BIROKRACIJA-VLAST NAD ROBLJEM 12. dio
- Detalji
- Kategorija: Josip Žuvela
- Objavljeno: Srijeda, 01 Ožujak 2017 19:03
Poštovani čitatelji glasila, u hrvatskoj povijesti,oduvijek je bilo poznato nasilno donošenje odluka. Bilo iz redova mletačkih poreznika, bilo turskog „harača“ bilo nekoga trećeg. Danas svjedočimo kako nam se u vlastitoj državi pod glavnim zakonodavnim tijelom Hrvatskim Državnim Saborom i Vladom, donose ishitrene i „nagle“ odluke koju često nazivamo „nepopularnima“. Jesmo li se dublje pitali zašto je u nas tako!?
U kuloarima i dijalozima između samih podanika(građana) postoje stavovi i polazišta: „ja da sam na vlasti, odmah bi to zabranio/ukinuo/maknuo“ nekako kao da i sami ne uviđamo da za promjene potrebno je vrijeme. Potrebna nam je staloženost i razumijevanje svih članova zajednice u zadanost principa i logičnosti istih. Sve što odudara od tih postulata, stvara vidljiv ili potihi psihološki pritisak koji rezultira enormnim gubicima energije toliko potrebite za misao i stvaralaštvo. O nagomilanju frustracija i koječega, da i ne govorimo.
U nas se ništa posebno ne događa. Imamo stalne procese koje nazivamo entropijom. Povijest stalno takve procese pamti, dok mi u takve procese ne marimo dublje proniknuti. Odnedavno se ta riječ „entropija“ često spominje, dok u prošlosti je za to postojalo neko drugo objašnjenje poput one o „birokraciji“ i „komunjarama“ili već nekim drugim elementima. Kasnije su došli „lopovi“ i onda smo došli na entropiju(nepokretljivo stanje između dvaju procesa)
Još od davnina, još od Bizanta, možda čak i otprije te poslije zasigurno…oštetio nam se misaoni „kod“ i „kod“ procesiranja znakovitih i životno važnih informacija. Nastala je lokalna zbunjenost kao i cijelo prostorna zbunjenost(za sve hrvatske zemlje),koju ne osjećamo toliko koliko se sve kroz stvarnost dublje vidi. Najistaknutiji su nam perceptivni obrasci oko preživljavanja i praćenja da ne dođemo na marginu u općenitome smislu, uspoređujući se prema rivalima istoga roda ili ranga.
Tu ukoliko nema problematičnosti sukoba po rivalitetu, svakako postoji razdor u podijeli misli i dijalogu od mogućeg zajedničkog značaja. Svaka jedinka gaji i kreira snalaživačke aspekte samo za sebe i za krugove svojih obitelji i drugih članova užeg opstanka, dok sa ljudima izvan navedenoga kruga vrijede pravila razmjene isključivo po nužnosti i prema potrebama.
Fenomen „hrvatski jal“ sastavni je dio koji na psihološkoj platformi sadrži ove opise. Interesantan je sav taj sukob mišljenja i jalnost među brojnim pojedincima, kada ono u završnici uvijek prevlada veliko političko jednoumlje ili „jednoumlje okoline“ u kojoj se nema gdje postavljati pitanja, a još manje dobiti odgovori.
Izgleda da svaki pojedinac vodi svoju unutarnju emocionalnu i intelektualnu borbu opstanka. Svakako da toga ima u dalekom nam svijetu, no ondje vladaju neka druga pravila i neke drugačije okolnosti. Činjenica jest ta da je mnogo ljudi iz našega naroda upravo „negdje daleko“ išlo pokušati potražiti svoju sreću… Zašto mnogi ljudi,a posebice oni od mlađega uzrasta stalno spominju: „treba otići što dalje“…iako svi dobro znamo da je Hrvatska lijepa zemlja i da se životni prostor i mogućnosti u mnogo čemu razlikuju od stranog svijeta. Razlog postoji!
