Istarske 'antife' su 'izurlikali' čak i Titovog miljenika
- Detalji
- Kategorija: Mario Filipi
- Objavljeno: Utorak, 26 Rujan 2017 16:00
„Antife“ su još jednom pokazali svoje divljačko i barbarsko lice. Prigodom obilježavanja vraćanja Istre Hrvatskoj (i Jugoslaviji), nisu mogli iz usta predsjednice Kolinde Grabar Kitarović čuti niti komadić istine koji se ne slaže s njihovom titovskom laži a da se ne počnu životinjski derati „oooooo!!!“. Predsjednica ih je hladnokrvno ignorirala nastavivši govor bez najmanjeg prekida. Time je pokazala ne samo čvrstoću svoga karaktera, nego i dostojanstvo svog političkog i državničkog nivoa.
O „antifama“ tog tipa nema smisla trošiti riječi. Ali ima smisla zamisliti se nad dubinom komunističkih laži koje i danas zarobljavaju mozgove onih koji im vjeruju do te mjere da uopće nisu sposobni čuti istinu, da bi uopće mogli diskutirati. Ima smisla reći i cijelu istinu koju je predsjednica samo malo „načela“.
Italija je od mletačkih vremena kad Italija kao država nije još ni postojala, stalno težila staviti „šapu“ na hrvatski (istočni) dio Jadrana. Prigoda za to pružila joj se je u prvom dijelu Prvog svjetskog rata, kada je usred rata promijenila stranu i prešla od Centralnih sila (Njemačka i Austro-Ugarska) na suprotnu stranu gdje su bile sile Antante (Engleska i Francuska). To naravno nije bilo besplatno, nego su joj njezini novi saveznici tzv. Londonskim ugovorom koji je potpisan 26. travnja 1915, tajno obećali golemi dio naše obale (Istru, Cres, Lošinj, Zadar, Šibenik, Knin zajedno sa Zadarskim, šibenskim otočjem i Kornatima, Hvar, Korčulu, Vis, Lastovo i Mljet sa svim manjim otocima. Hrvatski političari i narod o tome ništa nisu slutili.
No Talijani nakon rata nisu dobili sve obećano. Na početku nisu dobili ništa. Morali su pregovarati s delegacijom nove države SHS (kasnije Jugoslavija). Pregovori su održani u mjestu Rapallo kod Genove. Ali u toj delegaciji je bio samo jedan Hrvat (Ante Trumbić) i dva Srbina. Pritisak je bio velik, a Srbiji i nije bilo osobito stalo do Istre, tako da je nakon potpisa tzv. Rapalskog ugovora 12. studenog 1920. Italiji pripala Istra, Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža. Formirana je tzv. „slobodna država Rijeka“. Rapalski ugovor „dopunjen“ je prvim Rimskim ugovorom između predsjednika vlade SHS Nikole Pašića i Benita Mussolinija, kada je Italiji prepuštena i Rijeka.
Talijani naravno nisu bili zadovoljni s tako „reduciranim“ plijenom, pa su čekali novu prigodu. Ona im se je pružila 1941. godine kada se je Hrvatska opet našla u teškom položaju. U pregovorima koje je pod vrlo nepovoljnim uvjetima vodila hrvatska delegacija koju je vodio Ante Pavelić, Italija je tražila cijelu hrvatsku obalu i područje sve do Karlovca. Kada Hrvati na to nisu pristali, Talijani su zatražili “skromniju” varijantu.
Na poslijetku su osim onoga što su ionako imali na temelju Rapalskog ugovora dobili dio Gorskog Kotara, Krk, Rab, Zadar, Šibenik i Split sa svim otočjem, Vis, Korčulu, Mljet i Boku Kotorsku. Bilo je to čak nešto više nego im je obećano Londonskim ugovorom. Nisu dobili područje od Kraljevice do Paklenice (pod Velebitom) i od Omiša do Prevlake (kod Boke). Također nisu dobili otoke Pag, Brač i Hvar, te poluotok Pelješac. Iako su Talijani puno dobili, više od polovice hrvatske obale ostalo je Hrvatskoj.
