Pojavio se je novi patuljak. Ovaj bi nas sve strpao u – „bajbokanu“!
- Detalji
- Kategorija: Mario Filipi
- Objavljeno: Ponedjeljak, 18 Rujan 2017 19:02
Tako nam se je u javnosti „ukazao“ mali provincijski političarčić koji bi nas ni manje ni više nego – trpao u kazamate. Da mu je situacija povoljnija, recimo da je npr. 1945. godina, vjerojatno bi nas bez oklijevanja upucao pištoljem ravno u glavu, kao što su radili njegovi stariji „drugovi“ u Kočevskom Rogu ili drugdje.
Da se podsjetimo. Buru je izazvala predsjednica Kolinda Grabar Kitarović izjavom da je pozdrav „Za dom spremni“ – „kompromitiran zbog ustaškog režima i zbog toga neprihvatljiv“. Nije bilo moguće prijeći preko takve izjave, jer riječ predsjednika je teška „tri tone“ i ostavlja posljedice širom države koje dugo traju.
Zbog kritike predsjednice autoru ovih redaka uz veliki broj poruka podrške došla je i jedna koja ga proglašava ništa manje nego – četnikom. Valjda mu je zato što je četnik srpska granata 1991. nedaleko Vukovara otkinula ruku i nogu. No to je samo ilustracija kakve se emocije izazivaju kritikom predsjednice.
Ali te kritike mora biti, prije svega zato jer u demokraciji nitko nije „sveta krava“, ali i zato jer kritika možda poboljša kvalitetu njezinog djelovanja, pa od toga koristi ima cijela država, ali i ona sama, jer vjerojatno želi osvojiti drugi predsjednički mandat. Ali njezin najnoviji čin nikako ne ide u tom smjeru, a to je „mesićijansko“ smjenjivanje „iz aviona“ uglednog visokog časnika admirala Davora Domazeta-Loše, majstora strategijskog promišljanja, iz jednog tima koji je ionako samo savjetodavni, dakle ne donosi nikakve odluke. Bizaran je i razlog smjenjivanja – čvrst vojnički odgovor povampirenim Slovencima na njihove prijetnje o potapanju hrvatskih brodova.
Koliko je opasna nekontrolirirana riječ iz ustiju vodeće osobe u državi pokazalo se je za samo nekoliko dana. Pojavio se je periferni politički patuljak, još manji od Pupovca, koji čak ni sticajem okolnosti nije u državnoj strukturi vlasti, koji bi trpao u zatvore branitelje koji su svojom krvlju i žrtvom omogućili i njemu, srednjoškolskom balavcu, mirno školovanje i da ne bude izbjeglica.
Riječ je o šefu IDS-a Borisu Miletiću, koji bi iz svoje „antifa“ provincijske busije „pakirao“ vladi neku vrstu Zakona o zaštiti države, zloglasnog kralja Aleksandra iz nekih sasvim drugih vremena. Na krilima neodmjerenih izjava čelnika države iz sva tri dijela vlasti, mali miševi dobivaju inspiraciju da grizu na sve strane. U njima se javlja naglo probuđena „hrabrost“ da se okome na one koji su im stvorili državu u kojoj imaju mogućnost biti lokalni „šerifi“ i čak „pucati“ po cijeloj državi. Sada samo treba čekati na nove „pljuvače“ koji će se s još više „balege“ nabaciti na sveti domovinski pozdrav „Za dom spremni!“
Međutim, zanimljiva je i u najmanju ruku iznenađujuća žestina i upornost „antifa“ i njima sličnih u obračunu sa starim hrvatskim pozdravom. Upravo je groteskno koliko oni energije, vremena, truda i novaca ulažu u jednu na prvi pogled trivijalnu temu, a ta je kako će se hrvatski domoljubi pozdravljati. Iz te žestine i uporne galame razvidno je da nije riječ o napadu na jedan običan pozdrav kojim iskazujemo volju za obranu svog doma. Iza toga krije se mnogo više.
Očito je da je pozdrav „Za dom spremni“ postao stožerna točka na kojoj se danas Hrvatska napada i brani. Ako se Hrvatima želi zabraniti domovinski pozdrav, time se želi zabraniti i iskazivanje ponosa i dostojanstva hrvatskom narodu. Narod bez ponosa i dostojanstva nije narod i gubi državu. U biti je to napad na državu koju ni jedan komunist jugosloven nikada nije želio i kipi od bijesa da ni nakon 27 godina nije propala.
Ali riječ je o notornim kukavicama koji su bili duboko u mišjoj rupi kada se je krv lijevala. Sada su se „osokolili“ jer vide da imaju podršku iz najviših vrhova vlasti, a moguće i iz nekih skrivenih krugova u inozemstvu.
Ipak, ako imaju samo zrnce pameti trebali bi znati da Hrvatsku u 14 stoljeća ni jedna sila nije uspjela uništiti, a najmanje to mogu marginalni iskompleksirani agresivci. Može se dogoditi da se tom malom lokalnom „gazdi“ i ostvari njegova „željica“ da nas vidi iza rešetaka. Ovisi o glavnim „igračima“.
Ali što kada se kotač moći okrene naopako, a vrlo se brzo to dogodi. Hoćemo li onda zamijeniti mjesta? Zato poručujemo i tom i ostalim „drugovima“ neka se ne igraju s hrvatskim svetinjama. Tko god je to činio, do sada je loše prolazio.
Gnjev naroda je opasna stvar. Bolje je ne provjeravati gdje je hrvatskom narodu točka vrelišta.
Mario Filipi
