Pa što ako Europska unija bude imala i 50 država ?
- Detalji
- Kategorija: Mario Filipi
- Objavljeno: Ponedjeljak, 23 Listopad 2017 19:03
Događaji u Kataloniji izazivaju sve veću pažnju u Europi u kojoj se osjeća pojačana panika kod moćnih imperija koji osjećaju da će njihovi „zarobljenici“ možda u dogledno vrijeme „pobjeći na slobodu“. Najjače europske države nisu zapravo normalne nacionalne države koje bi trebale sadržavati jedan narod uz moguće neke manjine, nego su to mastodonti koji predstavljaju ostatak iz 19, pa i ranijih stoljeća, kada su moćni „zgazili“ slabe, te su ih prisilno „ujedinili“ sa sobom i „podarili im slobodu“ pod svojom čizmom.
NISU UREDILI „BALKAN“, PA NE ZNAJU NI ŠPANJOLSKU
Zanimljivo je da krvavi raspad Jugoslavije nije donio nikakav napredak Europi u njezinom promišljanju o unutrašnjem ustroju. Europa je propustila povijesnu priliku usmjeriti raspad „Juge“ tako da izazove što manje žrtava i da se raspadne na neke koliko-toliko normalne dijelove. Naprotiv, Europa je pokušala spriječiti raspad te umjetne tvorevine što je donijelo more krvi i na kraju su dvije države postale nesposobne za bilo kakav suživot. Srbija je izabrala put novog imperijalizma odnosno prijetnje susjedima širenjem nikad prežaljene „velike Srbije“. Bosna i Hercegovina je opet kao posljedica teških stradanja ogrezla u mržnji, pa sadrži morbidnu „republiku srpsku“ kao prirepak “velike Srbije“, a s druge strane je uzavrela „muslimanija“ kao ispostava militantnog islama u Europi. Između njih stisnuti su Hrvati svedeni gotovo na manjinu. Ono što je najapsurdnije, mnogi od onih koji se smatraju Srbima ili Bošnjacima (kao poseban narod) zapravo su Hrvati koji su davno pod pritiskom teške nevolje promijenili vjeru.
Sada se Europa, uljuljana u njezine imperijalne snove, silno boji da bi se stvari u njezinom krilu mogle normalizirati mimo volje „velikih“. Budući da nisu europski i civilizirano uredili „Balkan“, sada nemaju model po kojemu bi to učinili drugdje, a moraju, jer se „zarobljeni“ narodi ne mogu vječito držati „pod čizmom“.
O mogućim raspadima suvremenih „carstava“ već je mnogo pisano. Englezima se „otima“ Škotska, dok Wales i Sjeverna Irska za sada šute. Šuti i Bavarska, iako na granicama već dugo piše Freistaat Bayern (Slododna Država Bavarska). Šuti (za sada) Grenland koji drži Danska i Korzika koju drži Francuska. Francuska će prije ili kasnije imati problem s dijelom Baskije na jugu i Flandrije na sjeveru koje drže pod svojom vlašću. Osobito je zanimljiva šutnja Flandrije (sastavni dio Belgije), jer se na njezinom teritoriju nalazi glavni grad Europe Bruxelles koji je, da se stvari zamagle, organiziran kao „posebna regija“ u kojoj uz europarlament sjedi i kralj.
Zanimljivi su, međutim, oni koji ne šute, a to su sjeverni Talijani. Tamo se bez policijskih pendreka održava savjetodavni referendum o većoj autonomiji, a to je preteča samostalnosti. Koliko se vidi, za veću autonomiju su više zainteresirani u nama bliskoj pokrajini Veneto (Venecija), nego u industrijski moćnoj Lombardiji (Milano). Obje (i još mnoge druge) bile su slobodne države sve do 19. stoljeća.
„CJELOVITI IRAK“ KAO „CJELOVITA ŠPANJOLSKA“
Vrijedi se malo osvrnuti i na narod koji nije u Europi, ali nije ni daleko. To su Kurdi, relativno velik narod (oko 30 milijuna ljudi) koji je na kaotičnom azijskom prostoru 13 stoljeća vodio ratove s Mongolima, Seldžucima, Osmanlijama, pa na kraju i Rusima, da bi ih na poslijetku Englezi i Francuzi poput neke robe podijelili između Iraka, Sirije i Turske. Nakon najnovijeg rata protiv ISIL-a u kojemu su Kurdi odigrali veliku ulogu, oni naravno traže svoju neovisnu državu, ali se Europa izjašnjava za „cjelovitost Iraka“, dakle ista priča kao i „cjelovitost Španjolske“.
