'Srpsko stablo' je zloćudna prijetnja
- Detalji
- Kategorija: Mario Filipi
- Objavljeno: Ponedjeljak, 27 Veljača 2017 13:59
Specijalni rat protiv Hrvatske zahuktao se primjenom metoda kakve do sada nismo viđali, iako su neke slične već viđene, a neke nikad nisu ni prestale. Hrvatsku se već desetljećima sustavno spaljuje, osobito ljeti jadransku obalu, a nedavno je toga bilo i usred zime, kao neki „trening“ za glavnu sezonu. Svojevremeno smo imali neku vrstu „rata“ prevrtanjem cisterni s opasnim teretima u raznim dijelovima zemlje.
„Ratuje“ se i pomoću pjesama. Udbaška poskočica „Jasenovac i Gradiška Stara“ pripisana je „ustašama“ kako bi se Hrvati osramotili. Bilo je i „ustaških“ stihova na melodiju „Bećarca“ ne bi li se Hrvati prikazali kaio genocidan narod. Ni „genijalni“ poklič „Srbe na vrbe“ nije hrvatska tvorevina, nego je podmetnut.
Na poslijetku čuvena „formula“ koja se je pripisivala Anti Paveliću – trećinu Srba pobiti, trećinu protjerati, a trećinu asimilirati, nije potekla od Pavelića. On je nikada nije ni spominjao, niti pokušao provesti, nego naprotiv, sklopio je sporazum s popom Đujićem, pa sve do pred kraj rata nije bilo sukoba između ustaša i četnika. Ali zato je Tito tu formulu ne samo smislio, nego i s gotovo 70%-tnim uspjehom proveo, ali na – Hrvatima. Najprije je pobio oko pola milijuna Hrvata, pretežno muškaraca ili dječaka, zatim je raznim indirektnim metodama gotovo milijun ljudi istjerao u „pečalbu“, a na kraju je mnoge Hrvatice i Hrvate namamio u „bratstveno-jedinstvene“ brakove, u Partiju, JNA i druge institucije ne bi li ih nagovorio da zaborave tko i što su. Na sreću, u konačnici ipak nije uspio izvršiti potpuni genocid na Hrvatima.
U prošlosti je bilo toga još, ali nas danas zanima sadašnje vrijeme, ali i ono što nam predstoji. Danas nam crtaju „svastike“, napadaju našeg blaženika Stepinca, odlaze u inozemstvo i na sva usta viču da smo „fašisti“, snimaju filmove u kojima kleveću časne hrvatske vojnike prikazujući ih kao zločince, galame da smo „homofobi“ i sada, kao kruna svega, u Vukovaru u kojemu je srpska soldateska na najokrutniji način pobila na stotine ljudi, mnoge odvela na svoj teritorij u ropstvo, u kojemu je hrvatskog branitelja ubio sin četnika uz privolu tadašnje vlasti, u tom istom gradu prepunom rana postavljaju bolesne plakate na kojima su manirom dječjeg crteža nacrtani obješeni ljudi s opaskom da su to Srbi. To je zloćudna prijetnja i znači neku vrstu najave rata.
U ovom trenutku vrijedi se prisjetiti što se je sve u tom izmučenom gradu događalo u vremenu nedavnog „mira“ koji militantnim Srbima očito smeta. Najprije je proveden „apartheid“, možda jedini u današnjem svijetu, odnosno odvojeni odgoj hrvatske i srpske djece još od vrtića i to na teritoriju Hrvatske.
Zatim su srpski mladići oslobođeni služenja vojske, da bi kasnije svojom voljom odlazili u Srbiju na njihovu vojnu obuku i s indoktrinacijom protiv Hrvatske. Čim su srpska djeca malo stasala, počeli su svojim hrvatskim vršnjacima prijetiti da će ih kad odrastu klati gore nego njihovi očevi.
Kasnije je srpsko izživljavanje na Vukovaru prešlo u drugu fazu. Na sportskim utakmicama i u Beogradu, ali i u samom Vukovaru, pojavljivali su se transparenti s imenom Vukovara na ćirilici, a zajedno s njima i parole „Dogodine u Kninu“, pa čak i „Drina nije granica, referendum je prva stanica“, što se je odnosilo na Bosnu i Hercegovinu. Organizirano se je Vukovar prikazivao kao većinski srpski grad koji je samo privremeno „ponovo okupiran“. U javnosti su se plasirale priče koje gode „srpskom uhu“ o tome da su Hrvati započeli rat tako što su masovno ubijali Srbe te postavljali eksploziv u njihove kafiće.
