Kuda ide Katolička crkva?
- Detalji
- Kategorija: Mario Filipi
- Objavljeno: Nedjelja, 10 Ožujak 2019 13:00
Da je “antifama”, četnicima, jugoslovenima i sl. već odavno voda ušla u uši i da zato riču i bijesne jače i glasnije nego ikada, to svi dobro znamo. Znamo i razlog. Istina o Drugom svjetskom ratu sve jače i glasnije prodire u javnost i više se ništa ne može sakriti. Zato su urlici bijesa sve jači i sve se bezumnije zahtijeva obračun s “revizionistima” povijesti.
Stvar je potpuno jednostavna. Povijest pišu pobjednici. Budući da su komunisti i jugosloveni bili pobjednici u tom ratu, oni su povijest napisali onako kako njima odgovara. A odgovaralo im je da sakriju svirepo ubojstvo najmanje 600.000 ljudi, pretežito Hrvata, a da bi to mogli i da ušutkaju makar i najmanji glas istine, morali su izmisliti “strašne ustaše, zvijeri u ljudskom obliku”, kojima su pripisali upravo svoje zločine opisujući ih do najsitnijih detalja za koje su jako dobro znali jer su oni sami to radili. Ovakva nakazna “istina” bila je službeno štivo za sve nas “iz pedeset i neke” kako je nekad pjevao jedan šansonijer. Prali su nam mozgove 45 godina, pa i kasnije.
Naravno da kada istina krene, ona izaziva paniku, jer se ruši stara i dobro čuvana zgrada laži. Na to smo već navikli. Navikli smo i da političari u većini, neki možda i preko volje, padaju pod pritiskom te urnebesne vriske.
Na žalost, danas smo svjedoci da se toj nakazi pridružuje i katolička Crkva. Doduše, hvala Bogu za sada ne cijela, ali njezin reprezentativni dio.
Počelo je s igrom pape Franje oko Stepinca. Najprije se je igrao “hoću – ne ću”. Zatim je za mišljenje pitao Srpsku pravoslavnu crkvu čije je vjernike Stepinac najviše štitio i neki to iskreno priznaju. Ali vrh te crkve bezsramno naziva pravednika zločincem, pa čak i koljačem. Na poslijetku, papa stavlja Stepinca u ladicu – na čekanje. I to sve u situaciji kada je kauza, tj. proučavanje Stepinčevog života već završeno i zaključak je da je Stepinac svetac. Papa ni ne može više sve vratiti na početak. Može jedino do svoje smrti odgađati proglašenje svetim jednog od najsvetijih ljudi u povijesti čovječanstva.
Na žalost, nije sve završeno sa Stepincem. Negativan signal uputio je papa i time što je posjetio Sarajevo, ali ne i Hrvatsku. Dok je tamo predvodio misu namijenjenu Hrvatima, jer tamo su Hrvati jedini katolici, nije se potrudio da pročita niti jednu jedinu riječ na hrvatskom jeziku.
Dok papa u javnosti još nastoji kako-tako balansirati svoje riječi, neki njegovi visoki svećenici pridružili su se hajki na istinu. Na žalost, u tu ”vojsku” stupio je nitko drugi doli najviši svećenik Crkve u Hrvatskoj, kardinal Josip Bozanić. Govorio je o ”strahotama” logora Jasenovac o kojemu ništa ne zna ako ne računamo partizanske kaubojske priče, u isti koš strpao je Auschwitz i Jasenovac, ”ljubitelje” NDH izbacio bi iz Crkve kao da je NDH nekakav psić i maca pa ima svoje ”ljubitelje”. Što je najgore, potomke (sinove i unuke) ustaša i domobrana on bi možda preodgojio, pa da i oni povjeruju partizanskim budalaštinama. Sve je to ”ukrasio” golemom krpom sa slovima na hrvatskom i hebrejskom jeziku, čime je oskvrnuo vlastitu katedralu, jer ona je sveto mjesto, a ne poligon za političku promičbu. Takva krpa nikad prije nije visjela s njezinih tornjeva, osobito ne kada se radi o holokaustu nad Hrvatima koji je bio neusporedivo gori od onog nad Židovima, barem što se Hrvatske tiče.