„Cjelovita Španjolska“ nastala je od 16. do 17. stoljeća zbog veće vojne snage tadašnje Kastilje koja je Kataloniju, zajedno s Aragonom (još jednim starim narodom) zarobila u svojoj državi. Od tada do danas Kastilja drži nekoliko naroda pod svojom vlašću, među ostalima i Katalonce. Nakon svega prirodno je i logično bilo za očekivati da će se „zarobljeni“ narodi nastojati osloboditi, osobito oni koji su kulturno i ekonomski nadmoćni Kastiljancima, kao što su Katalonci.
TRUMP JE „KRIV“ ZA SVE
Kada se radi o Kataloniji, pojavljuju se i kod nas „genijalni stručnjaci za geopolitiku“, koji u Kataloniji pronalaze „vanjskog neprijatelja“, kao što su radili Titovi „agitpropovci“ u Jugoslaviji. Kada Hrvati dignu glavu, to je „djelo američkih agenata“, pa jadni Hrvati moraju zašutjeti.
Ovaj put čak i u Hrvatskoj koja ima gadno iskustvo s osamostaljivanjem, pojavljuju se „genijalci“ koji krivnju za katalonsku težnju za samostalnošću pronalaze u – Americi koja pod Trumpom navodno – destabilizira Europsku uniju i to zamislite – pomoću Katalonije. Sad je Trump kriv još i za težnju Katalonaca za vlastitom državom.
ŠKOTSKA JE MOGLA BITI ČLANICA EU
Glavna je teza totalno nakaradna, a nju podržava i čelništvo Europske unije. Po njoj bi se Europa raspala kada bi se u njoj svi mali narodi osamostalili u svoje države. Istina je potpuno suprotna. Svaka država je stabilna ako su njezini stanovnici zadovoljni. Tako je i Europska unija stabilna koliko su njezini stanovnici zadovoljni. Ako su dakle neki stanovnici Europske unije nezadovoljni, to ju odmah čini nestabilnom.
Stvaranjem novih malih nezavisnih država unutar Europske unije ova bi postala još stabilnija, jer bi njezini stanovnici napokon postali zadovoljni. I danas stabilnosti Europske unije uopće ne smetaju male države kao što su Luksemburg, Malta i Cipar od kojih je Katalonija višestruko veća. Naprotiv, unija postaje nestabilna zbog nezadovoljstva Flamanaca, Korzikanaca, Južnih Tirolaca, a osobito Baska, Aragonaca i danas specijalno Katalonaca. Ako zamislimo da Europska unija ima 40 ili 50 članica koje su zadovoljne svojim statusom, to bi Uniju još i učvrstilo. Dakle teza o destabilizaciji pada u vodu.
S druge strane Europska unija zbog interesa velikih imperija među kojima je i Španjolska destabilizira samu sebe. To je učinila na primjeru Škotske. Zaprijetili su Škotima da u slučaju da se odvoje od Britanije ne će više biti članica Europske unije. To je bio jezičac na vagi za propast škotskog referenduma. Kasnije je cijela Britanija izišla iz Unije. Da je Unija bila prijateljska prema Škotima, danas bi Republika Škotska bila članica Unije.
BEZ PUŠKE NE ĆE IĆI NI U KATALONIJI
Istu poglešku Unija ponavlja na primjeru Katalonije. Inzistirajući na „cjelovitosti Španjolske“, Unija tu megadržavu gura u novi stupanj nestabilnosti, jer se Katalonce ne može uvjeriti da nisu narod pomoću oklopljenih pandura teških u prosjeku 120 kg, a još manje tenkovima i topovima. Na poslijetku, prije ili kasnije će se probuditi i Aragon, Galicija i Andaluzija, a svoju riječ će reći i sama Baskija koja se je godinama borila za samostalnost, a sada poput poslušnog psića glođe masnu kost koju su joj Kastiljanci bacili sa svojega gospodskog stola.
S obzirom na brutalnost koju su do sada pokazali Kastiljanci, svi oni koji žele u budućnosti raspisati referendum o samostalnosti morali bi se najprije dobro naoružati, opremiti svoju policiju svime što je potrebno, pripremiti u tajnosti buduću vojsku, a onda dočekati bahate Kastiljance onako kako zaslužuju, barem onako kako smo mi dočekali jugoarmadu, a po mogućnosti i bolje.
Srednji vijek očito nije završio. Ne samo u Srbiji, nego u svijetu, pa ni u „staroj kulturnoj Europi“.
Mario Filipi