Radi se o vrlo sofisticiranoj „pili naopako“. Ako je u Vukovaru uoči rata i stradao koji Srbin, velika je vjerojatnost da su ga ubili srpski agenti kako bi za to mogli okriviti „Tuđmanove ustaše“. Kao usporedan događaj treba podsjetiti na događaj koji je javno u medijima objavio nekadašnji srpski lider iz Knina Jovan Rašković, žestoki srpski nacionalist, ali ne i zločinac. On je ispričao da ga je za vrijeme njegovog boravka u Beogradu uoči rata pozvao Milošević da hitno dođe u njegov ured. Kada je stigao, Milošević je od njega tražio da organizira ubojstvo nekog uglednog Srbina kako bi za to ubojstvo njegova propagandna služba mogla optužiti Hrvate. Rašković je to odlučno odbio, ali je uskoro umro pod nejasnim okonostima. Ali uskoro je doista ubijen policajac Alavanja, što znači da je Milošević svoju namjeru proveo i bez Raškovića. I nakon „Oluje“ su neki preostali Srbi, osobito starci, pod nerazjašnjenim okolnostima ubijeni i za sve su optuženi hrvatski policajci, iako ni danas nije jasno tko je to doista učinio.
Kruna specijalnog rata protiv Hrvatske je film zloglasnog HAVC-a u kojemu se nedužne ljude optužuje za zločin koji je počinjen kada njih nije bilo niti blizu. Sretna je okolnost da je uhvaćena izjava srpskog zapovjednika koji je na motorolu javio svojima da je „istjerao ustaše iz Dvora“. Kad bi scene iz filma bile istinite, hrvatski vojnici bi morali doći pred sud zbog optužbe za ratni zločin, a zlikovci iz srbijanskih „crvenih beretki“ mogli bi se grohotom smijati „glupim ustašama“ koji su „popušili“ njihov trik. Takvo klevetanje nije umjetnost, još manje „umjetnička sloboda“, nego zločin ravan ratnom zločinu.
Kada se tome pribroje i priče iz usta najviših srbijanskih političara, pa čak i vrhunskih vjerskih poglavara, u kojima se ponavljaju budalaštine o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu i u kojima se blaženi Alojzije Stepinac naziva koljačem koji je rado primao poklone u vidu košarice sa srpskim očima, jasno je da je sve skupa očiti stroj za proizvodnju mržnje. Mržnja je opet jako potrebna da bi se ljude nagovorilo na ratovanje.
Da se Srbija doista priprema za rat bilo je vidljivo i ranije po nekim detaljima. Prije nekoliko godina u Čačku je izbio velik požar u tvornici (fabrici) „Sloboda“ koju smo nekada poznavali po štednjacima. Ali, gle čuda! Cijeli je Čačak imao proglašenu „opštu opasnost“, jer su po gradu umjesto štednjaka padali – geleri.
Kada je prije nekoliko godina nabujala Sava zaprijetila mnogim gradovima i selima, Vučić je zaprijetio svog načelniku generalštaba da „Šabac ne sme da padne. Ako Šabac padne, znaš što ima da učiniš“. Zašto je Šabac tako važan da bi zbog njega trebao pasti prvi čovjek vojske? U Šapcu se nalazi tvornica (fabrika) „Zorka“. Mislili smo da se u njoj proizvode deterdženti. Ali ako je tako opasna poplava u Šapcu, očito je da nije riječ o sapunu, nego o mnogo opasnijim stvarima, a to bi mogli biti bojni otrovi ili nešto još bolesnije.
Ako se Srbija doista sprema na rat, postavlja se pitanje na koji način misle pobijediti bez JNA i bez svoje „krajine“ u srcu Hrvatske. Rusija ne može izravno ratovati na njihovoj strani jer je „odsječena“ NATO paktom. Vjerojatno računaju na ruske „dobrovoljce“ koji bi došli kao „turisti“ da bi se u Srbiji i „republici srpskoj“ presvukli i naoružali. No i oni su poučeni ukrajinskim iskustvom da se ne isplati ginuti u tuđini za šaku dolara. Ako Srbija ozbiljno misli ratovati, uskoro bi negdje mogli biti poubijani neki Srbi ili čak cijelo selo, a za to će optužiti „hrvatske ekstremiste“. No i tu predstavu smo već gledali i to nekoliko puta. Možda se uzdaju u slabost hrvatske vojske do koje je došlo razornim djelovanjem Mesića i Josipovića. Sretna je okolnost što danas imamo predsjednicu koja mnogo zna o vojsci i oružju, kao i o diplomaciji.
S obzirom na ponašanje Srbije prioritet nam je proizvodnja dovoljnih količina oružja, podizanje spremnosti vojske koliko je potrebno, a osobito organiziranje vojne obuke na najširoj osnovi. Svi mladići i djevojke morali bi imati temeljno znanje o oružju, taktici u napadu i obrani, te o samozaštiti. Čuvati mir ponekad je moguće jedino pripremom za rat, osobito kad imaš takve „komšije“ kao što je Srbija.
Mario Filipi
