Mario Filipi: Kako je ubijena Hrvatska pravoslavna crkva
- Detalji
- Kategorija: Mario Filipi
- Objavljeno: Srijeda, 01 Srpanj 2020 13:08
Šumski razbojnici koji su u svibnju 1945. godine „oslobodili“ Zagreb bezobzirno su se okomili na sve što ima veze s bilo kojom vjerom. Već se mnogo zna o tome što se sve događalo s kardinalom Stepincem. Neki znaju da je bez ikakve krivnje ubijen islamski muftija Ismet ef. Muftić.
Uz datum 30. lipnja vezan je međutim strašan zločin nad svim dostupnim svećenicima Hrvatske pravoslavne crkve koja je pod tim imenom djelovala od 1942. do 1945. godine. O tom strašnom zločinu, na žalost samo jednom u nizu takvih i gorih partizanskih zločina, pisao je hrvatski povjesničar rodom iz Đakova Vladimir Geiger u članku pod naslovom: „Smrtna presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba poglavaru Hrvatske pravoslavne crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj Germogenu 1945. godine“.
GrigorijI vanovič Maksimov (Germogen), mitropolit i poglavar crkve, bio je prvi na listi strijeljanih. Rođen je 10. siječnja 1861. godine u Stanjici Nagorskoj na rijeci Don u Rusiji. Svećenik je postao 1887. godine, a 1909. postao je monah (redovnik), a kasnije i arhimandrit (gvardijan). Godinu dana kasnije izabran je za episkopa (biskupa) namjesnika Donske eparhije u Novočerkasku. Bio je i profesor na bogosloviji u Saratovu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata imenovan je arhiepiskopom Jekaterinoslavskim i mitropolitom Novomoskovskim.
Zbog revolucije emigrirao je iz Rusije. Boravio je najprije u Grčkoj, pa u kraljevini SHS (Jugoslaviji). Rat ga je zatekao u manastiru Fruška gora, tada na teritoriju NDH. Kada je 1942. godine formirana Hrvatska pravoslavna crkvaizabran je za njezinog poglavara. Iako je u Ustavu te crkve pisalo da ima patrijarha, na traženje Srpske pravoslavne crkve on je imao samo naslov mitropolita. Za poglavara je ustoličen 7. lipnja 1942. godine.
Kada je strijeljan bio je u 85. godini života. Ubijen je iako nije počinio nikakav zločin. Njegovi istupi u javnosti bili su potpuno miroljubivi. Pa ipak, u presudi ga se krivi za raspirivanje mržnje zbog čega je „došlo do masovnih zločina“. Dakle samim tim što je bio mitropolit Hrvatske pravoslavne crkve po kriterijima partizana zaslužio je smrt. Na teret mu je stavljeno što je pozivao ljude da ne odlaze u partizane ili da se vrate kući. Njega su krivili zbog toga jer su navodno neki vjernici prešli u HPC ubijeni, pri čemu se ne kaže tko ih je ubio niti ima dokaza da se je to doista dogodilo.
Pobijeni su i drugi pravoslavni svećenici, pa i katolici, samo zato jer su pomagali Germogenu.
Serafim Kupčevski, rođen u Adjigoli kod Odese 1894. godine, eparhijski namjesnik i paroh zagrebački.
Dimitrij Mrihin, rođen 1898, u mjestu Meško, Donska oblast, bio je svećenik u Daruvaru i Bijeljini, a navodno je bio i među četnicima?!
Aleksej Borisov, rođen u Šliserburgu, Rusija, 1894, u HPC bio je protojerej.
Jozo (Joco) Cvijanović, rođen u Gornjem Miholjcu 1888. godine. Bio je protojerej i upravitelj pisarnice HPC.
Spiridon Mifka, rođen u Samoboru 1902. godine, bio je episkop eparhije sarajevcske.
Radoslav (Andrija) Glavaš, rođen u Drinovcima, Hercegovina, 1909. godine, katolički svećenik, franjevac. Bio je pročelnik u Ministarstvu pravosuđa i bogoštovlja NDH.
Petar Lazić, rođen u mjestu Barlete kod Ličkog Osika1892. godine. Bio je predsjednik pravoslavne crkvene općine.
U presudi se nastoji omalovažiti i poniziti HPC time što ju se naziva takozvana, pa čak i „radna organizacija“, posve u skladu s komunističkim mentalnim sklopom. Svećenike se ubija samo zato jer su bili svećenici.
Pobijeni nisu imali pravo na grob. Njihova tijela nikada nisu pronađena, što znači da su na neki način uništena. Navodno su kremirana u nekoj željezničkoj ljevaonici koja je imala peć s toliko visokom temperaturom.
Hrvatska pravoslavna crkva iz Drugog svjetskog rata bila je potpuno legalna. Osnovana je s pristankom Srpske pravoslavne crkve i Carigradske patrijaršije. Ona je zapravo bila sljednica Karlovačke arhiepiskopije koja je djelovala u sklopu Austrijskog carstva na teritoriju Hrvatske sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima koji su tada bili u Hrvatskoj. To je u stvarnosti bila hrvatska pravoslavna crkva. Bila je to autokefalna (samostalna) crkva. Autokefalnost je dobila od Carigradske patrijaršije 1707. godine. Njezin poglavar nosio je naslov patrijarh hrvatski. U zborniku koji se je zvao „Sintagma“ tiskan u Ateni 1855. g. po narudžbi
Carigradskog patrijarha, Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 8 na popisu autokefalnih crkava. Na tom popisu nema nikakve srpske crkve.
Srpski kler je uspio već u doba carevine preuzeti ključne položaje u Crkvi u svoje ruke i prikazati ju kao srpsku crkvu, što čine neprestano sve do danas. Nakon formiranja države SHS (Jugoslavije), Srpska crkva je nasilno uključila Karlovačku arhiepiskopiju u svoj sastav. Nitko iz same Karlovačke arhiepiskopije nije potpisao pristanak na taj čin.
Današnja Hrvatska pravoslavna crkva nema oslonac u samoj hrvatskoj državi čije Ministarstvo uprave odbija registrirati tu crkvu kao vjersku zajednicu. S druge strane Srpska pravoslavna crkva se panično boji Hrvatske pravoslavne crkve znajući da bi njezinom registracijom izgubila ne samo mnoge vjernike, nego i mnoge neopravdane privilegije i gomilu novca kojega godinama protupravno dobiva iz hrvatskog proračuna. Ona HPC naziva nasljednicom „ustaške“ ili „koljačke“ crkve iz Drugog svjetskog rata što je izvan svake pameti. U tim uvjetima je nemoguće razvijati bilo kakve odnose s Carigradskom patrijaršijom, pa je HPC dobila autokefalnost od Europske pravoslavne crkve koja okuplja uglavnom emigrantske pravoslavne crkve s istoka koje imaju centar u Parizu.
Od Hrvatske pravoslavne crkve iz Drugog svjetskog rata ostao je samo spomenik bez groba smješten na groblju Miroševec u Zagrebu.
Mario Filipi