Za birokraciju je takav narod idealan! I za domaću i za stranu birokraciju. Mi smo poput napuštenoga djeteta koji se trudimo biti najbolji nepoznatoj majci koju bi ovaj Svijet imao sada predstaviti alegorijski. Ovaj Svijet i Zapad su Kneževine Sotone. A mi toliko predstavljamo nekakve vjernike, imajmo se pitati „tko je naš bog!?“ili „koji je nama vrag!?“ Promašili smo sa općim neznanjem. Od nekakve „loše maćehe“ ne dobivamo ni slatkiše,već pokvareno meso! Na to su istinski i vjerni birači zapadne orijentacije kao i birači „Trilateralne Komisije“, bili stalno i već jako dugo upozoravani!!
Dok imamo sladunjavu,snobovsku i primitiviziranu elitu i mediokritete, narod je ostao i dalje vičan „primijenjenoj umjetnosti“ prezimljavanja i preživljavanja. Mnogi Hrvati bacaju knjige, a mnogi im sugrađani kopaju po smeću. Baš bi bilo zanimljivo istraživati zašto prvi knjige bacaju, a zašto potonji ih ne zadržavaju u rukama. To najbolje znaju Romi koji pronađu knjige u otpadu i najzad ih preprodaju našim Hrvatima. Hrvat neće znati kojemu Hrvatu koji naslov treba. Nezainteresirani smo za sve ostalo preveć što biva izvan naših malih svjetova, da na kraju kupujemo kod Roma.
Uz dužno poštovanje prema Romima, mi Hrvati bismo trebali učiti najprije od njih budući da nam oni imaju ukazati na svoj biljeg kako je biti narod nomada, bez krova i bez države te kako se prenosi jezik i običaji bez javnih glasila bez kojih kao da Hrvat i ne može. Ali zanimljivo da su mnogi Hrvati danas nomadi(iseljenici),bez krova nad glavom i opet bez države. Autor ovoga članka osvjedočen je u činjenicu kako su Romi nekako i ponosniji narod od Hrvata!
Romi su drevan narod ugnjetavan i isključivan na margine od strane birokracije. Romi su narod koji se na svakojake načine, za razliku od pitomih Hrvata, kako tako suprotstavljao birokraciji. Onako oskudno pismeni, često su to rješavali vrlo oskudnim vokabularom na ulicama gradova…
Zapamtimo jednu stvar. Romi prenose svoju tradiciju i njima znanu mudrost usmenom predajom i njima znanim običajima, dok mi Hrvati postajemo ovisnici o medijskim alatima i sve više imamo odvojenu misao. Složni smo po diskusijama prema tretmanu srednjestrujaških medija, dakle po mjeri birokratskog upravljanja koji ima širi spektar alata cenzura. Izvan toga informacijskoga svijeta, kao da ništa se ne događa.
Postoji tvrdnja da su Romi jedan od najstarijih naroda od Potopa. Kako li su uspjeli toliko tisućljeća vojevati vremeniti opstanak a mi Hrvati se „pismeni“ i „školovani“ gubimo u vremenu i prostoru!? Mi zaziremo od romske populacije sa dozom nekoga straha što nas po tome i sami razumiju, no problem nastaje u tome što ih smatramo „nižom rasom“ a sami smo to postali i postajemo sve više iz sata u sat. Kao autor savjetujem odvažnim pojedincima koji poznaju život ulice, da pokušaju voditi dijaloge o životu sa pristupačnim pripadnicima romskoga naroda.
Zašto se i kako Romi snalaze bilo gdje u najsurovijim uvjetima,a mi Hrvati smo na očajnome rubu i kada nam povijest ukaže ono malo prilike da se stanemo na noge i doživimo istinski prevrat i procvat!?
