Kada bi i postojao 'zajednički jezik', mogao bi se zvati jedino - HRVATSKI
- Detalji
- Kategorija: Mario Filipi
- Objavljeno: Ponedjeljak, 03 Travanj 2017 19:03
„Genijalci“ koji bi nam uvalili „zajednički balkanski jezik“ ni ne slute kakvog su mačka povukli za rep i koliko žestoko može ogrebsti. Oni očito navijaju za neki novi „srbsko-hrvatski“ jezik. Međutim, danas znamo o hrvatskom jeziku mnogo više nego smo znali u doba „Yuge“, pa je sve teže uvaliti nam takvu podvalu. Naprotiv, svi povijesni dokazi govore da se zajednički jezik može zvati jedino hrvatski s mnogo dijalekata.
Srbski političari, pa i „naučnici“, odnosno jezikoslovci, uvjerili su svoj narod, a drznuli su se uvjeravati i nas u to u našoj kući (gostujući na našoj televiziji), da svi mi zapravo govorimo srpski, a samo kod kuće između sebe razgovaramo hrvatski. Vjerojatno misle da je kajkavski dijalekt jedini oblik hrvatskog jezika. Takvom se bezobrazluku nije za čuditi, jer su još nedavno neki drugi „naučnici“ tvrdili da su Srbi Hrvatima 1918. godine po prvi put „darovali“ državu i kralja, što po njima nikada prije nisu imali. Zapravo je obratno. Hrvati su još prije 1.000. godine imali neovisnu samostalnu državu, a Srbi su bili vječiti vazali, osim u dvadesetak godina vlasti Stefana Uroša IV. zvanog Dušan koji se je okrunio za cara, ali carsto mu je propalo čim je umro ne dočekavši svoju 50. godinu.
HRVATSKE PLOČE OD 9. STOLJEĆA
Slično je i s jezikom. Pisani hrvatski jezik se pojavljuje u 9. stoljeću i to na Trpimirovom natpisu (nađen u Rižinicama podno Klisa), Trpimirovoj darovnici iz 852. godine (to je najstarija isprava hrvatske povijesti), Branimirovom natpisu iz Muća 888, Držislavovom natpisu, Nadgrobnoj ploči kraljice Jelene iz 976. i dr. Ti natpisi još imaju karakter staroslavenskog jezika.
Kasniji natpisi iz 11. stoljeća, kao što su Plominski natpis, Krčki natpis i Valunska ploča, a osobito oni iz 12. stoljeća, Grdoselski ulomak, Senjska ploča i Bašćanska ploča, imaju već osobine starohrvatskog jezika. U 13. stoljeću nastaje Vinodolski zakonik napisan glagoljicom i na hrvatskom jeziku.
Prvu knjigu izdao je na latinskom jeziku 1477. godine u Veneciji Juraj Šižgorić. Zvala se je ''Elegije i pjesme'' (Elegiae et carmina). Bilo je to samo 22 godine nakon Gutenbergove Biblije. Prva hrvatska knjiga tiskana uglatom glagoljicom bila je ''Misal po zakonu rimskog dvora'' 22.02.1483. Bila je to prva knjiga uopće tiskana na nekom slavenskom jeziku, ujedno i prvi misal u svijetu koji nije tiskan na latiničkom pismu i latinskim jezikom. Nema čvrstih dokaza gdje je ta knjiga tiskana, ali prema stručnim analizama teksta najvjerojatnije je to bilo u ličkome mjestu Kosinj, 30-tak kilometara udaljenom od Gospića.Važna je i knjiga „Korizmenjak“ (prijevod talijanskih korizmenih propovijedi izdana 1508. godine. U njoj se izrijekom navodi da je jezik prijevoda – rvacki.
HRVATSKI JEZIK IZ 15. I 16. STOLJEĆA
Ilustracija hrvatskog jezika iz 15. stoljeća je citat iz opisa Krbavske bitke hrvatskog popa glagoljaša Martinca od plemena Lapčana:
"Juže dvigoše Turci. I jošte izide baša Rumarie i Vrhbosanije i porobiv Posavje pade pod Modrušu i poče rvati Modrušu, požga že ognjem burge (gradove) ohrstnije i kloštri, jošte i crkve gospodnje. Tagda že gospoda hrvatska i bani hrvatski dvigoše vojsku protivu im, boj zastupni v polji velijem Krbavskom, i tu boriše se braniju velieju."
Procvat hrvatske renesansne literature nastaje u 16. stoljeću u kojem svoja najbolja djela objavljuju Marko Marulić, Šiško Menčetić, Petar Zoranić, Petar Hektorović, Marin Držić, Antun Vramec i mnogi drugi. Već tada književni tekstovi pisali su se na sva tri narječja (čakavski, štokavski i kajkavski).
Na samom kraju 16. stoljeća počinje normiranje hrvatskog jezika. Prvi rječnik sastavio je čuveni hrvatski intelektualac univerzalnih osobina, Šibenčanin Faust Vrančić. Bio je petojezični rječnik (latinski, talijanski, njemački, hrvatski i mađarski) pod naslovom Rječnik pet najuglednijih jezika Europe. Sadržavao je preko 5.000 riječi. Vrančić je hrvatski jezik nazivao „dalmatinski“.
Isti jezik ponovo je u Rimu normirao hrvatski jezikoslovac s otoka Paga Bartol Kašić. On je 1604. godine objavio prvu hrvatsku gramatiku i to pod drugim imenom – ilirski. Ilustracija jezika kojim se je služio Bartol Kašić je izvod iz prijevoda Psalma 23: Gñ vlada mene i ništa nede meni pomanjkati (Gospodin je pastir moj i ni u čemu ne oskudijevam).
