Zaboravljeni čovjek koji nam je mogao pomoći doći do nezavisne države još 1918. godine
- Detalji
- Kategorija: Mario Filipi
- Objavljeno: Utorak, 26 Svibanj 2020 13:04
Feldmaršal Austro-Ugarske vojske Svetozar Borojević, Hrvat pravoslavne vjere sa Banovine i hrvatski domoljub, umro je prije 100 godina, a taj jubilej popraćen je jedino panihidom hrvatskog pravoslavnog arhiepiskopa Aleksandra u nazočnosti manje grupe građana. Nigdje medija niti političara
Podcjenjivanje i zanemarivanje najvrjednijih i najzaslužnijih povijesnih osoba postalo je u našoj zemlji već nekakvo pravilo kojemu se nitko ne čudi. Ove godine to je posebno došlo do izražaja na jedan vrlo važan datum – 23. svibnja. Taj datum veže dva velikana – dr Antu Starčevića koji je na taj dan 1823. godine rođen i feldmaršala Svetozara Borojevića koji je na isti datum prije točno jednog stoljeća umro. I jednom i drugom mediji manje-više šute, a šute i političari.
Što će se dogoditi za tri godine i hoće li tada svi zaboraviti na dva stoljeća Oca Domovine kako Starčeviću neki tepaju vidjeti će oni koji budu živi do tada. Ali na veliku obljetnicu čovjeka koji je izravno zaslužan za opstanak jugozapadnog dijela Hrvatske (Istra, Primorje i Gorski Kotar) nije ga se sjetio nitko iz politike, gotovo nitko iz medija, pa čak ni nitko iz Crkve (barem katoličke).
Da nije bilo inicijative koju je poduzela udruga Hrvatsko kraljevsko vijeće i posebno Ante Brešić Mikulić i izravni Borojevićev potomak Darko Richter i da arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandar nije prihvatio prijedlog za održavanje panihide (pravoslavne molitve za pokojnike) za tog čovjeka, nitko se ne bi niti sjetio da je taj velikan ikada postojao. Vijenci su položeni i u Beču na Borojevićevom grobu.
Zbog opće nebrige politike, medija i obrazovnog sustava mnogi uopće nikada nisu čuli za tog čovjeka, a još manje koja je njegova važnost za Hrvatsku. Kada kažemo da je on jedini Hrvat koji je ikada dobio najviši Austro-Ugarski vojni čin – feldmaršal, time još nismo spoznali njegovu istinsku važnost.
Ono što je za nas, a osobito za naše susjede Slovence, bitno jest završetak Prvog svjetskog rata na zapadnoj bojišnici kod rijeke Soče. Tamo je Borojević koji je zapovijedao Austro-Ugarskom vojskom na tom području u kojoj su bili brojni Hrvati i Slovenci, preciznom strategijom u obrani izdržao 11 talijanskih napada. Talijani su bili brojčano nadmoćni, a dominiralo je i njihovo topništvo. Obrana je izdržala, a nakon 12. napada Borojevićeva vojska je u protunapadu potpuno razbila Talijane goneći ih čak do rijeke Piave, samo 30-tak kilometara udaljene od Venecije.
Prije početka borbi na tom području vodeći austrijski stratezi smatrali su da se Soča ne može braniti, nego da obranu treba postaviti na rijeci Savi. Borojević se je jedva izborio za obranu Soče. Da nije ili da je tu bitku izgubio, Slovenija vi se svela na malu državicu na Gorenjskoj, a Hrvatska bi ostala bez Istre, Rijeke, Primorja i Gorskoga Kotara. Možda bi granica s Italijom bila odmah iza Karlovca.
Borojević međutim nije imao ni logističku podršku monarhije, pa je njegovoj vojsci ponestalo ne samo streljiva nego i hrane, tako da su se Talijani vratili do rijeke Tagliamento. U tom trenutku monarhija se je raspala i rat je završio.
Čovjek takvih sposobnosti nije ni tada kad je bio u punoj ratnoj slavi bio dobro došao u hrvatskoj politici. Političari tog doba učinili su sve da Hrvatska koja je u tih nekoliko mjeseci krajem 1918. godine praktično bila slobodna, ponovo utone u robstvo.
U danima agonije stare monarhije formirana je jedna u zamisli vrlo kvalitetna država, ali u provedbi osuđena na brzu propast. Zvala se je Trojedna kraljevina Slovenaca, Hrvata i Srba. Formirana je 29. listopada 1918. godine i trajala je samo 33 dana. Obuhvaćala je današnje države Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, te Vojvodinu. U odnosu na nju Srbija je bila mali nevažni susjed.
Novom državom je upravljalo raznorodno i međusobno podijeljeno tzv. „Narodno vijeće“. Borojević je tom vijeću nudio preustroj vojske koja bi bila temelj obrane od mogućeg napada, a raspadnuta i nepovezana vojska pretvara se u grupe nediscipliniranih hordi. Vijeće je odbilo Borojevićev prijedlog, čime je država upala u kaos u kojemu su „vlast“ zapravo preuzele razbojničke bande zbog čega je nastala opća nesigurnost.
Hrvatska je u studenome 1918. godine praktično dobila „na poklon“ ratnu flotu u Puli, ali je u općem metežu i nedisciplini izostao nadzor nad lukom. To su iskoristili talijanski diverzanti i dinamitom potopili zapovjedni brod „Viribus Unitis“ pri čemu je poginuo zapovjednik admiral Janko Vuković Podkapelski. Tako je Hrvatska ostala i bez flote i Italiji je bio otvoren put ka okupaciji dijela Jadrana.
Kaotičnu situaciju Narodno vijeće „riješilo“ je spajanjem svoje velike i bogate države s malom i siromašnom Srbijom samo zato jer je ona zadržala koliko-toliko organiziranu vojsku. Omča nabačena na vrat Hrvatske stegla se je samo zato jer Vijeće nije htjelo poslušati starog stratega. Posljedice suludog čina tadašnjeg Narodnog vijeća osjećaju se sve do danas jer je tu idiotsku odluku kasnije kroz 100 godina životom platilo preko milijun Hrvata, a ekonomske posljedice vidljive su na svakom koraku. Sudbina starog feldmaršala a s njime i cijelog hrvatskog naroda trebala bi biti pouka za budućnost kakva se tragedija događa zbog krivih političkih odluka. No na žalost hrvatski političari ne vole učiti od povijesti, najbolje učiteljice i zato mi Hrvati stalno ponavljamo razrede.
Borojević je kasnije još kratko živio u Austriji gdje je umro 23. svibnja 1920. godine u siromaštvu jer nije ni od koga dobio mirovinu.
Mario Filipi