To ima svoje dublje razloge! Ali to još nikoga ne zanima. To je izgleda tabu tema o kojoj možete slobodnije pisati od nekih drugih tabu tema,budući da je ova tema „neizravna“ no suštinska. Budući da smo toliko plitkoga shvaćanja dublje biti, našega se karaktera i ega ovo izravno ne dotiče, ali ipak nam na sve ukazuje!
Ali to nikoga ne zanima…!
Mi imamo ego samo da bismo „obranili“ to što jesmo. Preciznije, da nalazimo opravdanja ovo biti jer smo „slabići“ ukoliko se počnemo mijenjati ili pokušavamo usmjeravati. Bojimo se zadirkivanja. I ne samo to, bojimo se da ne ostanemo sami,jer to je zaista i realno. Pojedinac koji mijenja sebe ne bi postao zanimljiv pa niti nužno odbojan. Jednostavno bi mu se kontakti prorijedili ili u blažem slučaju izmijenili sa nekim drugim i dosada nepoznatijim osobama.
Jednom riječju,za biti prihvaćen i postojan u ovoj okolini, treba „disati“ poput ove okoline. Zato se nemojmo čuditi ovome jednoumlju u nas, pa ni uspješnosti birokratskoga upravljanja nad nama i nad našom voljom.
Mnogi ljudi kada misle da nešto mogu iliti kada gaje neku nadu u uspjeh, javno ističu kako je sve pitanje volje i snage volje. Zaista, ima ovdje i mnogo točnosti…no mi smo snagom volje kao sposobni utjecati i nad zakonima prirode,ali nikada ne priznati stvarno stanje stvari da bi idući naraštaj brže nalazio objektivna operativna rješenja. Snaga volje!? U nas gdje se ne zna tko pije a tko plaća!? Ništa od toga…same baljezgarije o pojmu „treba imati volje“!
Najprije treba imati mudrost, a o pojmu riječi „volja“ možemo naknadno razgovarati. Hrvatska je mjesto gdje je teško nekome uputiti pitanje,a još teže dobiti odgovora. A sa time problemom teško se volja sama tako nosi…
Volja postoji gdjekad postoji izvora. Pa makar bilo teško doći do izvora,ilo da se radi o informacijama,podrškama,gorivu ili nakraj samome novcu… No tamo gdje je život „crno-bijel“ po preživljavanju, malo vjerojatno je očekivati nešto povrh toga.
Ovdje sada život postaje kao u zatvoru gdje je bitno imati grupu(bilo kakvu) za elementarni opstanak. „Bitno“ je imati svoj dio „obilježenoga“ teritorija, pa makar isti bio ustupljen od strane moći kao milostinja. Ostaje „volja“ kao pojam za izvoz preko državne granice budući da ovdje već dugo blijede stvaralačke nijanse i percepciju nam danas određuje „gen za preživljavanje“ koji na vrlo sličan način u nas „pogoni“ i one osobe koje su dalje sklone materijalizmu.
Ako je onaj obavještajni dužnosnik bio rekao „Ovdje ne možeš ništa dobroga napraviti jer ovaj je narod primitivan“… valja li isključivo kriviti birokraciju ili nalaziti podložništvo u nama samima. Od nekih obavještajaca nećete čuti laži kako uvijek mislite…nego čete ćuti i najstvarnije istine kada se poklopi taj dan…
Dobro, tko smo mi!? Tko smo mi kada je evidentno kako nas ne vode ljudi koje bi prilikom gledanja TV prijenosa zasjedanja Vlade ili Sabora,bilo ugodno slušati i koje bi poticajno na našu misao djelovalo!? Nadam se i volju!?
Tko smo mi kada posežemo za izbornim listićima, ponavljajući iste greške a desetljeće nam se života popelo na tjeme!?
Tko smo mi ,kada očekujemo demokraciju a biramo imena koja bi nam imala predstavljati demokraciju…i na kraju se čudili kada bi nam se postavili „demokracija,to sam ja“…
Nastavlja se….
Josip Žuvela
