stroj!
Čista materijalistički opisana dijalektika! Kako opisano u 19 stoljeću, tako vidimo i danas!
To je kada živimo u društvu „imati a ne biti“. Kada je teško imati a kamoli biti.
No mi tvrdoglavi i dalje mislimo da možemo tako nekako ipak gurati naprijed… ali opet iznova ne želimo razumjeti! I čudimo se pojavama izgubljenosti mlađih naraštaja!?
Kako mislimo prekinuti taj lanac!? Hoćemo li mi ustvrditi gdje je,pa samim time pridržati „najslabiju kariku“… ili ćemo prepustiti to „drumskim razbojnicima“!?
Drumskim razbojnicima koji kradu dušu i bit opstanka, dok raznorazni psi laju a sve praznije karavane prolaze.
Kada se prestaju spominjati imena svih tih pasjih skotova i stranačkih izložbenih sekcija preko kojih se šepure…biti će nam bolje i biti će barem nešto manja stopa uzimanja štetnih lijekova i rizika od suicida!
Nastavlja se…
AUTOR:
Josip Žuvela