HRVATSKI SE GOVORILO U SVI KRAJEVIMA POD TURCIMA
Razlog za takav pothvat bio je snažan prodor protestantizma među Slavene, pa je papa Urban VIII. tražio jezik za novu evangelizaciju Slavena, jer je među širiteljima protestantizma bilo i Hrvata koji su to činili na hrvatskom jeziku. Papa je želio pronaći najpogodniji jezik za sve Slavene. Najugledniji poznavatelji jezika tog vremena Teofil Kristek i Alfonso Carillo izabrali su hrvatski jezik kao najprikladniji. Kristek ga je izrijekom nazvao „lingua croatica“. Njegovo mišljenje bilo je da hrvatski jezik govore ne samo obični ljudi, nego također učeni ljudi, političari i diplomati, drugo, on je "majka i korijen" ostalih slavenskih jezika, treće, njegov je izgovor najljepši i najslađi", bez hijata i tvrdih suglasnika, te četvrto, on je najbliži svome staroslavenskom uzoru i ima najbogatiju kulturnu prošlost. Osobito je važna njegova ocjena da se tim jezikom govori u svim krajevima pod Turcima. To bi značilo da su i Srbi već tada govorili hrvatski.
TUCET NORMIRANJA HRVATSKOG JEZIKA
Na temelju tih ocjena papa je početkom 17. stoljeća izdao nalog da se hrvatski jezik pod imenom „ilirski“ predaje na više sveučilišta i to: Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln, Leeuven (Nizozemska), Paris, Toulouse, Valencia, Salamanca, Alcala de Henares (Madrid).
Nakon Vrančića i Kašića veliki rječnik je napravio Ivan Belostenec, Pavao Vitezović nastavio je normiranje koristeći riječi iz sva tri narječja, Juraj Habdelić je sastavio rječnik s naglaskom na kajkavsko narječje, Talijan Ardelio della Bella sastavio je talijansko-latinsko-hrvatski rječnik, Matija Antun Reljković napisao je „Slavonsku i nimačku gramatiku“, Matija Petar Katančić preveo je cijelu Bibliju na hrvatski jezik i to u štokavskoj ikavici, Josip Voltić (Voltiggi) iz istarskog mjesta Tinjan izradio je hrvatsko-talijansko-njemački rječnik, Talijan Francesco Maria Appendini izradio je hrvatsku gramatiku i rječnik, Dubrovčanin Joakim Stulli sastavio je rječnik od šest knjiga, Ličanin Šime Starčević sastavio je gramatiku temeljenu na narodnom govoru zabilježenom u izrekama i poslovicama, Franjo Sušnik i Andrija Jambrešić sastavili su rječnik koristeći sva tri narječja. Bilo je i drugih ljudi koji su radili na normiranju hrvatskog jezika.
VUK I KOPITAR „UKIDAJU“ HRVATSKI JEZIK
Svo to kulturno blago pronašli su u knjižnici u Beču Slovenac Jernej Kopitar i Srbin Vuk Stefanović Karadžić, pa su na tom temelju napravili svoja djela – Kopitar je slovensku gramatiku napisao na njemačkom, a Vuk je prepisao riječi iz brojnih hrvatskih rječnika i povadio dijelove iz hrvatskih gramatika i sve to proglasio srpskim jezikom.
No nije mu bilo dovoljno „novokomponiranu“ varijantu hrvatskog jezika proglasiti srpskim jezikom kao ravnopravnim hrvatskom. Zajedno s Kopitarom poradio je na „ukidanju“ hrvatskog jezika nakon cijelog tog višestoljetnog razvoja. To mu je zamalo uspjelo, ali se je umiješao Ljudevit Gaj i krajnjim naporom spasio hrvatski jezik pretvarajući ga ponovo u „ilirski“. Vuk je međutim uspio privoljeti neke Hrvate južnoslavenske orijentacije za stvaranje „srpsko-hrvatskog jezika“ koji je zatim „uskrsnuo“ u „titoslaviji“, a sada ga ponovo pokušavaju „reanimirati“ luzeri koje poznajemo.
VUK JE „SVOJIMA“ UKINUO JEZIK
Vuk je zapravo učinio ono što mu nikako nije bilo na pameti. Ukinuo je srpski jezik i podredio ga hrvatskom, tako da od tada Srbi koliko se god trudili pokazati sebi i svijetu da govore srpski, zapravo govore jednim dijalektom hrvatskog jezika. Danas im je to nezamislivo spoznati, ali jednog dana i sami će shvatiti kakvo zlo im je načinio Vuk. Naravno, po uzoru na „srpski“ jezik sada su još i novokomponirani narod Bošnjaci, u biti muslimanski Hrvati, izmislili „bosanski“ jezik, pa onda i Crnogorci, potomci Dukljana, još i Crnogorski. Može se očekivati još formiranje bosansko-srpskog, srpsko-bošnjačkog, crnogorsko-bošnjačkog i možda još po kojeg jezika. U temelju svega je odbijanje prihvaćanja očitog. Hrvatski je stari više puta normirani jezik, a ostali su izvedenice, kao što Amerikanci ne govore američki nego engleski, a Austrijanci ne govore austrijski, nego njemački.
U temelju svega je politička težnja za otimanjem tuđeg kulturnog blaga, u ovom slučaju jezičnog. No istina uvijek na kraju ispliva na površinu i „poklopi“ one koji su htjeli tuđe tako da na kraju izgube – svoje. U konačnici, kada bi zagovornici „zajedničkog jezika“ i „progurali“ svoju ideju, taj se jezik ne bi mogao zvati nikako drukčije nego – hrvatski.
Mario Filipi