Zbog tih teritorijalnih ustupaka komunisti su Paveliću godinama pripisivali „prodaju Dalmacije“. No treba imati u vidu da je Mussolini Paveliću držao „nož pod vratom“ zbog čega mu je bilo teško pregovarati. Talijanski fašisti su i kasnije poticali četnike na „ustanak“ i pomagali im na mnogo načina, što je bio novi pritisak na Hrvatsku.
Svi istarski i drugi domoljubi pod talijanskom fašističkom okupacijom s pravom se smatraju antifašistima. Dotle je predsjednica u pravu. Ali nakon što je 8. rujna 1943. godine Italija kapitulirala, Pavelić je izdao dokument o poništenju Rimskih ugovora i vraćanju okupiranih krajeva pod hrvatski suverenitet.
U tom trenutku svi dotadašnji antifašisti, umjesto da sve svoje snage usmjere ka praktičnom ostvarenju suvereniteta Hrvatske na cijelom svom teritoriju, u prvo vrijeme nisu učinili ništa i dopustili su Nijemcima da praktično bez otpora zauzmu nekad talijanska područja. Niti kasnije se nisu opredijelili za svoju državu, nego za stranog samozvanog komunističkog vođu zvanog „Tito“ koji se je predstavljao kao Hrvat, a pravi identitet mu ni do danas nije poznat.
Preko njega i njegovih komunista Istra, ali i cijela Hrvatska, pripojena je Jugoslaviji, zapravo Srbiji kao „šefici“ u toj državi zamijenivši talijansku fašističku okupaciju jugoslovenskom (srpskom) komunističkom okupacijom. Time su zapravo počinili veleizdaju i za sva vremena izgubili pravo kititi se do tada časnim antifašističkim imenom.
Od tog trenutka pa sve do danas biti antifašist zapravo znači biti izdajnik svoje države (Hrvatske) u korist druge države (Srbije). To praktično čine sve do danas. Iako su većim dijelom etnički Hrvati, praktično su „novokomponirani Srbi“ i beskrajno mrze Hrvatsku.
Zbog toga su i divljački „izurlikali“ predsjednicu jer je rekla samo djelić istine, a to je onaj o doprinosu katoličke crkve vraćanju Istre Domovini. Da ironija bude veća, zapravo su posthumno „izurlikali“ velečasnog Božu Milanovića, najzaslužnijeg čovjeka za vraćanje Istre Hrvatskoj kojega je visoko cijenio i sam Tito, onaj isti kojemu su samo nekoliko trenutaka kasnije priredili ovacije. Da je Tito mogao biti nazočan, rekao bi „antifama“: „Ne vičite, bogati, Božo je moj čovjek“.
Sve to samo je nova potvrda dubine „pranja mozga“ tih ljudi koji ni u drugoj, pa čak ni u trećoj generaciji nisu sposobni među svoje vijuge smjestiti ništa osim onoga što su čuli od svog „druga Tita“, čak i dugo nakon njegove smrti. Njihov je mozak doista beznadno onesposobljen za bilo kakvo razumno promišljanje.
Da apsurd bude veći, među nazočnim „antifama“ velik aplauz je izazvao izvjesni Franjo Habulin, predsjednik hrvatskih „antifašista“, rođen 12 godina nakon 2. svjetskog rata, koji se je usudio sebe i svoj ološ usporediti s hrvatskim braniteljima uzevši sebi za pravo „ocjenjivati“ za kakvu smo se mi domovinu borili. Time je uvrijedio i branitelje iz Domovinskog rata, ljude koji su umjesto njega prolijevali krv dok je on, u punoj vojničkoj sposobnosti, boravio u nekoj rupi poput štakora, da bi izmigoljio tek onda kad su „antife“ ojačali.
U svemu tome najgore su prošli istarski domoljubi i stvarni antifašisti, a i drugi pošteni ljudi kojih je puna Istra, koje je taj najniži ljudski šljam osramotio vulgarno se okomivši na predsjednicu.
Mario Filipi
