Koliko se još „jugoslavija“ mora raspasti u krvi da bi Europa došla k sebi?
- Detalji
- Kategorija: Mario Filipi
- Objavljeno: Ponedjeljak, 02 Listopad 2017 19:00
Europa se je opasno približila nekoj vrsti „Rubikona“. Uskoro će se morati otvoreno izjasniti hoće li se politički i demokratski rješavati politički problemi ili ćemo ponovo zakoračiti u mračno područje revolucija i ratova za oslobođenje. Katalonski primjer jasno pokazuje da Španjolska nije ni za milimetar napredovala od vremena diktatora Franciska Franca koji je imao službeni naslov „caudillo“ – vođa, poput Hitlera i Mussolinija.
Sadašnji španjolski premijer Mariano Rajoy nije službeno „caudillo“, ali manire su mu jednako diktatorske. Na miran i nenaoružani narod šalje teško oklopljene i do zuba naoružane specijalce koji bi trebali suzbijati kriminalce i teroriste, a ne volju naroda. Rajoy možda ima i osobni problem. Rođen je u autonomnoj regiji Galiciji koja bi i sama mogla krenuti putem nezavisnosti, pa mora posebno jako „pokazivati zube“ čak i svojim susjedima. Štoviše, rođen je u velikom katoličkom svetištu Santiago di Compostella gdje je grob apostola Jakova, pa onda možda želi i njemu samom, ili čak Bogu osobno, pokazati da je on „gazda“.
Uostalom, da je policijsko „dresiranje naroda“ moguće i u Hrvatskoj vidjeli smo prije samo dvije godine kada je interventna policija po „naređenju“ zločinačke političke vlasti divljački nasrnula čak na katoličku crkvu i to u dominantno katoličkoj državi i to u glavnom gradu i to u centru stare srednjovjekovne jezgre, pred očima tisuća turista. Tome smo doduše svi bili svjedoci, pa na to ne treba trošiti vrijeme.
Bolje se je vratiti Kataloniji. Umjetna tvorevina tzv. Španjolska već gotovo pola stoljeća grčevito pokušava spriječiti svoj vlastiti raspad. Iako mu je poznato da ni jedno kraljevstvo do sada nije silom uspjelo spriječiti vlastiti raspad, Rajoy i njegovi „genijalci“ zapijenjeno reže na narod koji želi imati svoju državu. Pri tome im je sila glavni argument, a glavna „šaka“ te sile je „do daske“ opremljena, naoružana i izvježbana specijalna policija.
Zapanjujuća je sličnost djelovanja Josipović-Milanović-Ostojićeve „milicije“ i ovih Rajoyevih iz Španjolske. Oni „naši“ su imali „naređenje“ da pendrek ostaje svezan. Rajoyevi imaju „naređenje“ da izbjegavaju upotrebu sile i samo upozore ljude da napuste birališta“. Koje licemjerje! „Izbjegavanje sile“ i „upozoravanje ljudi“ dovelo je do 700 ozlijeđenih ljudi, od kojih neki teško. Na video snimkama smo vidjeli da su prvi u „špici napada“ gromade od 120 kg koji poput lutaka razbacuju unaokolo djevojke. Prave su junačine. Takvog „junaka“, izvjesnog Josipa Ursu, imali su i na Markovom trgu. Metode su očito vrlo slične posvuda.
Zanimljivo je i to da se Crkva ni u Hrvatskoj ni u Kataloniji nije „pretrgla“ u osudi nasilja. To osobito zapanjuje kod nas, jer je napadnuto vlasništvo Crkve.
Zbog objektivnosti treba priznati da su šire političke okolnosti policijskog napada na narod vrlo različite. Kod nas nije bila riječ o referendumu, nego o prosvjednom skupu ratnih veterana, pretežito teških invalida. Policajci koji su napali bili su „naši“, a u Kataloniji su došli iz Madrida, dakle iz drugog naroda.
Treba priznati da Katalonci nisu dobro pripremili referendum. Kada je sličan referendum proveden u Hrvatskoj, hrvatska policija je bila toliko dobro organizirana, da nije bilo nikakve šanse da netko dovodi „savezne supovce“. Katalonski policajci su trebali „saveznjake“ zaustaviti već na granici Katalonije, a ne dopustiti im da „kopaju“ po izbornim mjestima. Desetak dana ranije čak su „uhapsili“ gotovo cijelu katalonsku vladu, a da lokalna policija nije ni trepnula.