Zanimljivo je da je gotovo istovremeno i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, odjednom “otkrila” da slogan “Za dom spremni” nije stari hrvatski, nego ustaški pozdrav. Čak je “priznala” da je “pogriješila” kada je govorila drukčije. A još se mi koji imamo sjećanje malo bolje od čovječje ribice sjećamo da je u Rijeci u vrijeme predizborne kampanje rekla da je to ustaški pozdrav. Iako se je ulizivala komunistima, od njih nije dobila ni jedan glas, a izabrali smo ju mi kojima je u šator dolazila šest puta, mi za koje je tvrdila da će biti naš glas na Pantovčaku, mi koji smo svi bili i ostali – za dom spremni. Da ironija bude veća, munjevito se je internetom proširila slika dokumenata koji pokazuju da se je taj slogan koristio u izseljeništvu prije Drugog svjetskog rata kao “stari domobranski pozdrav” koji je odmah demantirao nadobudnu predsjednicu.
Sad se postavlja pitanje odakle dolazi ta “koordinacija” između kardinala i predsjednice? Jesu li se čuli telefonom i dogovorili “koordinirani napad na ustaše”? Ili koordinacija dolazi od nekog dalekog i skrivenog? Za predsjednicu odavno znamo da je članica Rockefellerove Trilateralne komisije kojom je taj pokojni smutljivac želio zavladati svijetom. Možda je dakle njezin “gazda” i dalje u New Yorku ili u nekom drugom skrivenom centru moći.
Ali tko je “gazda” kardinalu? Je li mu papa Franjo to dopustio ili mu čak i zapovijedio da učini takvu sramotu? Je li moguće da i papa ima nekoga “gazdu” ovdje na zemlji, a trebao bi mu jedini “gazda” biti Gospodin koji je na nebu?
Na sve ovo dolazi sada “točka na i” u obliku zabrane mise za žrtve hrvatskog holokausta koruškog biskupa Engelberta Guggelbergera. Kakav je to biskup koji zabranjuje mise? A njegova retorika je ista kao kod “antifa” – “korištenje mise u političke svrhe” i “jednostrano tumačenje povijesti”. Tako se je još i biskup pridružio galami protiv “povijesnog revizinizma”, a to znači proti istine.
Naravno, hrvatski biskupi su odmah skočili na noge protiveći se toj zabrani, ali zaboravili su da joj je Bozanić svojom nesmotrenom govorancijom pred katedralom utro put. Što se sada imaju buniti kada je prvi čovjek Crkve u Hrvata sam napao svoj narod optužujući ga za “strahote” koje ni sam ne zna definirati i ne može ih dokazati?
Da Hrvati nisu tako vjeran, miran i discipliniran narod, već bi se davno pod takvim sumanutim napadima najprije pape pa onda kardinala, te još stranog biskupa pobunili i tako bi nastao crkveni raskol. To i jest cilj tih napada. Hvala Bogu da su Hrvati narod kojemu je vjernost Isusu na prvome mjestu, a Isus traži jedinstvo kršćana. Zato i jesmo stoički otrpjeli sve te salve uvreda kojima nas izlažu naši vlastiti pastiri koji bi nas trebali braniti od nasrtaja slugu sotone.
Na kraju svega ipak ostaje okus gorčine i težak osjećaj da se je brod naše rimokatoličke Crkve opasno nagnuo. Je li to samo vrijeme krize ili doista živimo u posljednjim vremenima, nije nam dato znati. Ali tužno je i ružno kada visoko rangirani crkveni ljudi bezobzirno gaze po žrtvama vlastitih vjernika.
Mario Filipi