Vjerojatno je da Katalonci nisu ni slutili kakvim se je metodama spreman poslužiti nasilni Rajoy. Po svoj prilici će sljedeći put ispraviti te propuste. No i Rajoy će sada krenuti na „čistku“ u katalonskoj policiji ili čak politici. Katalonci to mogu spriječiti. Pitanje je hoće li imati „petlju“ učiniti tako.
Još je jedna sličnost između Španjolske i Hrvatske, a to je zloporaba institucije ustavnog suda. Kod nas je u vrijeme Milanovića Ustavni sud nekoliko puta presuđivao o tome je li referendumsko pitanje „u skladu s Ustavom“. U Kataloniji, budući da je riječ u „stranom“ Ustavnom sudu, taj je „zabranio“ cijeli referendum proglasivši ga „protuustavnim“.
U Hrvatskoj je Ustavni sud svojim „presuđivanjem“ narodu, sam prekršio Ustav koji je trebao štititi od kršenja, kao pas ovčar koji kolje ovce koje su mu povjerene na čuvanje. Naime, po našem Ustavu sva vlast pripada narodu i proizlazi iz naroda, a ne iz Ustavnog sduda. U Kataloniji je drukčije. Španjolski Ustavni sud „presudio“ je drugom narodu, a ne svom. Tako je zaštitio španjolski Ustav, ali je „nagazio“ drugi narod u sastavu svoje „iskombinirane“ države koji iz te države želi izići. Naravno da je španjolski Ustav „skrojen“ tako da Španjolska bude „vječna“, ali ako jedan narod želi biti svoj, onda i on može izraditi svoj Ustav koji je suprotan onom prvom.
U konačnici je ključno pitanje na kojega ni u Ujedinjenim narodima ni u Europskoj uniji nema odgovora: Ima li svaki narod pravo na nezavisnu državu ili je to pravo samo „velikih sila“? Ako svaki narod ima pravo na državu, onda su Katalonci u pravu. Ako li ne, onda to znači da treba „ukinuti“ brojne male države koje već postoje, među kojima i Hrvatsku. To bi dovelo do golemoga krvoprolića širom svijeta.
Želi li Europska unija krvoproliće unutar svojih granica? Vjerojatno ne želi, pa bi onda trebala osuditi nasilje u Kataloniji. Ali onda slijedi „domino“ od nekoliko drugih država koje bi se željele osamostaliti. Tu je prije svega belgijska Flandrija, britanska Škotska a možda i Wales, te unutar te iste Španjolske Baskija i Aragon. To bi Španjolsku „izrupičalo“ poput sira. Pitanje je kako bi na to reagirale i neke druge regije za sada „zarobljene“ u Španjolskoj, prije svega južna Andaluzija, a na poslijetku i sama sjeverna Rajoyeva Galicia.
Bi li takva politička „turbulencija“ ponovo rasplamsala i danas usnule ambicije za nezavisnošću sjeverne Italije zvane Padanija, ili možda Bavarske koja se i danas naziva „Freistaat Bayern“ (Nezavisna država Bavarska)?
Tako ispada da katalonski referendum poput sante leda otkriva samo manji dio problema s kojima će se Europska unija morati suočiti u bliskoj budućnosti ako ne želi niz ratova za nezavisnost unutar svojih granica. Volju jednog starog povijesnog naroda kao što je katalonski za nezavisnošću ne može se spriječiti. Bilo bi mudro razlaz sa Španjolskom izvesti bez krvi. U protivnom, koliko se „jugoslavija“ još mora raspasti u krvi da bi Europa došla k sebi?
Za nas Hrvate događanja u Kataloniji otvaraju neka bolna sjećanja na stvaranje naše države. Kada smo bili u najvećoj nevolji dragocjena nam je bila podrška s bilo koje strane, makar samo moralna. Bilo je i Katalonaca koji su nas došli izravno podržati. Ne bi li bilo časno u najmanju ruku poslati Kataloncima barem izraze simpatija i blagoslov na putu kojim smo mi na krvav način prošli, a njima želimo da taj put prođu manje tragično.
Mario Filipi
